Kad se već Hrvatska radiotelevizija poslužila anatomsko-fiziološkom metaforom za opis ovotjednog stanja u Saboru, nazvavši ga urinarnom krizom, vrijeme je da zaključimo da je u epilogu Božo Petrov uspio iskontrolirati svoj mjehur, dok mnogim zastupnicima to nije pošlo za rukom s probavnim traktom. Političkih fekalija koje su nas pritom zasule vjerojatno se dugo nećemo riješiti; o tome nešto znamo iz ranijih iskustava s HDZ-ovim pokušajima apsolutnog preuzimanja Hrvatske.
Dobra je vijest to što su male šanse da veliki broj ljudi shvati da im oko grla ne pliva samo voda, budući da je jedan od prvih simptoma jednostranačja uvlačenje medija u posao uvjeravanja da je sve sjajno. Tako smo na prizor Plenkovićeve brzopotezne dekapitacije Mostovih ministara, dobili rafalno ispaljivanje naslovnica s objavom da se rodio lider, kojoj su 24 sata dodala fotomontažu premijera s rukama na testisima koje je upravo otkrio. Ovome je prethodilo jednako brzinsko prebacivanje teme Agrokora s polica za vruću medijsku robu, na niže police za robu pred istekom roka za upotrebu. Pitanje je stoga da li je javnost uopće stigla prožvakati činjenicu da smo prije raspada koalicije HDZ-Most i posljedične saborske tarapane postali očevici prekonoćnog pada najmoćnijeg čovjeka u državi - Ivice Todorića - ako ga se netko još sjeća.
Petrov je uspio iskontrolirati svoj mjehur, dok mnogim zastupnicima to nije pošlo za rukom s probavnim traktom (FOTO: Hina)
Još jučer je Tuđmanov omiljeni trgovac gospodario sa 700 Konzumovih samoposluga, Mercatorom, trgovačkim lancima po Sloveniji, Srbiji, BiH, Makedoniji, distribucijom i sadržajem novina, prodajom duhanskih proizvoda, prepaid bonova; pružao sve moguće usluge, poput dostave paketa, mjenjačnice, plaćanja računa, podizanja gotovine, igre na sreću i slično; držao veleprodajne lance, energetske, turističke, zdravstvene poslovne subjekte, itd. i pritom – kad smo već kod organskih metafora – držao za testise proizvođače koji su ovisili o njemu, radnike, sve medije i sve vlade. Na taj je način narastao u najveću hrvatsku privatnu kompaniju i jednu od najjačih kompanija u jugoistočnoj Europi s konsolidiranim ukupnim prihodom od 49 milijardi kuna.
U javnosti su ga zvali Gazda, njegovi radnici navodno Predsjedniče. Novinari su o njemu sastavljali besramne laude. Država mu je osiguravala da nas potkrada pred vlastitim očima, radnici su dopuštali da ih drži kao robove, dobavljači podnosili da im duguje silne novce, znajući da su bez njega mrtvi. U sumanutoj ekspanziji samo je jednom naišao na efikasan otpor u real-timeu, kada su simptomi megalomanskog bunila izbili na površinu u slavnom projektu vađenja krvi po samoposlugama. Tada je, pored dijela medija, na noge skočila Hrvatska komora medicinskih biokemičara i Todorić je bio pritisnut da suspregne vlastite apetite. U svim drugim slučajevima, sistem tiranije kojemu su se mnogi dobrovoljno podredili, savršeno je funkcionirao.
