Sonja Lokar poznata je slovenska političarka još iz doba bivše države: bila je članica radnog predsjedništva na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu u siječnju 1990. Zbog nemogućnosti bilo kakvog dogovora o daljnjem ustroju Jugoslavije, kongres je pod vodstvom Milana Kučana prvo napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija, na čelu s Ivicom Račanom. O njezinoj emotivnoj reakciji prilikom napuštanja kongresa, o pitanju parlamentarne ljevice, o rodnoj ravnopravnosti u politici i o odnosima s Europskom unijom razgovarali smo na konferenciji “Mišljenje revolucije nakon izdane revolucije”, koja je nedavno održana u Radničkom domu u Zagrebu.
Vratimo se, zbog nekih novih generacija, nakratko 22 godine unatrag: u jednom intervjuu kazali ste da ste nekim šestim čulom znali da je rat neizbježan. Jesu li vaše suze na 14. kongresu zbog toga potekle?
Nikada mi nije bilo jako važno imamo li jednu ili sedam država na Balkanu. Ali mi je bilo jako važno da se, ako se već razilazimo, raziđemo na ljudski način. Mislim da se tada desio najveći mogući poraz ljevice. Tu partiju nisu izmislili Rusi, pa nam je nametnuli, nego je izrasla iz nas samih, nosila je Narodnooslobodilačku borbu i stvorila sistem koji nije imao premca ni usporedbe u svijetu. Ideje koje smo mi tada imali, poput samoupravljanja, delegacijskog sistema, nesvrstanosti, decentralizirane federacije, uređenih odnosa većine i manjina, bile su primjeri za to kako se rješavaju razvojni problemi unutar vrlo kompliciranih multikulturnih sredina. Na tom se kongresu pokazalo da više nemamo odgovor na njih, da se to raspalo, i to na način koji će nas odvesti u rat. Suze su bile odraz toga da gubimo ono što su stvarale generacije koje su ginule, u mojoj je porodici troje umrlo kao partizani. Neki ljudi misle da je socijalizam bio uvezen, ne, to je bila naša originalna stvar, nešto što je izraslo iz najboljih ljudi koje smo tada imali. Naravno, napravljene su mnoge užasno glupe greške, čak i zločini, koji se nisu trebali desiti. Bilo je i nepravde i nedemokracije i liderskog kulta ličnosti, ali uz to je postojalo i sve ono pozitivno. Umjesto da to transformiramo i da nađemo način kako zemlju razvijati dalje, dozvolili smo da ona utone u krvavi sukob.
Trebali smo se jače boriti
Dakle, 1990-te su donijele situaciju u kojoj su se stranke ljevice povukle s revolucionarne pozicije?
Tako je, jer mi smo imali revolucionarni socijalizam, u smislu da je tvrdio da su vremena dovoljno zrela da radnici mogu preuzeti komandu. Oni ne mogu u cjelini srušiti kapitalizam, ne mogu ukinuti tržišnu ekonomiju, ne mogu reći da pravila kapitalističkog svijeta ne važe baš za njih, ali smo mislili da je tamo gdje su rad i kapital spojeni i povezani međusobno na život i smrt, rad taj koji kolo vodi. Nakon silaska s vlasti, priznali smo da rad to više nije, jer smo se odrekli društvene svojine, samoupravljanja, nesvrstanosti, što su bile ključne revolucionarne novine našeg socijalizma. To je zaista bilo taktičko povlačenje, jer smo predali štafetu demokratskim pluralističkim parlamentima i vladama, kako bi oni našli izlaz kada mi nismo bili sposobni da nađemo bolji, ali smo istovremeno bili svjesni da to znači promjenu sistema, društvenih i vlasničkih odnosa te uvlačenje u kapitalizam.
I tako ste se odrekli borbe za socijalizam?
