Paradoksi i prijepori društva rizika

Kada francuski pjesnik Stéphane Mallarmé proklamira kako „Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj“, postavljajući pitanje opće mogućnosti pjesničkog jezika, nitko ne sluti da bi se zagonetka igrača-kockara, kojom se bavio i Dostojevski, mogla odnositi i na poznati sanktpeterburški paradoks koji je Gabriel Cramer izložio u privatnom pismu Nicolasu Bernoulliju baveći se s pitanjem značenja rizika, a koje glasi: Zašto, iako su matematička očekivanja pobjede u igri beskrajna, kockari odbijaju prokockati sav svoj novac? U današnje doba pitanje sveprisutnosti rizika, kao i brojnih mehanizama upravljanja i minimiziranja rizika u društvenim, gospodarskim i zdravstvenim segmentima ljudskog života, kalkuliranje i probabilitet rizika postali su uobičajena norma i praksa.

Iako prirodni fenomeni (potresi, cunami, erupcije vulkana) nisu humanog podrijetla, rizici su sve više posljedica štetnog ljudskog djelovanja i tehnoznanstvenoga tzv. napretka, a fenomen globalnog zatopljenja, imenovan tijekom Zemaljskog samita u Stockholmu (1972), pokazao je da postoji rizik antropogenoga podrijetla u okolišu, dok su tijekom Zemaljskog samita u Rio de Janeiru (1992), zatim u Johannesburgu (2002), formalizirani takozvani pristupi održivom razvoju. Dok su prije modernoga doba tradicionalna „društva katastrofe“ dugo tumačila prirodne fenomene (potrese, vulkanske erupcije) kao „božanski bijes“, danas se rizik sve manje doživljava kao neizbježan i postaje sastavni dio ljudske egzistencije uronjen u „društvo rizika“ o kojem teoretizira Ul­rich Beck.

Upravljanje i minimiziranje rizika, kalkuliranje i probabilitet postali su uobičajena norma i praksa

Iako se pojam rizik odnosi na mogućnost nastanka štetnog događaja, vjerojatnost nastanka opasnosti, taj je pojam višeslojan, s raznim definicijama i značenjima, zbog njegove multidisciplinarne uporabe. Predviđanje posljedica opasnosti dio je analize i upravljanja rizicima koje uzimaju u obzir kombinaciju četiri čimbenika: opasnosti, vjerojatnosti pojave, ozbiljnosti i prihvatljivosti. Rizik ima i druge definicije kada se odnosi na komercijalne ili tehničke situacije, a „faktor rizika“ definira se kao faktor koji povećava vjerojatnost izloženosti opasnosti, dok se povećanje rizika kvantificira posebno korištenjem „prekomjernog rizika“. Ljudska društva tako procjenjuju i kvantificiranju rizike, a institucije uključuju analizu i upravljanje rizicima kao glavnu komponentu. Prvu publikaciju koja se odnosi na teoriju rizika napisao je Christian Huygens 1657. u knjizi De ratiociniis in ludo aleae (Iz logike igre kockama) nakon rasprava koje je o tome vodio s Pascalom.

Gotovo stoljeće poslije, 1738, matematičar i statističar Daniel Bernoulli objavio je studiju o ekonomskom riziku u Specimen theoriae novae de mensura sortis. U ekonomiji od 1920-ih i analize Franka Knighta postoji razlika između rizika i neizvjesnosti. Godine 1986. filozof Ulrich Beck u djelu Društvo rizika, radikalno propitujući ono što naziva „modernom religijom napretka“, iznosi tezu da se u svim industrijskim društvima obećanja modernosti i „religije neprestanog napretka“ nisu održala (siromaštvo i nejednakosti rastu, ekološke su katastrofe u porastu, razvoj tehnologija izaziva strah od pojave novih oblika društvene kontrole), pitanje „dijeljenja i redistribucija bogatstva“, koje postavljaju ekonomisti, postupno ustupa mjesto „upravljanju rizicima“.

Rizik kao kapitalistička kategorija

S druge strane, epistemologija se rizika od antike preko srednjeg vijeka promijenila, a pojava prosvjetiteljstva, sekularizacije „neizvjesnosti“, paradoksalno je pridonijela poticanju širenja rizika. Rizici se zapravo uklapaju u posebnu povijest temporaliteta koji ukazuje na pojavu tehnologija rizika, od kockanja do osiguranja, od statistike do načela opreznosti. Kao što je François Walter ukazao, predindustrijska tradicionalna društva nisu „pasivna društva“ u odnosu na pojavu opasnosti, ni „zaleđena“ u metafizičkom fatalističkom položaju. Po njemu, u 18. stoljeću nismo prešli od „društva fatalnosti“ u „društvo sigurnosti“, a postoje brojni dokazi o otpornosti tradicionalnih društava i općenitom znanju o upravljanju rizicima u povijesti. Na tragu Weberovih teza Janice Harvey pokazuje da je „narativ o opasnostima i rizicima“ omogućio angloprotestantskoj eliti da moralno mobilizira zajednicu suočenu s prijetnjama u 19. stoljeću. Klasni interesi te elite objašnjavaju zašto je diskurs stručnjaka o zdravstvenim rizicima marginaliziran u korist moralističkog diskursa o opasnostima siromaštva.

