Panem et circenses

Hrvatska je opet pobijedila na nogometnom SP-u 2018 u Rusiji. U dramatičnom je trileru jedanaesteraca - kao i s Danskom - nakon 120 srcelomnih minuta na travnjaku u Sočiju pala i reprezentativna vrsta domaćina. U nazočnosti premijera Ruske Federacije Dmitrija Anatoljeviča Medvedeva i blizu 50 tisuća grlatih Rusa te raspojasane, ušahovničene hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s, kažu medijski izvjestitelji, oko 5000 fanatičnih obožavatelja "vatrenih".

Koji bi za Zlatkom Dalićem, Lukom Modrićem, Danijelom Subašićem i družinom i u vatru i u vodu... Pa kako ne bi u Rusiju. Pred hrvatskim izabranicima - odreda uzdanicama najvećih europskih klubova - padaju i nogoloptačke velesile poput Argentine (3-0 za povratak kući, podvijena repa) i samo sile bez vele, pa kronična šampionska nekritičnost u RH apriorno vidi "vatrene" na nogometnom Mount Everestu. Što nakon Rusije ni skeptiku više nije mission impossible s krajnjeg ruba pameti budući da je u raspucavanjima s Danskom/Rusijom i sreća navukla "vatreni" dres.

Nogometni Mount Everest već je izvirio iznad oblaka i tek je pitanje imaju li Dalićevi izabranici dovoljno snage za učiniti još dva presudna osvajačka koraka. Ludilo! Dva je milijuna žitelja svih dobi u RH na rubu sloma živaca grizlo u subotu nokte pred malim ekranima u RH. U svojim domovima, kod rodbine i prijatelja, po kafićima, na trgovima i ulicama... Doslovno svih većih gradova u zemlji.

Ne računajući desetke tisuća onih što su se zadužili preko glave, uzeli nenamjenske kredite i mjesecima će odbijati od usta zato što su na stadionima u Ruskoj Federaciji bodrili Dalićeve izabranike. A Rusi su se, unatoč medijskim i političkim subverzijama sa Zapada, pokazali u najboljem svjetlu, primjerno srdačnim, susretljivim i sigurnim domaćinom. Kojeg će se sudionici SP-a 2018 iz cijelog svijeta s razlogom dugo sjećati poslije finala u nedjelju 15. srpnja na stadionu Lužniki u Moskvi (kapacitet 80.000 gledatelja; dom ruske reprezentacije).

"Vatreni" će već sutra u polufinalu iskušati travnjak tog najpoznatijeg ruskog stadiona u ogledu s reprezentacijom Engleske, a samo ih pobjeda vodi na isto igralište u finalnom srazu s pobjednikom iz ogleda Francuske i Belgije (utorak 10. srpnja u Sankt-Peterburgu). Nogomet, najvažnija nevažna stvar u životu građana RH, koju su se prošlih mjesec dana urbi et orbi deklarirali većim ovisnicima o toj igri i od nacija što su je izmislile - bacila je u duboku sjenu sve najvažnije i državne i osobne probleme najvećeg dijela građana.

Ušahovničenog je Hrvata, tragično opsjednutog ruskim ruletom na SP-u 2018, naprasno prestalo zanimati zašto mu propada država, Agrokor, blizu 10 tisuća novih zahtjeva za braniteljske invalidnine na trošak poreznih obveznika, "reformska" vlada izgubljena u prostoru i vremenu, kupnja borbenoleteće američke starudije u Izraelu, raspad SDP-a, Živi zid, tzv. konzervativni referendumi, mirovinski/zdravstveni udar na socijalnu državu, puzajuća poskupljenja, iseljavanje, izbjeglička/migrantska kriza, loši odnosi RH sa susjedima... Život nacije se sveo na bubamaru i 22 nogoloptača bez kojih sve drugo - nema smisla.

Paradoksalno, ali gorko istinito: najčvršće s nogama na zemlji i više od dva zrna soli u glavi bio je i ostao izbornik Zlatko Dalić - pozivajući na razbor, realnost, poniznost i izbjegavanje bilo kakve euforije - čime je primjetno zarazio i nogometaše, kojima je dopustio izjave nakon utakmica. Ulazak hrvatske vrste među 16 najboljih u svijetu, uz pretpostavljen prolazak prvog kola u skupini, realno je velik uspjeh. Prolaz među osam najboljih već ostvarenje sna, o kojem Daliću i izabranicima nije padalo na um raspaljivati nacionalne strasti.