Iako smo na neki način položili oružje, to nije značilo da smo se odrekli borbe za socijalizam, samo smo priznali da je u jednom momentu kapital prevagnuo i naše je taktičko povlačenje bilo u redu. Bila je to posljedica kako ekonomskih odluka u sedamdesetima koje su zemlju dovele u razvojni zastoj, tako i tragičnog sukoba s Miloševićevom linijom u SKJ-u. Ali i međunarodno okruženje se promijenil pali su realni socijalizam i Berlinski zid, odjednom je izgledalo da osim neoliberalnog kapitalizma i parlamentarne demokracije nema ničeg što bi moglo biti alternativa. Zbog naše neuspješnosti da zemlju razvijemo na demokratskoj i ekonomskoj razini, nismo više imali niti jedan argument da zadržimo svoju revolucionarnu poziciju. Bilo je logično da smo se povukli, osim što je bilo pitanje do koje se mjere trebalo povući i kako se trebalo dalje boriti. Tu je nastupio problem, jer je želja jednog dijela našeg rukovodstva da se što prije vrati na vlast bila toliko jaka da su bili spremni da paktiraju s bilo kim samo da bi mogli biti tamo gdje se kroje politički i drugi odnosi.
Na konferenciji ste iznijeli primjer kako su se Socijalni demokrati, nastali od nekadašnjih slovenskih komunista, pred neoliberalnom ideologijom pomaknuli potpuno prema sredini, a u nekim taktičkim potezima čak i prema desnici?
Neke su se tekovine branile premalo odlučn samoupravljanje smo predali bez borbe, a tu je i pitanje društvenog vlasništva – zašto se sve odjednom moralo privatizirati? Svi su tvrdili da država nije dobar gospodar. Pa ne mora biti država, neka bude zadruga, neki zavod gdje ljudi neprofitno rade. Zašto smo dozvolili da poduzeća nemaju obaveznu diobu profita između radnika i kapitalista? Zašto smo dozvolili da se u naturi vrati ono što smo oduzeli velikim zemljoposjednicima i Crkvi? Trebali smo se boriti mnogo odlučnije: nismo išli na referendume, nismo radili buku, nismo se borili svim sredstvima, pristali smo na to da smo manjina u parlamentu i da je to dovoljno. Zašto to govorim? Kada su nam Ustavom 1991. željeli oduzeti pravo na abortus, organizirala sam demonstracije ispred parlamenta na koje je došlo 5.000 ljudi i mi to pravo dan-danas imamo u Ustavu. Znači, nije trebalo baš sve izgubiti. Dalje, stranačke odluke smo donosili zajednički, ali je Borut Pahor iste mijenjao i donosio vlastite te s tim odlukama stupao u političke pregovore s ostalim partnerima u parlamentu ili u javnosti. Prije negoli smo ga smijenili s mjesta predsjednika stranke na zadnjem kongresu početkom juna u Kočevju, predsjedništvo stranke i većina parlamentarnog kluba, čiji je i Pahor član, odlučila je da nećemo uključiti zlatno fiskalno pravilo u naš Ustav, da je to notorna glupost, ali on je to branio u parlamentu kao naš stav ZA. Smatram da je pitanje unutarpartijske demokracije presudno za opstanak ljevice. To nije problem samo u mojoj partiji, to se desilo i laburistima u Engleskoj: članovi su govorili protiv odlaska u Irak, a onda je lider laburista rekao da se ide u Irak. Milijun ljudi na ulici govori da ne žele u taj rat, a on ide u taj rat s lažnim argumentima.
Moraš znati uzeti od Europe
Kada govorimo o parlamentarnoj ljevici, o tome što je ona danas i što bi trebala biti, možete li reći gdje je vi i na koji način danas vidite? Nekada ste, govoreći o europskoj ljevici, bili prilično kritični.