Percipirane kao izniman i tragičan trenutak u povijesti drevnih zajednica, prirodne katastrofe tijekom cijele antike nisu prestajale buditi zaprepaštenje, iracionalnost i strah. Bile su predmet rasprave između pobornika „racionalnog mišljenja“, utemeljena na razumijevanju harmonije i „neumjerenosti svijeta“, i onih koji su, zaintrigirani nasiljem takvih pojava, smatrali da su bogovi odgovorni za njih. Neobično je da Grci nisu imali riječ za prirodnu katastrofu, a, daleko od pasivna promatranja i prepuštanju fatalizmu, drevne su se zajednice postupno prilagođavale ograničenjima okoline, iz tih iskustava učile o ponašanju koje su usvojile i poduzimale učinkovite mjere za prevladavanje razornoga događaja. Pojam rizik pojavio se u 14. stoljeću, u latinskim jezicima, kao riječi izvedene od latinskog resecum („ono što siječe“, etimološki). Mornari koji se upuštaju u putovanja nepoznatim morima koriste se njima za označavanje opasnosti koje prijete brodovima i robi, što je potaknulo i pojavu prvih oblika pomorskog osiguranja.

Od matematičkih otkrića Blaisea Pascala u 17. stoljeću ta vrsta izračuna vjerojatnosti rizika formalizira procjenu vjerojatnih dobitaka i mogućih gubitaka te stoga postaje bitan element u definiciji rizika. U skladu s izračunom probabiliteta koji uzima u obzir „dobitke i gubitke“, rizik se analizira i kao tip racionalnosti koji se mogao naći u samu srcu kapitalizma, a François Ewald ističe kako je rizik i kapital: u slučaju životnog osiguranja nije ciljana sama smrt, već financijski gubici povezani s tim. Veza između rizika i kapitalizma nije ograničena na osiguranje. U klasičnom djelu s početka 1920-ih ekonomist Frank Knight, usko povezan sa čikaškom školom, već je naglasio središnju ulogu koju rizik, ovdje shvaćen kao „mjerljiva nesigurnost“, igra unutar kapitalističke tržišne racionalnosti.

Kritika društva rizika

Na osnovi naslova temeljnog djela Ulricha Becka (1986), Društvo rizika, shvatili smo da kolektivna briga za opasnosti koje proizvode naša industrijalizirana društva redefinira društvo i politiku. Taj je pojam obuhvatio i način društvene promjene, oblik raslojavanja u društvu, kao i vrstu političke aktivnosti. Otkako je Beckova knjiga objavljena, vremena su se očito promijenila, a s njima i tipovi društva: od društva rizika, prešli smo u doba katastrofa (Guénard i Simay), doba prijetnje (Papaux) ili čak ranjivosti, otpornosti ili prilagodbe (Boudia i Jas). Uz vremenske klasifikacije koje nadilaze zemljopisne i socijalne varijacije ostaje otvoreno pitanje: možemo li sociološki prikazati cjelokupnost složenosti i proturječnosti društva? Paradoksalno je da je paralelno s prepoznavanjem pojma „rizičnog društva“ izgrađeno ono što bismo mogli nazvati rizikologija. Sastavljena bi ona bila od niza disciplina koje su se s vremenom spojile i institucionalizirane kako bi oblikovale znanost o upravljanju rizicima.

Generalizacija rizika (klimatske varijacije, financijska kriza, terorizam) uspostavlja neograničeno izvanredno stanje, koje nadilazi nacionalnu sferu i postaje univerzalno. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da je filozof i pravnik Carl Schmitt predvidio politički potencijal skriven u izvanrednom stanju globalizacije rizika. No u svojoj teoriji suvereniteta Schmitt razmišlja o izvanrednom stanju u granicama nacionalne države. Možda je najvidljiviji znak globalizacije rizika uspostavljanje izvanredne situacije koja ukida granice između nacionalnih država i zamućuje socijalna, prostorna i vremenska mjerila.