Jer, "radujemo se da smo razveselili narod". Polufinale i finale, kada je sve moguće među četirima najboljim na svijetu - Belgija, Engleska, Francuska i Hrvatska - više je od svega što je prosječan mogaao uistinu očekivati. A sve što se dogodi nakon Sočija bit će kulminacija jednog nogometnog armagedona, ali i svega što je još čuveni starorimski pjesnik Juvenal ironično ostavio civilizaciji sintagmom panem et circenses (hrv. kruha i cirkusa; kruha i igara).

Povijest ljudskog roda svjedoči o kontinuitetu državne/političke manipulacije masama opčinjenim do te mjere "kruhom i igrama" da ne mare za izopačenu/nesretnu zbilju oko sebe ni svoju bijednu poziciju u njoj. Hljepčić kruha uz vrzino kolo zabave za mase, pokazalo se, vrlo je djelotvoran agens, koji je prvi rimski car Gaj Julije Cezar Oktavijan - senatske titule August (Uzvišeni) - patentirao još 27. godine p.n.e. kao gladijatorski spektakl u državnoj režiji, a rečeni Juvenal izrugao evergreenom panem et circenses.

Opća nacionalna nogometna histerija u RH, eksponencijalno rastuća sa svakim prolaznim vremenom "vatrenih" na SP-u 2018, ne razlikuje se od gromoglasne kakofonije masa u amfiteatru kad već slavni ili tek u usponu hoplomachus, retarius ili thraex zacrveni pijesak prolivenom krvlju neopreznog secutora ili murmilla. Kako pak masama malo treba da budu prevarene, izigrane i omalovažene, a osjećaju se sretno. "Primio sam Rim u drvetu, ostavljam ga u mramoru".

Tu će Augustovu istinitu glosu pred smiraj plodotvornog života plagirati kasnije i jamačno još dugo u budućnost svi politički manipulanti i impotentni vladari, skrivajući se iza lažnih alibija za neuspjehe. Poznato u RH? Itekako. Bez obzira na to koja je političko-ideološka koalicija na vlasti.

Hrvatska se mainstream politika od samog tzv. državnog osamostaljenja na sva usta diči time da su naši sportaši najbolji ambasadori države i najstarijeg naroda u Europi, hrvatskog, što je licemjerje par excellence. Ako se izuzmu dva-tri masovnoloptačka sporta na profesionalnoj razini, gdje se legalno i u sivoj zoni okreću pusti milijuni u deviznoj kešovini i među interesnim klanovima koje se često povezuje sa sportskom mafijom, sport i rekreacija su u Bijednoj Našoj slijepo crijevo smislene državne skrbi.

Tek medalje i postolja s europskih/svjetskih natjecanja - za koje su pak najzaslužniji samoodricanje, upornost i trud sportista, obiteljska potpora, roditeljski novac i treneri, a ne država - odjednom su političko dobro. Prigoda državnim prvacima za fotkanje sa zlatnim/srebrnim uspješnicima, bezobrazno kićenje tuđom mukom/slavom, etatizaciju i privatizaciju sportskih uspjeha za koje smo, eto, zaslužni "baš mi" iz vlasti. Kad sport zataji, pa izostane uspjeh, što je prirodno u toj plemenitoj vještini, sportisti nisu politici na radaru. Nogometni SP 2018 u Rusiji upravo - tko zna koji već put u 28 godina RH, u istovjetnoj pobjedničkoj prigodi - razotkriva promiskuitetnu ulogu politike.

"Zahvaljujem hrvatskom narodu i državi", egzaltirano je, suznih očiju i drhtava glasa od nabujalih valjda čuvstava ili provale glumačkog "dara" kazala u tv-kamere Kolinda Grabar-Kitarović nakon pobjede "vatrenih" u Sočiju. Kakve veze imaju narod i država (sic transit), a još manje ona kao predsjednica RH sa 120 minuta trčanja po travnjaku na Fištu i raspucavačkim ruskim ruletom nakon toga? Baš nikakve. Bez obzira na to, što njezino putovanje i boravak u Rusiji na utakmicama "vatrenih" možda neće ni lipe platiti hrvatski porezni obveznici - jer joj u protivnom opet prijeti prijava Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa.