Ako pogledate nekadašnje republike bivše Jugoslavije, vidjet ćete da u nekim zemljama imate pet-šest stranaka koje u nazivu imaju socijalistička ili socijaldemokratska partija. U Crnoj Gori je prava proliferacija takvih partija. Također imate zemlje koje nemaju niti jednu jaku partiju koja bi nosila ime socijalistička. Slovenija je jako dugo imala samo jednu lijevu partiju, Socijaldemokratsku, ali nakon izbora u decembru 2011. imamo najmanje dvije koje se diče time da su lijeve: uz Socijaldemokratsku tu je i nova partija Pozitivna Slovenija, koja je pobijedila na tim izborima i koja zapravo ne nosi klasično ime za lijevu partiju. Iz sadržaja njihovih programa možemo reći da su to partije koje se po pitanju ekonomije zalažu za razblaženi neoliberalizam. Moja je partija uvijek bila jaka u zagovaranju ženskih prava, ali je premalo bila dosljedna kada je trebala braniti prava homoseksualaca ili odlučno otkloniti miješanje Crkve u državne institucije, koja je Ustavom odvojena od države. Po pitanju neoliberalizma slabom se pokazala gotovo sva današnja parlamentarna ljevica, naročito po pitanjima treba li ili ne privatizirati javni sektor ili dozvoliti ili ne da tržišni zakoni sami vladaju ekonomijom, bez miješanja države. Zbog toga je pod udar došao realni sektor gospodarstva, što je dugoročno ugrozilo zauzimanje za socijalnu pravdu, socijalnu državu, pa čak i ljudska prava, jer je zbog pogrešaka u ekonomiji protivnik preuzeo vlast i onda su i te stvari koje je ljevica uspješno branila stavljene pod znak upitnika. Zadržimo se načas u Europi: ona će propasti zbog prevelikih socijalnih razlika unutar svake zemlje i između europskih zemalja. Ljevica propagira politiku da treba osnivati solidarne fondove, ali nema snagu da to provede. Najveći problem je uspon antieuropskih snaga: u parlamentu vam sjede desetine stranaka koje smatraju da je Europa glupost i da je treba rasformirati.
Što vi smatrate?
Mislim da nemamo izbora. Mislite da bi vam bilo bolje izvan EU-a? Ne, neće biti bolje. Jer kada uđete u taj konglomerat, imate neke mogućnosti da se borite. Imate glas, možete pregovarati, tražiti dobre strane. Kako može jedna mala ekonomija funkcionirati izolirano? Slovenija i Hrvatska imaju mnoge zajedničke interese. Kao sutra Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Mi smo jedna lobistička grupa. Ali možda ne i jedina: ono što nama fali, nedostaje i Mađarima, Slovacima, Litvancima ili možda Dancima, što znam iz projekata koje osobno radim. To su projekti za poboljšanje položaja žena u EU-u. Primjerice, kada naiđem na problem nasilja nad ženama, pogledat ću najbolje prakse u EU-u i reći: aha, Finci imaju najbolje razrađenu statistiku, Šveđani ombudsman, Norvežani najbolje uređenu zaštitu žrtava. Uzet ću teP: tri najbolje prakse i onda ćemo svi učiti. Na Malti ne znaju ni “ž” od žene, u Grčkoj je situacija katastrofalna, u Albaniji ne znaš gdje bi počeo…, ali onda ih uvučeš u taj elitni klub i predaš im najbolje mogućnosti i prakse. To je fantastična stvar. Europa je fantastičan prostor za učenje i razmjenu iskustava za povezivanje. To zasad ne koristimo, jer nam fali pameti i znanja. Moraš znati uzeti od Europe, jer ona će ionako doći po svoje.
Bavite se ženskim socijalističkim pokretom u Europi, a prije mjesec dana izabrani ste za predsjednicu Europskog ženskog lobija. To je najveća svjetska mreža ženskih organizacija s potpuno jasnom vizijom kako treba izgledati EU da bi ženama bila dostupna sva prava. Kakva je pozicija rodnih politika u strankama lijeve orijentacije u odnosu na liberalne i konzervativne?
Puno bolja, deset puta bolja i nikakva. Oni nemaju ništa ili imaju nešto što škodi, a mi imamo začetke nečega što bi mogla biti prava politika rodne ravnopravnosti. Žene na ljevici su shvatile da su unutar same partije preslabe, ali ukoliko se organiziraju sa ženama iz civilnog društva, onda se stvari zaista mijenjaju. Ako pogledate našu regiju, vidjet ćete da nema više lijeve partije koja ne bi imala žensku organizaciju. Više nema takve partije u kojoj se ženska organizacija nije izborila da barem ima potpredsjednicu u partiji. Nemate partiju u čijem programu ne stoji da je ravnopravnost spolova ključna vrijednost te partije i sve je manje partija koje više nemaju konkretne politike za rodnu ravnopravnost, pa makar to bila i politika borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji. Deset godina unazad ništa od toga nije postojalo. Sve smo to radile sistematski i strateški, povezujući se sa ženama izvan partija, ženama iz civilnog društva i sindikatima, i gurali to u naše programe. Najbolju strategiju su razvile žene u Socijaldemokratskoj partiji BiH, gdje su povezale partiju sa sindikatom, tako da je nastao savez s potpisanim ugovorom koji definira što će i kako će socijaldemokrati i sindikati kombinirati svoje snage kada socijaldemokrati dođu na vlast. Ništa nije zauvijek izgubljeno i smiješno bi bilo reći da bacamo u smeće socijaldemokratske stranke jer su se prodale neoliberalima. Za napraviti novu partiju treba ti 30 godina, nemamo mi toliko vremena. Partija je buldožer – kako ćeš napraviti put ako nemaš taj stroj.
