Ako ne može osigurati željenu stavku u proračunu, administrativna hobotnica može to učiniti u paraproračunu, tj. parafiskalnim nametima koji se naplaćuju po sili državnih propisa. A njih je preko 200, kažu poslodavci
Uzalud Andrej Plenković najavljuje 2018. kao reformsku godinu. Ni uz najbolju volju ona to neće i ne može biti, jer je ovih dana donesena odluka koja onemogućava svaku ozbiljniju promjenu. Riječ je o proračunu koji garantira da će sve ostati isto, odnosno da Hrvatska ostaje zaglavljena u blatu močvare koja joj onemogućava da se pokrene barem tempom drugih zemalja tzv. nove Europe. Moguće je, doduše, riješiti neke administrativne kvake i ubrzati procedure i u javnosti to predstavljati kao neko veliko postignuće, ali to neće izvući zemlju na tvrdo tlo napretka. Kao što to nisu učinili ni već zaboravljen Sanaderov ured u kojem se na jednom mjestu rješava sve (One stop shop) ni Račanova akcija ‘S faksa na posao’.
Proračun je koncentrat politike svake vlasti. Može se govoriti i obećavati što god se želi, ali prave se namjere vide tek kad dođe do novca. Što se zaista želi (ili mora da bi se kupila podrška), to se i plaća. Naravno, velik dio proračuna je zadan unaprijed, ali ipak nema nijedne stavke koja nije podložna promjeni. Ne mogu se provoditi strukturne reforme a da se ne mijenja struktura potrošnje. Ako se i dalje financira cijela golema potrošačka hobotnica koja siše hrvatsku ekonomiju i cijelo društvo, onda se o reformama može samo bajati. Onda i ta nedodirljiva hobotnica stalno raste zajedno sa svojom potrošnjom, pa je i proračun iz godine u godinu sve veći i veći. Od godine 1994., otkad je devizni tečaj nepromijenjen, proračun je učetverostručen. Već sama činjenica da je za sljedeću godinu planirana budžetska potrošnja od 133 milijarde kuna, što je novo povećanje za pet milijardi, jasno govori da od najavljenih reformi neće biti ništa.
Poslodavci su to dobro osjetili, pa su ovih dana konačno odlučili da okrenu pilu naopako i svoje kritičke strelice upute prema državi. Naravno, to ne znači da će se smanjiti njihov pritisak na ‘fleksibilizaciju rada’ jer je u prirodi kapitalizma da čovjeka promatra samo kao trošak proizvodnje, ali tjerajući lisicu, oni su sad istjerali vuka. Osnovno što oni traže je smanjenje poreza. Andrej Plenković je odgovorio najavljujući 2018. kao godinu energičnih reformi. Ali nisu ni oni veslo sisali. Predugo se već provode reforme po onom pravilu iz filma ‘Gepard’ koje kaže da treba promijeniti sve, ali tako da sve ostane isto. Rezultat pokazuje analiza HUP-a po kojoj je Hrvatska uvjerljivo posljednja po reformskim akcijama od svih tranzicijskih zemalja, među kojima su i Rumunjska ili Bugarska. Poslodavci upozoravaju na još nešto. Da uz legalni, o kome se glasa u Saboru, postoji još jedan, nazovimo ga paralegalni proračun. To su svi nameti koje nazivaju parafiskalnima i koji im se naplaćuju po sili državnih propisa, isto kao i svaki drugi porez. Koliko je takvih nameta? Preko 200, kažu oni, što ne govori samo o teretu na grbači realnog sektora koji jedini stvara nove vrijednosti, već i o stanju u društvu. Ako ne može osigurati željenu stavku u proračunu, administrativna hobotnica može to učiniti u paraproračunu. Ona se neće zamarati i iscrpljivati pitanjima kome uzeti da bi se nekome drugom dalo. Umjesto toga, uvest će još jednu naknadu. Upravo smo doznali da već postoji i neka ustanova koja se bavi proučavanjem hibridnog ratovanja. Bilo bi zanimljivo znati način njenog financiranja.
