Prije petnaestak godina poznati je američki producent odabrao da neke kadrove filma Omen 666 snima na lokalitetu antičke Salone u predgrađu Splita, pa je uza sve potrebne dozvole postavljena velika drvena platforma koja je imala „glumiti“ arheološko nalazište u Izraelu kojim će prolaziti nekoliko glumaca. Za samo tih nekoliko scena Hrvatska bi dobila značajnu sumu novca, no neki je idiot zapalio postavljeni set, producenti su se povukli i najavili tužbu s potraživanjem od oko pola milijuna dolara za nanesenu štetu i gubitak vremena, ali su se onda raspitali i saznali da će im se tužbom, s obzirom na brzinu ovdašnjeg pravosuđa, morati baviti praunuci, te odustali.
I čitava je stvar s idiotom koji je podmetnuo požar u Saloni pala u zaborav, osim u sjećanju irskog režisera Johna Moora koji je za inozemne medije govorio o vandalskom ponašanju domaćina, o višemjesečnom zastoju u snimanju… šireći tako ugled Hrvatske u svijetu. Ovdje je pak policija utvrdila da je požar doista podmetnut, ali idiot koji je to učinio nije nikada pronađen. Sve do ovih dana. Kada se sam oglasio, hvaleći se kako je baš on zaslužan za protjerivanje filmske ekipe iz Hrvatske. Ispričao je sve pred kamerama, ponosan na svoj domoljubno-katolički pothvat u ime naroda koji da se „digao na noge zbog snimanja horora, sa Sotonom i grobom svetog Dujma iz kojega izlazi mali đavo s crnom rukom.“ On se, kaže, onda odlučio za „svoj scenarij“, poranio k ministru kulture uvjeriti ga da zaustavi već dogovoreno snimanje, a ako ne uspije… e, onda na snagu stupa njegov plan. To jest on telefonom daje znak suradnici na terenu da paljenje počne i time spriječi snimanje filma koji da propagira Sotonu i koji je jako „revoltirao građane“, raspametio Crkvu čiji je nadbiskup ogorčeno zatražio poništavanje ugovora što ga je Arheološki muzej u Splitu potpisao s tvrtkom 20th Century Fox. Jer da je „riječ o horor filmu koji narušava svetost i dostojanstvo prostora na kojemu se dvije tisuće godina obavljaju bogoštovne službe. Neugodno nas je iznenadilo da ste potpisali ugovor bez ikakvih konzultacija s Crkvom i time zanemarili najdublje religiozne osjećaje naše povijesti“, piše tada nadbiskup, mada Salona nije u vlasništvu Crkve, nego je kulturni spomenik koji je trebao poslužiti snimanju visokobudžetne nove verzije poznatog filma Predskazanje. Ali nije, nego je set zapaljen, a muzej raskinuo ugovor, pristajući tako biti ideološki filtar i cenzor za račun Crkve i partije.
I godine su prošle, Salonu su obilazili turisti, a ovih je dana stigla i ministrica turizma sa svojim domaćinom, županom splitsko-dalmatinskim, nešto kao šefom regije kojih u Hrvatskoj ima čak 20, mada čitava država broji stanovnika koliko i omanji kvart u New Yorku, ali ta geografska parcijalizacija, kao izmišljotina desničarskog HDZ-a, služi upravo za uhljebljenje partijskih kadrova na tisuće i tisuće županijskih funkcija, za klijentelizam i korupciju. Uglavnom, župan se odlučio ministrici pohvaliti svojim nestašlukom, pa priznao kako je upravo on onaj idiot s početka priče koji je svojoj suradnici, tu prisutnoj, dao telefonski nalog za paljenje filmskog seta. I dok se ministrica smješkala, ničim ne pokazujući prirodnu zgranutost nad barbarskim činom svoga kolege, ovaj se nastavio hvaliti organizacijom svoga vandalizma koji je Hrvatsku u svijetu prikazao staništem zatucanih poluinteligenata.
Dobro, ona to i jest, ali raduje, eto, javno priznanje vlastitog ludila i kaznenog djela, potom još stavljeno i na papir. „Doista se radi o istinitom događaju“, napisao je palikuća samo nekoliko dana pred izbore na kojima se ponovo kandidira za mjesto župana s indikativnim, satiričnim sloganom: „Neka djela govore!“. I još dodao kako je „odlučio spriječiti pokušaj oskvrnuća groba svetog Duje jer bi se takvim scenama grubo povrijedili osjećaji vjernika“, da „unatoč financijskoj koristi, postoje neke stvari koje se ne mogu mjeriti novcem“, te smatra da je „ispravno postupio“. Nasiljem progoneći umjetnost.
Ali ne govori ovo javno priznanje kriminalnog čina samo o moralnom habitusu još jednog tupavog desničara, nego svjedoči o ukupnom stanju svijesti njegove partije koja se, uz Crkvu, desetljećima ponaša kao jedini vlasnik Hrvatske. Zato je i mogao isti lik, koji se s „nepoćudnom“ umjetnošću razračunava nacističkim paležom, koristiti svoju vječnu partijsku sinekuru u koruptivne svrhe, pa u javnim poduzećima zaposliti sav svoj pomladak, sinove i zeta, sve naravno bez javnog natječaja. Sada, dok se mulački hvali partijskoj drugarici svojim piromanskim pothvatom, svjestan je da je kriminalni akt za koji je predviđena kazna do godinu dana zatvora otišao u zastaru. A može, računa ispravno, sigurno time privući nove glasove onog djela biračkog tijela, sumanutog i zadrtog, koje istjerivanje đavolskih filmaša iz Splita svakako smatra činom zaštite naših kršćanskih svetinja.
No što o svemu misli „proevropski“ šef njegove partije i premijer još se ne zna. Ali se zna da nema toga vražjeg režisera koji bi mogao autentično dočarati moralni horor kakvim je njegova stranka impregnirala Hrvatsku.
tacno