Kakva je generalno budućnost ljevice na ovim prostorima?
Dobra, jako dobra. Kriza će se zakuhavati, ljudi će dolaziti k svijesti i mladi će se sigurno pokrenuti. Kada mladi izlaze na ulicu, oni traže da mogu živjeti od svoga rada i da budu slobodni, da im nitko ne sjedi na glavi, nijedna partija, nijedna država, nijedan veliki sistem, već da oni mogu o sebi odlučivati kao slobodna bića. Pa to je komunizam, dragi moji! Ništa drugo. Ali kako ćemo do toga stići, ostaje veliko i otvoreno pitanje, jer ovi mladi ljudi nemaju nikakvo iskustvo kolektivne borbe za ta prava. Nisu dio radničke industrijske klase, jer oni nisu ta industrijska klasa, već zapravo destruirani društveni elementi. Završili su škole, nemaju posla, žive iz dana u dan, teško se povezuju jer su atomizirani zato što se društva više ne dijele na radnike i kapitaliste, već na one koji su na neki sretan način dio tog sistema koji ih pretvara u potrošače i na one koji više nemaju pravo da budu potrošači. Najgore od svih prava koje ti kapitalizam može oduzeti jest pravo da ne možeš biti potrošač. Znači, siromašan si, nepotreban. U tom smislu, vremena za fašizam nikada nisu bila bolja. Ali kada se razvije fašizam, razvija se i antifašizam i zna se tko pobjeđuje. Samo je pitanje po koju cijenu. Zato kažem da ljevica ima odličnu perspektivu, ali ne bih voljela da cijena toga bude onakva kakva se plaćala od Prvog svjetskog rata naovamo. Držim se, dakle, one Lenjinove: pesimizam u analizi, optimizam u akciji.
Izvor: www.novossti.com
Vratimo se, zbog nekih novih generacija, nakratko 22 godine unatrag: u jednom intervjuu kazali ste da ste nekim šestim čulom znali da je rat neizbježan. Jesu li vaše suze na 14. kongresu zbog toga potekle?
Nikada mi nije bilo jako važno imamo li jednu ili sedam država na Balkanu. Ali mi je bilo jako važno da se, ako se već razilazimo, raziđemo na ljudski način. Mislim da se tada desio najveći mogući poraz ljevice. Tu partiju nisu izmislili Rusi, pa nam je nametnuli, nego je izrasla iz nas samih, nosila je Narodnooslobodilačku borbu i stvorila sistem koji nije imao premca ni usporedbe u svijetu. Ideje koje smo mi tada imali, poput samoupravljanja, delegacijskog sistema, nesvrstanosti, decentralizirane federacije, uređenih odnosa većine i manjina, bile su primjeri za to kako se rješavaju razvojni problemi unutar vrlo kompliciranih multikulturnih sredina. Na tom se kongresu pokazalo da više nemamo odgovor na njih, da se to raspalo, i to na način koji će nas odvesti u rat. Suze su bile odraz toga da gubimo ono što su stvarale generacije koje su ginule, u mojoj je porodici troje umrlo kao partizani. Neki ljudi misle da je socijalizam bio uvezen, ne, to je bila naša originalna stvar, nešto što je izraslo iz najboljih ljudi koje smo tada imali. Naravno, napravljene su mnoge užasno glupe greške, čak i zločini, koji se nisu trebali desiti. Bilo je i nepravde i nedemokracije i liderskog kulta ličnosti, ali uz to je postojalo i sve ono pozitivno. Umjesto da to transformiramo i da nađemo način kako zemlju razvijati dalje, dozvolili smo da ona utone u krvavi sukob.
