Obilježavanje 20. obljetnice Oluje – nekima proslava, nekima komemoracija! – vojnim paradama, političkim ritualima i stranačkim dernecima u Zagrebu i Kninu otvara, prije svih socijalno-ekonomskih i kulturnih implikacija, jedno temeljno pitanje: što je, koncepcijski i programiranim učincima, taj „event"?
Demonstracija vatrene moći hrvatskih oružanih snaga, u smislu uvježbanosti, opremljenosti, dorađenosti ratne doktrine? Dražesnim konsenzusom vladajućih i nadri-oporbenjaka upriličena potvrda „novoga nacionalnog jedinstva", o kojem predsjednica Republike govori samouvjereno kao da ga stvara čarobiranjem samim? Egzaltacija legendarnoga, pače hereditarnog i nacionalnom genotipu inherentnoga hrvatskog militarizma, o kojem stoljećima ništa nismo znali?
Ne bih o notornoj promašenosti investicije: potrošnji goleme količine proračunskog novca u ozračju dramatične prezaduženosti, sloma društvenih djelatnosti, prebiranja po smeću zarad skupljanja PET ambalaže, kao simbola osiromašenja uvjerljive većine stanovništva; ne bih ni o beskrupuloznoj jagmi partitokratske kaste za „pokazivanjem mišića" na vulgarno neprimjeren način – umjesto indikatorima ekonomskog oporavka i rasta; ne bih ni o zagađenosti hrvatskoga obrambenog stroja korupcijom, rodijačko-uhljebničkom pogubom, nadasve desnilom... a hoću o matrici sustava obrane i svrsi, ako hoćete i misiji, hrvatskih oružanih snaga. Hoću zato jer mislim da je tu nešto pošlo gadno naopako: da poreznici obveznici u ovoj zemlji daju – nelegitimnim, voluntarističkim odlukama vlasti, sve od 1990. godine – ogroman novac u zamjenu za krajnje dvojbenu sigurnost. Naime, nije se moguće oteti dojmu da Republika Hrvatska ne održava i razvija svoju oružanu silu kao udarnu pesnicu obrane svoga tla, vodā i neba, materijalnih dobara i ljudskih života, nego kao pretorijanski odred upisan u stratešku koncepciju NATO-a, odnosno američke intervencionističke falange.
Hrvatska oružana sila, kakva je danas i kakva se uobličuje po nametnutoj, stranoj doktrini, nema karakter narodne vojske, nego plaćeničkoga korpusa izvan svakog scenarija (opće)narodne obrane. Alijenirana već profesionalizacijom, gubitkom ročnog sastava, a nadasve lišena osnove – krucijalne potpore, kao što pokazuju suvremeni ratovi – u naoružanom narodu, ona više nije operativno najhitriji i opremom najudarniji dio ukupnog sustava nacionalne obrane, nego otuđen „entitet" koji levitira u prostoru premreženom nesuvislošću politički, a ne stručno, nabačene doktrine i poslušničkog služenja stranom gospodaru. A Republika Hrvatska niti leži u blaženoj geostrateškoj zavjetrini, izvan tilurskih linija aktualnih kriznih žarišta i potencijalnih poprišta sutrašnjih, niti joj je teritorij, posebice jadransko pročelje, moguće štititi osim kapilarno raspoređenim elementima sigurnosnog sustava.
Stoga je uprizorenje parade, povodom slamanja pobune dijela stanovništva srpske etničko-kulturne pripadnosti, neobično nalik inscenaciji maskerade, kojom se pitanje koncepta i misije nacionalne obrane nastoji prigušiti (debelo dvojbeno efikasnom!) ratnom tehnikom i strojnim korakom profesionalne vojske.
U europskoj prošlosti, pa i za nekadašnje SFRJ, obrambene doktrine ispisivane su slijedom potvrđenih modela i vlastitih iskustava; gerilsko ratovanje, s osloncem na narod osposobljen za elementarnu upotrebu oružja i opreme, s razlogom je bilo u samoj osnovi koncepta općenarodne obrane... zahvaljujući kojem su tisuće branitelja znale što s arsenalom otetim posrbljenoj JNA, te kako se djeluje u napadu, kako se čuva položaj, što raditi u defanzivi. Današnje generacije mladih ljudi o svemu tome nemaju pojma, dok njihovi švicarski vršnjaci – premda žive u zemlji zaštićenoj ustavnom neutralnošću i debelom geopolitičkom hladovinom – znaju sve. Redovito vježbaju, upoznaju se s novim oružjima, opremom, ratnim djelovanjima... i nikad ne paradiraju, jer demokratskom sustavu, pretežito utemeljenom na izravnoj samoupravi, skupe i anakrone predstave toga soja ne trebaju, niti bi bile shvaćene kao bilo što osim militarističkog cirkusa.
seebiz
