Ispod mojeg prozora svakodnevno prolaze grupice učenika: jutros, nakon ispita iz engleskog, su oni najvišeg rasta hodali jednako opušteno kao i inače, engleski im je svima piece of cake, a vidjet ćemo kako će biti potkraj mjeseca, kad im se u tri dana zaredom nanižu hrvatski i matematika. Nekako slutim da će prema školama hodati kao zombi-Stipančići, zadnji od posljednjih, prema next levelu igrice zvane život u Hrvatskoj
Pa dobro, koji je njima bog?! Za ništa su im i fakulteti i diplome i sve! Pa lipo in je čovik odma napisa da su posljednji, po-sljed-nji, ne predzadnji ili budući ili štajaznan, a oni i dandanas pilaju dicu s tin! Čoviče, stodvaesgodin ima da in je lipo napisa da su posljednji, alo!
U gornjim je recima sažeta i pažljivo lektorirana (lopatu sam popratnih psovki izbacio, a tek prstohvat njih zamijenio alternativama primjerenijim objavljivanju) reakcija jednog mojeg čovika na informaciju da su ove godine na državnoj maturi, iz predmeta Hrvatski jezik i književnost, između četiri obavezna naslova za pisanje eseja i - "Posljednji Stipančići" Vjenceslava Novaka. Kad sam mu rekao da su klinci još i dobro prošli, jer su iz kataloga ponuđenih naslova mogli dobiti i Šenoina "Prijana Lovru" ili pak "Misao na vječnost" Janka Leskovara, samo je tiho zajecao. A kad sam dometnuo da se iz istoga lektirnoga kataloga na akciji može dobiti i nešto imenovano kao "Krbavska bitka; usmena epska pjesma" potpuno je zanijemio na tri minute. Onda nam je konobar donio rundu na račun kuće, pa smo relativno lako skrenuli priču na Hajduk, Livaju i Torcidu.
U četvrtak, prije dva dana, svečano je – nigdje, ničim i nikako – neobilježena šesta obljetnica masovnih okupljanja pod sloganom "Veni, vidi, viči!". Devetero od vas deset, kladim se, ne zna o čemu sad govorim, leti vrijeme, zaboravi se, pa samo da ukratko podsjetim: u osam hrvatskih gradova tad su se na trgovima tisuće i tisuće ljudi skupile u znak podrške cjelovitoj kurikularnoj reformi hrvatskoga školstva. Da, onoj koju je koordinirao moj ovdašnji komentatorski kolega Boris Jokić, podržan od više desetaka volontera koji su željeli hrvatski obrazovni sustav učiniti suvislijim, suvremenijim i svrsishodnijim, a utiho opstruiran od dvojice ministara obrazovanja (znam da je nevažno, beznačajno i s pravom zaboravljeno, ali ipak da im spomenem imena: Predrag Šustar i Pavo Barišić) dok su daleko glasniji od te dvojice bili "nevladini" turbokonzervativci. Poslije Barišića, na čelo ministarstva došla je Blaženka Divjak. A došla je zato što je (ni toga se, nekako slutim, više ne sjećate) tadašnji HNS, pod predsjedanjem – kucamo i dalje na vrata zaboravljenih asova – Ivana Vrdoljaka Preletačevića pristao podržati Plenkovićevu vladu pod striktnim uvjetom da njegovoj stranci bude povjeren resor obrazovanja i znanosti, jer mladi, jer budućnost, jer ovo, jer ono… I? Što nam je to ministrica Divjak ostavila u amanet? Hm, ako išta takvo pamtim, to je slogan "Škola za život" i oni famozni polufunkcionalni jeftilen-tableti koji u brojnim kućanstvima danas služe tek kao zgodno priručno sredstvo za podupiranje naherenog regala ili police.
Onda je, potkraj njezinog dužnosničarenja, stigla korona, za njom i potresi zbog kojih su brojne školske zgrade zatvorene, ali te tablete imali su samo (ne svi, naravno) pučkoškolci. Srednjoškolcima su za online nastavu roditelji morali posuđivati svoja računala ili im na rate kupovati laptope "za školu". Evo, četvrta generacija adolescentskih onlajnaša sad pristupa državnoj maturi, a da gologa (samolektorirano!) nisu zapravo pročitali s ukoričenog papira, nego samo s weba. Prefrigani učenici, uglavnom frustrirani nastavnici i totalno izblesirani roditelji – to je jedini stvarni učinak nastave na daljinu. Ali drugog rješenja nije bilo i pitaj boga bi li ispalo jednako, gore ili bolje, da su "jokićevci" onomad uspjeli izgurati svoju reformu do kraja. Tko zna kakav bi bio ishod nastave na daljinu da se gradivo usvajalo po njihovom modelu. Ne kanim biti prorok u rikvercu, ali nekako mi se čini da bi u tom slučaju današnji srednjoškolci možda mogli ipak znati razlikovati Händela i Hegela, Picassa i Pizarra, Matoša i Matissea, "Majku Hrabrost" i "Črnu mater zemlu". Možda bi, na neku čudnu foru, zapamtili barem prva četiri stiha "Velog Jože" i znali reći makar jednu deskriptivnu proširenu rečenicu ili dvije temeljne činjenice o Hektoroviću, Luciću (Hanibalu, ali i Predragu), Držiću, da ne nabrajam dalje…
Međutim, tu smo gdje smo, radili smo na posve nepoznat način u starom kurikularnom okviru, pa dobili desetke tisuća maturanata dvojbenoga znanja, četiri natprosječno nezainteresirana naraštaja koji će za 15-20 godina upravljati ovom zemljom. Naravno, državna matura u teoriji jest vrlo dobar alat za donošenje objektivnih procjena o, hm, "stanju nacije", ali koja je točno korist od nje ako se pri upisu na fakultete ne tretira jednako? Negdje će biti ključni kriterij, negdje će joj se pribrajati prosjeci ocjena svih četiriju srednjoškolskih godina (sa svim onim nezasluženim peticama ili proizvoljnim dvojkama); na jednom će studiju biti ravnopravna s ishodom prijemnog ispita, a na drugom potpuno u njegovoj sjeni. Koji bi onda bio stvaran, konkretan učinak državne mature, osim besplodnog zgražanja licemjerne javnosti kad u medijima iziđu ukupni rezultati (ne)uspjeha cjelokupne maturantske populacije?
I da, osim enormnog stresa za samu tu populaciju? Danas je (petak) bila državna matura iz engleskog. Ispod mojeg prozora svakodnevno prolaze grupice učenika jedne osnovne i triju srednjih škola; jutros su oni najvišeg rasta hodali jednako opušteno kao i inače, engleski im je svima piece of cake, a vidjet ćemo kako će biti potkraj mjeseca, kad im se u tri dana zaredom nanižu hrvatski i matematika. Nekako slutim da će prema školama hodati kao zombi-Stipančići, zadnji od posljednjih, prema next levelu igrice zvane život u Hrvatskoj. Kakvo-takvo olakšanje bit će im tek spoznaja da će za "Posljednje Stipančiće" sljedeći put u životu čuti tek kad njihova djeca budu polagala državnu maturu.
Svaka čast Hajduku, ali posljednji Stipančići žive vječnije!