Predsjednica RH, koja se u kampanji za Pantovčak umiljavala biračima tvrdnjom da je "žena iz naroda", mogla se kao privatna osoba, možda s obitelji, ušahovničena od glave do pete izgubiti u navijačkoj masi na domaćem trgu, u kvartovskom kafiću, pa i među fanovima na stadionu - ako joj je dnevni boravak u vlastitom domu bio pretijesan - pa navijati kao i sav ostali (pro)hrvatski svijet: strasno, divlje, bučno, hvatajući se za glavu, brišući suze, padajući u trans u tsunamiju sreće. Ali vući tv-kamere sa sobom u svlačionicu "vatrenih" nakon utakmice s Danskom, gdje vatreno i  nekontrolirano skače na polugole, znojne nogometaše i Zlatka Dalića, grli ih, ljubi, žestoko stišće oko vrata, šapće im na uho, tepa valjda pohvale... Bilo je zbilja nepotrebno.

Istu je svlačionicu Grabar-Kitarović opetovala u Sočiju nakon utakmice s Rusijom. Televizije snimaju. Prije toga, u VIP loži Fišta, sjedi s ruskim premijerom Medvedevim. On pristojno odjeven u odijelo s kravatom kako i pristoji državniku, ona ušahovničena od glave do pete kako pristoji bilo kojem žešćem navijaču; on smireno plješče na ruske golove i bolje poteze svojih sunarodnjaka na travnjaku, pristojno joj pruža ruku i čestita kad "vattreni" zabiju gol, ona skače i viče... Kao onomad, travnja 2017., kada je u zagrebačkom HNK-u skandalozno izašla na poklon nakon premijere baleta Labuđe jezero Petra I. Čajkovskog u koreografiji svjetskog plesača i koreografa Vladimira Malakhova te ukrala umjetnicima i cvijeće i zasluženo priznanje zatečene publike, na SP-u 2018 otima slavu nogometašima.

Vrag će znati je li takvo bildanje jako topljive popularnosti - koja joj je najviše zbog nezbrojenog ponašanja gaf predsjednice pala na bijednih 16 posto - naučila od nesuđenog "gradonačelnika Hrvatske" Milana Bandića. Samo, Bandić ima opipljive i uvjerljive razloge zašto mu uspijeva povezati, eto, već pet mandata zaredom. Njoj to vjerojatno neće biti dopušteno ni - dvaput.

Guranjem sebe ispred "vatrenih" u podjeli njihove globalne slave zbog uspjeha u nogometnom amfiteatru ne koristi državi, čak ni samoj sebi, ali pridonosi općoj histeriji kojom će logika panem et cirenses do 15. srpnja gurnuti u zaborav činjenicu da ni "vatreni" na nogometnom krovu svijeta neće ublažiti, kamoli ukloniti, gorčinu društvene zbilje već - dan poslije.

Kad se žar uspjeha preseli u sportsku statistiku, akteri i prišipetlje SP-a "pravedno" podijele uistinu masne milijune iz Fifine blagajne HNS-u, nogometaši registriraju skuplje transfere, HRT-ov reporter iritantno neprofesionalne nazočnosti u eteru Drago Ćosić izliječi glasnice i ohladi glavu te navijači pospreme "vatrenu" opremu za sljedeću prigodu, tog će 16. srpnja ljudi primijetiti kako im se ništa nije promijenilo nabolje od 13. lipnja.

Na stolu su ostali isti i pristigli novi neplaćeni računi za režije, iste i nove rate kredita, možda neka nova opomena ili ovrha, vjerovnici su pristigle novčane obveze uvećali za novu kamatu, na poslu (tko ga ima) jednaka tlaka, godišnji odmor na Jadranu još neizvjesniji, sve bliži ekstremni udar na obiteljski standard zbog početka nove školske godine, odblokiranje računa ostaje misaona imenica...

U životu Bijedne Naše sve po starom, možda još i gore nego prije mjesec dana. Apatija i beznađe opet će nastaniti "hrvatsko jedinstvo i zajedništvo, kakvo je postojalo još samo u Domovinskom ratu", a mediji će još neko kratko vrijeme pametovati o učincima/posljedicama vještine koja je jednima jako unosan posao, drugima bogomdana prigoda za političko raspucavanje, trećima za makar privremeni odušak pod životnim teretom, četvrtima... Bez obzira na to, gdje će se "vatreni" plasirati na SP-u 2018, život tzv. malih ljudi, odreda gorljivih navijača, neće se promijeniti nabolje.