Postao je simbol cenzure pred kojom smo nemoćni, tihog terora, kapitalističke bešćutnosti i političke korupcije. Kao Sanader, urušio se u sekundi i pod utjecajem inozemnog faktora, kad se doznalo da Rusi preko Sberbanke i VTB banke drže oko 1,3 milijarde eura, od ukupno 3,4 milijarde eura Agrokorova duga. Iz analize Debtwirea moglo se vidjeti da Todorić duguje državi 800 milijuna kuna u neplaćenom PDV-u, no to Porezna uprava nikada nije potvrdila. Za razliku od Linićevih žrtava sa stupa srama poreznih dužnika, Todorićev je dug državi zaštićen kao osobni podatak. Za razliku od Sanadera na kojeg je nakon pada nasrnulo hrvatsko pravosuđe, Gazda nije postao meta obračuna svih relevantnih institucija s vlastitom prošlošću, već i dalje figurira kao prošlost koju treba spasiti, pod izlikom da nam o tome ovisi sadašnjost i budućnost.
Ivica Todorić - sjećate li ga se? (FOTO: Lupiga.Com)
U svega nekoliko dana napravljen je i izglasan tzv. Lex Todorić, neovisno o primjedbama kvalificiranih osoba da bi takva državna intervencija mogla biti neustavna. Da je sigurno izglasana protivno Zakonu o procjeni učinaka propisa, govori sadržajno bezvrijedna preambula zakona i činjenica da se gotovo konsenzusno priznaje da nitko ne zna što se događa s Agrokorom danas, niti se zna što bi se moglo događati sutra. Misterij je zašto je za Agrokor bilo lošije da ga okupiraju Rusi, nego da ga zadrže Hrvati, jednako kao i pitanje hoće li i koliko to državu koštati.
Do danas se film Gazda, dokumentarac koji govori o njegovom usponu, nije stigao prikazati na HTV-u, a možda bi prizori iz filma zorno predočili istinu da je za priču o više od dva desetljeća impregniranosti kompletne državne ekonomije, vlasti i medija Todorićem i njegovim carstvom, ministar Zdravko Marić bitan koliko i dim jedne popušene cigarete na zagađenost zraka. Neuspješno ulaganje energije opozicije u njegovo rušenje, umjesto u demontažu cijele koruptivne mreže koja je dovela do toga da je država predsoblje Agrokora, u početku je bilo potpuno iracionalno i samo je potvrđivalo domete SDP-a koji sigurno nikada ne bi rušio Todorića i sve njegove potporne stupove, niti mijenjao ekonomsku politiku zemlje.
Pored toga, od početka je sasvim jasno da iza spašavanja posrnulog trgovca stoji cijela Vlada, a ne samo jedan ministar. Inicijativa je, međutim, imala smisla na simboličkoj razini, kao ispravan povod za međustranački obračun, samo što joj je život realno udahnuo Most, a ne SDP. Stvar je u tome što je ovo miješano društvo desničarskih populista razne fele, potajnih ili otvorenih klerikalaca, iz pozicije partnera u Vladi krenula u mnogo radikalniji obračun s Agrokorom nego itko dosad, služeći se retorikom kakvom se, paradoksalno, u Hrvatskoj služio jedino onaj dio ljevice koji se smatra autentičnom, za razliku od SDP-a.
Što je tu tako vrijedno „očuvanja stabilnosti“ da su se u kombinaciji zajedno našli Glasnović, HDSSB, Milorad Pupovac i Tomislav Saucha (FOTO: Hina)
Počevši od kaznene prijave Bože Petrova protiv Ivice Todorića i uprave Agrokora za lažiranje financijskih izvještaja, preko izjave bivšeg ministra pravosuđa Ante Šprlje da se nada da prijava neće stajati u ladicama, do najava ministra policije Vlahe Orepića da će se istražiti kriminal u i oko Agrokora te rekonstruirati „kriminalna privatizacija“, akcije Mosta posredovale su poruku da stranka ispravlja temeljne nepravde u društvu, promovira jednakost pred zakonom i poništava privilegije uzurpatora nauštrb potlačenih. Neovisno o tome što cijela njihova ranija politika nimalo ne odstupa od svega što su nudili HDZ i SDP i što su Mostovci sve samo ne antikapitalisti, oni su svojim udarom na Todorića pred očima osiromašenih, opljačkanih i blokiranih sigurno veći socijalisti nego je SDP ikada bio, a sigurno i efikasniji antikapitalisti od Radničke fronte čiji glas ne dopire do širokih krugova.