Trebali smo se jače boriti
Dakle, 1990-te su donijele situaciju u kojoj su se stranke ljevice povukle s revolucionarne pozicije?
Tako je, jer mi smo imali revolucionarni socijalizam, u smislu da je tvrdio da su vremena dovoljno zrela da radnici mogu preuzeti komandu. Oni ne mogu u cjelini srušiti kapitalizam, ne mogu ukinuti tržišnu ekonomiju, ne mogu reći da pravila kapitalističkog svijeta ne važe baš za njih, ali smo mislili da je tamo gdje su rad i kapital spojeni i povezani međusobno na život i smrt, rad taj koji kolo vodi. Nakon silaska s vlasti, priznali smo da rad to više nije, jer smo se odrekli društvene svojine, samoupravljanja, nesvrstanosti, što su bile ključne revolucionarne novine našeg socijalizma. To je zaista bilo taktičko povlačenje, jer smo predali štafetu demokratskim pluralističkim parlamentima i vladama, kako bi oni našli izlaz kada mi nismo bili sposobni da nađemo bolji, ali smo istovremeno bili svjesni da to znači promjenu sistema, društvenih i vlasničkih odnosa te uvlačenje u kapitalizam.
I tako ste se odrekli borbe za socijalizam?
Iako smo na neki način položili oružje, to nije značilo da smo se odrekli borbe za socijalizam, samo smo priznali da je u jednom momentu kapital prevagnuo i naše je taktičko povlačenje bilo u redu. Bila je to posljedica kako ekonomskih odluka u sedamdesetima koje su zemlju dovele u razvojni zastoj, tako i tragičnog sukoba s Miloševićevom linijom u SKJ-u. Ali i međunarodno okruženje se promijenil pali su realni socijalizam i Berlinski zid, odjednom je izgledalo da osim neoliberalnog kapitalizma i parlamentarne demokracije nema ničeg što bi moglo biti alternativa. Zbog naše neuspješnosti da zemlju razvijemo na demokratskoj i ekonomskoj razini, nismo više imali niti jedan argument da zadržimo svoju revolucionarnu poziciju. Bilo je logično da smo se povukli, osim što je bilo pitanje do koje se mjere trebalo povući i kako se trebalo dalje boriti. Tu je nastupio problem, jer je želja jednog dijela našeg rukovodstva da se što prije vrati na vlast bila toliko jaka da su bili spremni da paktiraju s bilo kim samo da bi mogli biti tamo gdje se kroje politički i drugi odnosi.
Na konferenciji ste iznijeli primjer kako su se Socijalni demokrati, nastali od nekadašnjih slovenskih komunista, pred neoliberalnom ideologijom pomaknuli potpuno prema sredini, a u nekim taktičkim potezima čak i prema desnici?
Neke su se tekovine branile premalo odlučn samoupravljanje smo predali bez borbe, a tu je i pitanje društvenog vlasništva – zašto se sve odjednom moralo privatizirati? Svi su tvrdili da država nije dobar gospodar. Pa ne mora biti država, neka bude zadruga, neki zavod gdje ljudi neprofitno rade. Zašto smo dozvolili da poduzeća nemaju obaveznu diobu profita između radnika i kapitalista? Zašto smo dozvolili da se u naturi vrati ono što smo oduzeli velikim zemljoposjednicima i Crkvi? Trebali smo se boriti mnogo odlučnije: nismo išli na referendume, nismo radili buku, nismo se borili svim sredstvima, pristali smo na to da smo manjina u parlamentu i da je to dovoljno. Zašto to govorim? Kada su nam Ustavom 1991. željeli oduzeti pravo na abortus, organizirala sam demonstracije ispred parlamenta na koje je došlo 5.000 ljudi i mi to pravo dan-danas imamo u Ustavu. Znači, nije trebalo baš sve izgubiti. Dalje, stranačke odluke smo donosili zajednički, ali je Borut Pahor iste mijenjao i donosio vlastite te s tim odlukama stupao u političke pregovore s ostalim partnerima u parlamentu ili u javnosti. Prije negoli smo ga smijenili s mjesta predsjednika stranke na zadnjem kongresu početkom juna u Kočevju, predsjedništvo stranke i većina parlamentarnog kluba, čiji je i Pahor član, odlučila je da nećemo uključiti zlatno fiskalno pravilo u naš Ustav, da je to notorna glupost, ali on je to branio u parlamentu kao naš stav ZA. Smatram da je pitanje unutarpartijske demokracije presudno za opstanak ljevice. To nije problem samo u mojoj partiji, to se desilo i laburistima u Engleskoj: članovi su govorili protiv odlaska u Irak, a onda je lider laburista rekao da se ide u Irak. Milijun ljudi na ulici govori da ne žele u taj rat, a on ide u taj rat s lažnim argumentima.
