Koja je ovo država? U kojoj dnevno od covida umire čitav jedan autobus zbog dehumaniziranosti vladajuće elite, zbog ignoriranja upozorenja eminentnih znanstvenika, a oslanjanja na mišljenje partijskih „stručnjaka“, zbog zlikovaca na vlasti koji su Hrvatsku postavili na visoko prvo mjesto po broju zaraženih u Evropi. Koja je ovo država? Čiji predsjednik najbolje govori kad šuti, a šuti rijetko, nego baljezga, naročito o Bosni čije građane ponižava kad stigne, pa je, umom velikog politologa, opet zaključio kako je građanska BiH neostvarivi san, da prvo ide red nacionalne države, pa tek onda red građanske, ali da ta torta u Bosni nije jestiva sve dok su tamošnji Hrvati „ugroženi“ i u neravnopravnom položaju s ostalim etnicitetima. Uz odvratnu metaforu kako „prvo ide sapun, pa onda parfem“.
Prvo nacija, a tek onda građani, i to kad on odluči da su se za građansku BiH stekli uvjeti, da bi onda bio sav začuđen kad je iz Sarajeva dobio ispravne poruke o svom šovinizmu i bezobzirnom, stalnom zadiranju u ustroj susjedne države. A posao mu je bio, na primjer, odlazak na samit u Brisel, gdje je međutim odbio otići, kao zamjena bolesnom premijeru, pa je ovaj poslao svoga slovenskog drugara Janeza Janšu da tamo zastupa interese Hrvatske i usput blebeće o Georgu Sorosu kao neprijatelju čovječanstva jer da svojim novcem pomaže nezavisne medije i liberalnu demokraciju, te time šteti uređenim državama u viziji slovenskih i hrvatskih desničara.
„Koja je ovo država“ je i naziv filma, sasvim blage humoreske o grupi penzionera koja krade kapsil s ostacima bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, a kojega su te večeri očekivali vjerni pretplatnici Hrvatske televizije. I dočekali drugi film, jer je onaj prvi naprasno i bez objašnjenja skinut s programa. Uz pravu dramu koja se toga dana odvijala na relaciji glavni urednik HRT-a i filmski izbornik koji je zaboravio pogledati kalendar hrvatskih svetaca, e kako bi vidio da je baš na dan emitiranja filma umro onaj čiji lijes kradu penzići. Naravno, glavni je urednik te propagandne ispostave HDZ-a nazvao premijera koji mu je promuklim glasom, iz samoizolacije u potkrovlju svoga troetažnog stana, zgranuto promucao da jesu li oni normalni da na godišnjicu smrti „tvorca moderne Hrvatske“ prikazuju nekakvo sprdanje s njegovim kostima. I uopće: Koja je ovo država… zavapio je premijer i zalupio slušalicu.
Doista, koja je ovo država? U kojoj stanoviti gospodin Miloš, povratnik iz Njemačke, u svom rodnom selu, negdje iznad Splita, mrtav hladan sa spomenika u središtu mjesta skine ploču s imenima branitelja poginulima u zadnjem ratu, položi je iza spomenika, ode doma, uzme žbuku i drugu ploču nasadi i cementira na mjesto one skinute. Ujutro, mještani su imali što vidjeti. I pročitati. To jest imena poginulih u NOB-u od 1941.do 45. Njih 26 mještana, žrtava fašističkog terora. Sve na sređenoj izvornoj ploči koja je bila na spomeniku poginulima u Drugom svjetskom ratu, a koji je 1964. otkrio upravo otac gospodina Miloša. I koja je tu stajala do 1990. kada su došli barbari pa, što dinamitom, što čekićima, posmicali nekoliko tisuća takvih spomenika. No Miloš je po povratku iz Njemačke krenuo u potragu za izvornom pločom, našao je pocrnjelu iza neke škole, odnio je doma, sredio, očistio i vratio na spomenik. A onda su se na stražnje noge digli branitelji, policija, državno tužilaštvo…
No, gospon Miloš priznao je svoj „zločin“, pa je izvorna ploča opet skinuta, ona nova vraćena, a „zločinac“ se jedva uspio izboriti da mu vrate ploču s imenima partizana i žrtava fašizma, među kojima su i troje iz njegove porodice.
A opet, nije da nisu pažljivi i šparni mještani sela Župa koji eto nisu digli u zrak čitav spomenik antifašistima, nego su ga samo fino prekrojili, skinuli jednu, a zalijepili drugu ploču, prvu čak i nisu bacili u kontejner, nego skrili, sve dok je gospodin Miloš nije pronašao. Hoće li sada prekršajno odgovarati, sasvim je svejedno, kao što je i njegov čin bio unaprijed osuđen na propast, ali je istodobno i čin hrabrosti i demonstracija nezadovoljstva zbog brisanja povijesti i divljačkog nepoštivanja jednih žrtava na račun veličanja drugih. Svakako, malo je misto imalo razloga za zabavu, a i dobili smo još jedan odgovor na pitanje: Koja je ovo država?
U kojoj je jednom davno živjela mlada Palmina Piplović. U Splitu gdje je njena obitelj bila dobrostojeća i imala veliki posjed na obroncima Marjana. Ali Palmina se priklonila antifašističkoj borbi, radila opasan posao veze s partizanima izvan okupiranog Splita, da bi je Nijemci uhvatili i objesili na banderu, kao i tolike druge antifašiste. U dobi od samo 23 godine. Nakon rata obitelj Piplović darovala je gradu veliki komad zemljišta na kojemu je izgrađen dječji vrtić koji se zvao imenom njihove male Palmine. A onda su došli „oslobodioci“, preimenovali vrtić, ubili sjećanje na jednu mladu heroinu, a svaki prijedlog da se njeno ime vrati u memoriju Splićana, žestoko se odbacuje. To su, eto, tek nasumični detalji temeljitog prekapanja kostiju antifašista, gušenja memorije, revizije istine. I skromni odgovor na pitanje: Koja je ovo država?
tacno