Tko danas zna da je Most ranije dizao ruku za neoliberalne zdravstvene zakone i koga briga za to? Za relevantan broj birača to nažalost nema nikakvu težinu, u odnosu na činjenicu da su se suprotstavili simbolu kapitalističkog predatorstva u Hrvatskoj i da su zbog toga politički dekapitirani. Što je najvažnije, neovisno o PR motivima i učincima udara Mosta na Agrokor, on je bio ispravan, ma koliko njihovi kritičari iz Sabora podmuklo šutjeli o tome. Promašeni argumenti protiv njih svode se na obranu okorjelo pokvarenog sistema od „neuračunljivih“ Metkovčana, kulturni rat sjevera protiv juga te njihov klerikalni i nacionalistički background. Zadnje dvije primjedbe stoje, samo što su Mostovci u tome manje radikalni ili isti kao HDZ-a i što je to samo razlog da se zaplače zašto Todorića nije razvalio netko drugi. Ali tko?
Pored svega, njihovom entuzijazmu treba zahvaliti što su anemični SDP-ovci dobili na živosti, pa se u Saboru moglo osjetiti tiho savezništvo koje je na koncu završilo ozbiljnim udarom na HDZ. Svjestan mogućnosti da Most u slučaju pada ministra financija i izvanrednih izbora itekako kapitalizira ulogu žrtve, te time HDZ dugoročno drži u talačkoj krizi, premijer je na koncu opasnim parapolitičkim metodama uspio potopiti opoziciju, oformivši krajnje neprincipijelno savezništvo za očuvanje neke eterične gospodarske stabilnosti, o kojoj nitko ne zna složiti tri suvisle rečenice više od toga da nešto raste, a nešto pada.
Entuzijazam Mostovaca probudio je SDP-ove spavače (FOTO: Hina)
Osim što je smaknuće Mostovaca obavio u nedemokratskom postupku bez presedana, Plenković je s kupovinom Željka Glasnovića otišao tako daleko da može upasti i u sferu kaznenog djela. Što je tu tako vrijedno „očuvanja stabilnosti“ da su se u kombinaciji zajedno našli Glasnović, HDSSB, Milorad Pupovac i Tomislav Saucha, ostaje da se ne vidi, jer vrijednost koju iznjedri netransparentno donošenje zakona za spas Todorića, prijevara, politička iznuda, korupcija i izdaja elementarnog političkog morala nije moguća.
Kako bilo, kao najizglednije ostaju opcije da HDZ nakon lokalnih izbora jedno vrijeme funkcionira uz podršku „konstruktivnog“ HNS-a, pa se raspadne i opet suoči sebe i SDP s realnošću Mosta, ili da se izvanredni izbori raspišu u jesen i da se već tada svi suoče s činjenicom da je treći put u Hrvatskoj prokrčila inače sumanuta politička stranka koja je dva puta povukla dobar politički potez i već jednom profitirala na tome, a prema CRO Demoskopu će i drugi put profitirati. U oba bi scenarija lijeva strana Sabora trebala prihvatiti pedagošku pljusku koju su im zavaljali desni populisti i dobili bitku na njihovom terenu i iz toga izvući neku pouku.
Neovisno o tome što u Hrvatskoj ni u jednoj varijanti ne treba očekivati osobite i strukturne pomake, kratkoročni i nesigurni opstanak ove kaljuže od Vlade mnogo je gora opcija od brzog razlaza. To nije samo stvar elementarne higijene – viđeni prizori iz nedavnog političkog života naprosto zovu na opću dezinfekciju - nego i činjenice da bi time bile uslišene sve želje iz Kulmerovih dvora da se razmjeri havarije države Todoristan raščišćavaju na marginama, bez ikakvih posljedica po „stabilnost“ korumpiranih državnih institucija.
lupiga