Moraš znati uzeti od Europe
Kada govorimo o parlamentarnoj ljevici, o tome što je ona danas i što bi trebala biti, možete li reći gdje je vi i na koji način danas vidite? Nekada ste, govoreći o europskoj ljevici, bili prilično kritični.
Ako pogledate nekadašnje republike bivše Jugoslavije, vidjet ćete da u nekim zemljama imate pet-šest stranaka koje u nazivu imaju socijalistička ili socijaldemokratska partija. U Crnoj Gori je prava proliferacija takvih partija. Također imate zemlje koje nemaju niti jednu jaku partiju koja bi nosila ime socijalistička. Slovenija je jako dugo imala samo jednu lijevu partiju, Socijaldemokratsku, ali nakon izbora u decembru 2011. imamo najmanje dvije koje se diče time da su lijeve: uz Socijaldemokratsku tu je i nova partija Pozitivna Slovenija, koja je pobijedila na tim izborima i koja zapravo ne nosi klasično ime za lijevu partiju. Iz sadržaja njihovih programa možemo reći da su to partije koje se po pitanju ekonomije zalažu za razblaženi neoliberalizam. Moja je partija uvijek bila jaka u zagovaranju ženskih prava, ali je premalo bila dosljedna kada je trebala braniti prava homoseksualaca ili odlučno otkloniti miješanje Crkve u državne institucije, koja je Ustavom odvojena od države. Po pitanju neoliberalizma slabom se pokazala gotovo sva današnja parlamentarna ljevica, naročito po pitanjima treba li ili ne privatizirati javni sektor ili dozvoliti ili ne da tržišni zakoni sami vladaju ekonomijom, bez miješanja države. Zbog toga je pod udar došao realni sektor gospodarstva, što je dugoročno ugrozilo zauzimanje za socijalnu pravdu, socijalnu državu, pa čak i ljudska prava, jer je zbog pogrešaka u ekonomiji protivnik preuzeo vlast i onda su i te stvari koje je ljevica uspješno branila stavljene pod znak upitnika. Zadržimo se načas u Europi: ona će propasti zbog prevelikih socijalnih razlika unutar svake zemlje i između europskih zemalja. Ljevica propagira politiku da treba osnivati solidarne fondove, ali nema snagu da to provede. Najveći problem je uspon antieuropskih snaga: u parlamentu vam sjede desetine stranaka koje smatraju da je Europa glupost i da je treba rasformirati.
Što vi smatrate?
Mislim da nemamo izbora. Mislite da bi vam bilo bolje izvan EU-a? Ne, neće biti bolje. Jer kada uđete u taj konglomerat, imate neke mogućnosti da se borite. Imate glas, možete pregovarati, tražiti dobre strane. Kako može jedna mala ekonomija funkcionirati izolirano? Slovenija i Hrvatska imaju mnoge zajedničke interese. Kao sutra Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Mi smo jedna lobistička grupa. Ali možda ne i jedina: ono što nama fali, nedostaje i Mađarima, Slovacima, Litvancima ili možda Dancima, što znam iz projekata koje osobno radim. To su projekti za poboljšanje položaja žena u EU-u. Primjerice, kada naiđem na problem nasilja nad ženama, pogledat ću najbolje prakse u EU-u i reći: aha, Finci imaju najbolje razrađenu statistiku, Šveđani ombudsman, Norvežani najbolje uređenu zaštitu žrtava. Uzet ću teP: tri najbolje prakse i onda ćemo svi učiti. Na Malti ne znaju ni “ž” od žene, u Grčkoj je situacija katastrofalna, u Albaniji ne znaš gdje bi počeo…, ali onda ih uvučeš u taj elitni klub i predaš im najbolje mogućnosti i prakse. To je fantastična stvar. Europa je fantastičan prostor za učenje i razmjenu iskustava za povezivanje. To zasad ne koristimo, jer nam fali pameti i znanja. Moraš znati uzeti od Europe, jer ona će ionako doći po svoje.