Beckova teza prožeta kozmopolitizmom proizlazi neminovno iz nasljeđa stoičkog izuma i moderne preraspodjele na temelju Kantova temeljnog teksta (objavljena 1784). Trenutni kozmopolitski diskurs o rizicima opisno i normativno prati i teorijski podupire tekuće globalizacijske procese, često zanemarujući nebrojene nuspojave same globalizacije, nepravde i nejednakosti karakteristične za njegov najvidljiviji aspekt, poznati „ljudski trošak globalizacije“ koji spominje Zygmunt Bauman.

Unutar navedene Beckove ontologije kozmopolitske sociologije, jezici, kulture, tradicije, religije, nacije, u toj perspektivi, vrijede samo kada se provuku kroz filter refleksivnosti, mobilnosti i ljudskih prava, kao instrumentalni izvori za pojedince u odnosima moći. Ono što je izgubljeno, čak i kriminalizirano, u tom radikalnom redukcionizmu jest sve ono što je klasična sociologija mislila pod konceptom društva u obliku Tonniesove „organske zajednice“, dok se dekonstrukcijom pojma društva, od pojave rasprava sredinom 1960-ih, posebno nakon djela Alaina Tourainea o pojmu društvo, pa sve do postmodernizma i ekonomske globalizacije, poslužilo za afirmaciju tabora pristaša „sociologije bez društva“.

Ne treba zaboraviti da je Beck zagovarao uspostavu nadnacionalne vladavine i svjetskog parlamenta. Zajedno s Giddensom bio je blizak trećem putu, koji je nastojao „humanizirati“ liberalizam. Filozof Bruno Latour ističe da „Beckovo držanje djeluje etnocentrično jer njegov kozmopolitizam proizlazi iz umjerenog europskog filozofskog internacionalizma“, dakle oblika „antropološkog sljepila“.

Rizik kao civilizacijski pokretač

Ulrich Beck napisao je Društvo rizika 1986, nedugo nakon nuklearne katastrofe u Černobilu. Donio je tada pionirsku tezu koja je nudila ključeve za razmišljanje o tome što autor dijagnosticira kao stvarnu promjenu društva i refleksivni modernitet. Danas smo pojam rizik apsolutizirali do te mjere da želimo vjerovati u novi mit o „nultom riziku“, osiguranju, odgovornosti i prevenciji kao placebu protiv „apsolutne neizvjesnosti“. Jer ako ne živimo u opasnijem svijetu nego prije, rizik je sada mnogo više od prijetnje: postao je internalizirano mjerilo našega djelovanja. Logiku raspodjele bogatstva naslijedila je logika raspodjele rizika. Rekontekstualizacija pojma Beckova društva pokazuje koliko je duboku promjenu suvremeno društvo doživjelo, prelazeći s logike raspodjele bogatstva u društvo „nestašica“. Fetišizacija rizika zasjenila je stvarnu materijalnu bijedu, koja je podcijenjena i socijalno isključena. Spekulacije o budućnosti, znanje i pojam katastrofe izvori su u novom okviru globalizacije.

Svjedočimo općenitom porastu neizvjesnosti povezanih s procesom modernizacije, kolektivnom sviješću o ranjivosti suvremenih društava, istrošenosti modela društva napretka i sigurnoga društvenog horizonta. Iako su sedamdesete i osamdesete bile godine osvješćivanja o šteti koju je prouzročio napredak, ne treba zaboraviti da su to bile i godine neoliberalnog zaokreta i financijalizacije gospodarstava, kojih se razorni učinci razvijaju pred našim očima. Tehnoznanstveni diskurs o upravljanju rizicima često pomaže „učiniti nevidljivima“ sveprisutne starije socijalne i ekonomske rizike. Ako su suvremena društva obilježena proliferacijom rizika, to ne mora nužno značiti da su opasnija: jer ono što se promijenilo jest ponajprije naša percepcija rizika, naš odnos prema opasnosti, naš odnos prema svijetu i drugima.

Suvremena matematička „kultura rizika“ isključivo je kvantitativna i temelji se na izračunu probabiliteta. Realnost i izazovi suvremenih rizika u svijetu daleko nadmašuju skučeni obzor i pogled na svijet računovođe, osiguravatelja ili statističara. Stoga je zanimljiva antropološka teza Arnolda Gehlena koji, zabrinut zbog progresivna rastvaranja tradicionalne društvene građe i generaliziranja konzumerističkog modela, u samoj prirodi čovjeka vidi njegove šanse da nastavi djelovati, neprestano se suočavajući s novim rizicima i izazovima.

Za razliku od suvremene antropofobije koja u svakom ljudskom djelovanju vidi destruktivni izvor rizika i koja legitimira uvod u robotizaciju i upravljanje umjetnom inteligencijom (navodno „nepogrešivom“), Gehlen drži da se ljudska priroda razotkriva i ostvaruje suočavajući se s vanjskim svijetom, rizicima i izazovima, a ta je otvorenost prema svijetu na izvorištu europske civilizacije.

matica