Paraproračun je imala i bivša Jugoslavija. On se tada zvao izvanbudžetska bilanca, a njegovo ukidanje bio je prvi potez Ante Markovića, čim je ušao u kabinet na Novom Beogradu i započeo svoju zakašnjelu reformu. Stariji među nama pamte uvođenje konvertibilnog dinara, ali prava je istina da je njegova reforma počela energičnim rezanjem proračuna, najviše na stavkama za vojsku. Zahvaljujući tome bitno je smanjeno opterećenje privrede, pa je ona mogla izdržati otvaranje inozemnoj konkurenciji, kao i druge troškove reforme. Građane se sada plaši padom životnog standarda i smanjivanjem socijalnih prava, što je, navodno, neizbježna posljedica svake reforme. To je istina, ako se sve troškove želi natovariti na njihova leđa, a državnu hobotnici ostaviti da i dalje troši na isti ili još gori način. Ali nije istina ako se prvo zahvati tamo gdje su troškovi najveći i gdje je ponašanje političara u neskladu s interesima zemlje. U Markovićevoj reformi iz 1989. plaće i životni standard su rasli, sve dok pomahnitali nacionalisti sa Slobodanom Miloševićem na čelu nisu prvo zaustavili njegovu reformu, a onda srušili i njega.
Proračun je po definiciji dokument u kome je koncentrirana vladajuća politika, ali istovremeno je rastezljiv kao harmonika. Od svake se obitelji očekuje da troši koliko je zaradila. I zajmovi se vraćaju realno zarađenim novcem. U skladu s tim, očekivalo bi se da se i budžet dimenzionira prema onome što je zemlja zaradila. Konkretno, da se potrošnja u 2018. planira prema onome što je ostvareno u ovoj godini. Ali ne. Tu vrijedi drukčija logika, i to u cijelom svijetu. Potrošnja se planira prema očekivanom, a ne ostvarenom dohotku. Pritom ona ima snagu zakona, dok se prihodi zbog raznih razloga mogu pokazati kao na vrbi svirala. (I rebalansi se najčešće provode samo da bi se povećala potrošnja.) Ako to nije dovoljno, planira se proračunski deficit koji se pokriva zaduživanjem. Vraćanje duga u pravilu više nije briga vlasti koja se zadužuje. Tako sadašnja Vlada vraća dugove za autoceste napravljene dobrim dijelom u Račanovo doba. Ako ni to nije dovoljno, preostaje uvođenje posebnih naknada, odnosno financiranje iz paraproračuna. Primjer je naknada za vjetroelektrane, uvedena s jakim i uvjerljivim razlogom. Tko može u doba globalnog zagrijavanja i prijeteće klimatske katastrofe biti protiv čiste energije? Nitko razuman i odgovoran. A i Europska unija to traži. Ili tko može biti protiv zaštite spomenika kulture, koji su važni i za turizam? Opet nitko. Itd., itd., preko 200 puta. Ali zato postoje državni i lokalni proračuni. Sve što se financira izvan proračuna ruši sustav i ravnotežu u bilancama zemlje. Na upravljanju tako osjetljivim instrumentom kao što je proračun pokazuje se ima li zemlja političare dorasle zadatku koji se pred njih postavlja.
Koncentrat politike istodobno je koncentrat odgovornosti. Zato je normalno da automatski pada vlada čiji prijedlog proračuna nije prihvatio parlament. Isto vrijedi i za lokalne razine upravljanja. To je jedan od nosećih stupova sistema. U parlamentarnoj demokraciji nije izmišljena efikasnija kontrola, a i ta je nedovoljna, kako se pokazalo u Grčkoj, Irskoj i nekim drugim zemljama. Pokušaj da se ona ukine kako bi se spašavali lokalni moćnici protiv kojih su ustale vlastite skupštine, tzv. Lex šerif, govori da je danas u borbi za vlast gotovo sve moguće.