Bavite se ženskim socijalističkim pokretom u Europi, a prije mjesec dana izabrani ste za predsjednicu Europskog ženskog lobija. To je najveća svjetska mreža ženskih organizacija s potpuno jasnom vizijom kako treba izgledati EU da bi ženama bila dostupna sva prava. Kakva je pozicija rodnih politika u strankama lijeve orijentacije u odnosu na liberalne i konzervativne?
Puno bolja, deset puta bolja i nikakva. Oni nemaju ništa ili imaju nešto što škodi, a mi imamo začetke nečega što bi mogla biti prava politika rodne ravnopravnosti. Žene na ljevici su shvatile da su unutar same partije preslabe, ali ukoliko se organiziraju sa ženama iz civilnog društva, onda se stvari zaista mijenjaju. Ako pogledate našu regiju, vidjet ćete da nema više lijeve partije koja ne bi imala žensku organizaciju. Više nema takve partije u kojoj se ženska organizacija nije izborila da barem ima potpredsjednicu u partiji. Nemate partiju u čijem programu ne stoji da je ravnopravnost spolova ključna vrijednost te partije i sve je manje partija koje više nemaju konkretne politike za rodnu ravnopravnost, pa makar to bila i politika borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji. Deset godina unazad ništa od toga nije postojalo. Sve smo to radile sistematski i strateški, povezujući se sa ženama izvan partija, ženama iz civilnog društva i sindikatima, i gurali to u naše programe. Najbolju strategiju su razvile žene u Socijaldemokratskoj partiji BiH, gdje su povezale partiju sa sindikatom, tako da je nastao savez s potpisanim ugovorom koji definira što će i kako će socijaldemokrati i sindikati kombinirati svoje snage kada socijaldemokrati dođu na vlast. Ništa nije zauvijek izgubljeno i smiješno bi bilo reći da bacamo u smeće socijaldemokratske stranke jer su se prodale neoliberalima. Za napraviti novu partiju treba ti 30 godina, nemamo mi toliko vremena. Partija je buldožer – kako ćeš napraviti put ako nemaš taj stroj.
Kakva je generalno budućnost ljevice na ovim prostorima?
Dobra, jako dobra. Kriza će se zakuhavati, ljudi će dolaziti k svijesti i mladi će se sigurno pokrenuti. Kada mladi izlaze na ulicu, oni traže da mogu živjeti od svoga rada i da budu slobodni, da im nitko ne sjedi na glavi, nijedna partija, nijedna država, nijedan veliki sistem, već da oni mogu o sebi odlučivati kao slobodna bića. Pa to je komunizam, dragi moji! Ništa drugo. Ali kako ćemo do toga stići, ostaje veliko i otvoreno pitanje, jer ovi mladi ljudi nemaju nikakvo iskustvo kolektivne borbe za ta prava. Nisu dio radničke industrijske klase, jer oni nisu ta industrijska klasa, već zapravo destruirani društveni elementi. Završili su škole, nemaju posla, žive iz dana u dan, teško se povezuju jer su atomizirani zato što se društva više ne dijele na radnike i kapitaliste, već na one koji su na neki sretan način dio tog sistema koji ih pretvara u potrošače i na one koji više nemaju pravo da budu potrošači. Najgore od svih prava koje ti kapitalizam može oduzeti jest pravo da ne možeš biti potrošač. Znači, siromašan si, nepotreban. U tom smislu, vremena za fašizam nikada nisu bila bolja. Ali kada se razvije fašizam, razvija se i antifašizam i zna se tko pobjeđuje. Samo je pitanje po koju cijenu. Zato kažem da ljevica ima odličnu perspektivu, ali ne bih voljela da cijena toga bude onakva kakva se plaćala od Prvog svjetskog rata naovamo. Držim se, dakle, one Lenjinove: pesimizam u analizi, optimizam u akciji.
Izvor: www.novossti.com