U nogometu će i dalje zaudarati močvara, s istim krivcima i žrtvama, a "velikani" Luka Modrić i Dejan Lovren - bez obzira na predvidljiv ishod - morat će dokazati na sudu da nisu lagali u korist odbjeglog, prvostupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora tzv. gazde hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, da nisu s njim dijelili mutni novac te da mu nisu služili kao bankomat.

Samo je HRT-ovom komentatoru Jošku Jeličiću, valjda mu je u pobjedničkoj euforiji zatajio osjećaj za obveze pravne države, do toga da se toj dvojici uistinu zaslužnih "vatrenih" skine "teret pod kojim moraju igrati". Ma nemoj! Po toj se naopakoj logici ne mora odgovarati ni za ratni zločin, za pljačku državne blagajne ili obiteljsko nasilje, jer je netko "zaslužan" za nešto državno (!?) važno? Ako su krali, varali i lagali pred zakonom, imaju biti primjerno kažnjeni. To nema nikakve veze sa zabijanjem golova za hrvatsku reprezentaciju. Kruške i šljive se ne zbrajaju.

Naravno da nije samo politika kriva za megalomansko zidanje atmosfere šampionske hrvatske nacije i augustovskim zloporabama ciljanog zasjenjivanja kritičnih problema realne društvene zbilje euforijom kruha i igara. Mediji su tu itekako išli naruku politici, ili je sabotirali - kao u slučaju predsjednice RH u svlačionicama "vatrenih" te u VIP loži - što i nije bilo teško, ali jest kontraproduktivno.

Osobito kad je i neprofesionalno. Ne smije ozbiljan izvjestitelj, koja se ozbiljnost očekuje i od HTV-ovog Drage Ćosića, zapadati u navijački trans, urlati izvan glasa, zavijati i plakati nad pojedinim potezima na igralištu, golovima, itsl., jer je to jezivo slušati. On nije navijač u gledalištu, kojem je dopušteno i ono, što profesionalnom tv-komentatoru nije. Mora staloženo, pribarno i razgovjetno, bez ekstatičnog prenemaganja - kojem ni legendarni Mladen Delić nije podlegao svojim: "Ljudi, pa je li to moguće!?", objašnjavati što se događa na terenu, a slika ne pokriva.

Samo je neobuzdana provala navijačke nekontroliranosti mogla progutati Ćosićevo: "Viiiiiiiiiiiiiiiiiida! Viiiiiiiiiiiiiiiida, ha-ha-ha! Domagoj Viiiiiiiiiiiiiiida! Hrvatska je u četvrtfinalu!". A nedugo zatim: "Rakiiiiiiiiiiiiiiiitić! Rakiiiiiiiiiiiiiitić! Plačite, ljubite se, grlite se, skačite...!" Jamačno ga je predsjednica RH poslušala, jer onim dva milijuna pred malim ekranima, ma gdje bili, takvo je ponašanje imanentno. Ne treba ih ni učiti niti nagovarati.

Možda bi trebalo poučiti raznorzne oglašivače, koji su natrpali prigodne SP-ovske tv-reklame već davno ocvalim sportistima koji, istina, jesu iznimno zaslužni za nacionalni sport - Goran Ivanišević, Stipe Pletikosa, Davor Šuker, injsl. - ali sa SP-om 2018 nemaju pupčanu vezu. U reklamama i marketinškim porukama imaju smisla aktualni domaći sportisti, koji postižu vrhunske rezultate i koje svijet poznaje, pa su i jači prenosnici marketinških poruka.

Da je stari Juvenal svojim panem et circenses u "Satirama" imao pravo - dobro, zanemarit ćemo za ovu prigodu njegova pretjerivanja i osvetoljublje - potvrđuje u ponedjeljak vijest da je HNS osigurao ulaznice premijeru Andreju Plenkoviću i nekima iz vlade za utakmicu Hrvatska-Engleska u Moskvi. Ministar financija Zdravko Marić, također temeljito ušahovničen, već jest u Rusiji, ali se ne da pred novinare. Kao predsjednica RH i njihov stranački kolega Dragan Primorac, kojem su i Rusi, kaže, "dragi prijatelji". A tko još na svijetu nije? Baš ko novinaru Branku Uvodiću.

Ako "vatreni" prođu, možda se i premijer ugleda na stranačku kolegicu i ne ostane samo na e-čestitkama. Tko zna, krhko je znanje.