Uzalud Andrej Plenković najavljuje 2018. kao reformsku godinu. Ni uz najbolju volju ona to neće i ne može biti, jer je ovih dana donesena odluka koja onemogućava svaku ozbiljniju promjenu. Riječ je o proračunu koji garantira da će sve ostati isto, odnosno da Hrvatska ostaje zaglavljena u blatu močvare koja joj onemogućava da se pokrene barem tempom drugih zemalja tzv. nove Europe. Moguće je, doduše, riješiti neke administrativne kvake i ubrzati procedure i u javnosti to predstavljati kao neko veliko postignuće, ali to neće izvući zemlju na tvrdo tlo napretka. Kao što to nisu učinili ni već zaboravljen Sanaderov ured u kojem se na jednom mjestu rješava sve (One stop shop) ni Račanova akcija ‘S faksa na posao’.
Proračun je koncentrat politike svake vlasti. Može se govoriti i obećavati što god se želi, ali prave se namjere vide tek kad dođe do novca. Što se zaista želi (ili mora da bi se kupila podrška), to se i plaća. Naravno, velik dio proračuna je zadan unaprijed, ali ipak nema nijedne stavke koja nije podložna promjeni. Ne mogu se provoditi strukturne reforme a da se ne mijenja struktura potrošnje. Ako se i dalje financira cijela golema potrošačka hobotnica koja siše hrvatsku ekonomiju i cijelo društvo, onda se o reformama može samo bajati. Onda i ta nedodirljiva hobotnica stalno raste zajedno sa svojom potrošnjom, pa je i proračun iz godine u godinu sve veći i veći. Od godine 1994., otkad je devizni tečaj nepromijenjen, proračun je učetverostručen. Već sama činjenica da je za sljedeću godinu planirana budžetska potrošnja od 133 milijarde kuna, što je novo povećanje za pet milijardi, jasno govori da od najavljenih reformi neće biti ništa.
Poslodavci su to dobro osjetili, pa su ovih dana konačno odlučili da okrenu pilu naopako i svoje kritičke strelice upute prema državi. Naravno, to ne znači da će se smanjiti njihov pritisak na ‘fleksibilizaciju rada’ jer je u prirodi kapitalizma da čovjeka promatra samo kao trošak proizvodnje, ali tjerajući lisicu, oni su sad istjerali vuka. Osnovno što oni traže je smanjenje poreza. Andrej Plenković je odgovorio najavljujući 2018. kao godinu energičnih reformi. Ali nisu ni oni veslo sisali. Predugo se već provode reforme po onom pravilu iz filma ‘Gepard’ koje kaže da treba promijeniti sve, ali tako da sve ostane isto. Rezultat pokazuje analiza HUP-a po kojoj je Hrvatska uvjerljivo posljednja po reformskim akcijama od svih tranzicijskih zemalja, među kojima su i Rumunjska ili Bugarska. Poslodavci upozoravaju na još nešto. Da uz legalni, o kome se glasa u Saboru, postoji još jedan, nazovimo ga paralegalni proračun. To su svi nameti koje nazivaju parafiskalnima i koji im se naplaćuju po sili državnih propisa, isto kao i svaki drugi porez. Koliko je takvih nameta? Preko 200, kažu oni, što ne govori samo o teretu na grbači realnog sektora koji jedini stvara nove vrijednosti, već i o stanju u društvu. Ako ne može osigurati željenu stavku u proračunu, administrativna hobotnica može to učiniti u paraproračunu. Ona se neće zamarati i iscrpljivati pitanjima kome uzeti da bi se nekome drugom dalo. Umjesto toga, uvest će još jednu naknadu. Upravo smo doznali da već postoji i neka ustanova koja se bavi proučavanjem hibridnog ratovanja. Bilo bi zanimljivo znati način njenog financiranja.
Paraproračun je imala i bivša Jugoslavija. On se tada zvao izvanbudžetska bilanca, a njegovo ukidanje bio je prvi potez Ante Markovića, čim je ušao u kabinet na Novom Beogradu i započeo svoju zakašnjelu reformu. Stariji među nama pamte uvođenje konvertibilnog dinara, ali prava je istina da je njegova reforma počela energičnim rezanjem proračuna, najviše na stavkama za vojsku. Zahvaljujući tome bitno je smanjeno opterećenje privrede, pa je ona mogla izdržati otvaranje inozemnoj konkurenciji, kao i druge troškove reforme. Građane se sada plaši padom životnog standarda i smanjivanjem socijalnih prava, što je, navodno, neizbježna posljedica svake reforme. To je istina, ako se sve troškove želi natovariti na njihova leđa, a državnu hobotnici ostaviti da i dalje troši na isti ili još gori način. Ali nije istina ako se prvo zahvati tamo gdje su troškovi najveći i gdje je ponašanje političara u neskladu s interesima zemlje. U Markovićevoj reformi iz 1989. plaće i životni standard su rasli, sve dok pomahnitali nacionalisti sa Slobodanom Miloševićem na čelu nisu prvo zaustavili njegovu reformu, a onda srušili i njega.
Proračun je po definiciji dokument u kome je koncentrirana vladajuća politika, ali istovremeno je rastezljiv kao harmonika. Od svake se obitelji očekuje da troši koliko je zaradila. I zajmovi se vraćaju realno zarađenim novcem. U skladu s tim, očekivalo bi se da se i budžet dimenzionira prema onome što je zemlja zaradila. Konkretno, da se potrošnja u 2018. planira prema onome što je ostvareno u ovoj godini. Ali ne. Tu vrijedi drukčija logika, i to u cijelom svijetu. Potrošnja se planira prema očekivanom, a ne ostvarenom dohotku. Pritom ona ima snagu zakona, dok se prihodi zbog raznih razloga mogu pokazati kao na vrbi svirala. (I rebalansi se najčešće provode samo da bi se povećala potrošnja.) Ako to nije dovoljno, planira se proračunski deficit koji se pokriva zaduživanjem. Vraćanje duga u pravilu više nije briga vlasti koja se zadužuje. Tako sadašnja Vlada vraća dugove za autoceste napravljene dobrim dijelom u Račanovo doba. Ako ni to nije dovoljno, preostaje uvođenje posebnih naknada, odnosno financiranje iz paraproračuna. Primjer je naknada za vjetroelektrane, uvedena s jakim i uvjerljivim razlogom. Tko može u doba globalnog zagrijavanja i prijeteće klimatske katastrofe biti protiv čiste energije? Nitko razuman i odgovoran. A i Europska unija to traži. Ili tko može biti protiv zaštite spomenika kulture, koji su važni i za turizam? Opet nitko. Itd., itd., preko 200 puta. Ali zato postoje državni i lokalni proračuni. Sve što se financira izvan proračuna ruši sustav i ravnotežu u bilancama zemlje. Na upravljanju tako osjetljivim instrumentom kao što je proračun pokazuje se ima li zemlja političare dorasle zadatku koji se pred njih postavlja.
Koncentrat politike istodobno je koncentrat odgovornosti. Zato je normalno da automatski pada vlada čiji prijedlog proračuna nije prihvatio parlament. Isto vrijedi i za lokalne razine upravljanja. To je jedan od nosećih stupova sistema. U parlamentarnoj demokraciji nije izmišljena efikasnija kontrola, a i ta je nedovoljna, kako se pokazalo u Grčkoj, Irskoj i nekim drugim zemljama. Pokušaj da se ona ukine kako bi se spašavali lokalni moćnici protiv kojih su ustale vlastite skupštine, tzv. Lex šerif, govori da je danas u borbi za vlast gotovo sve moguće.
