Na čemu temeljiti optimizam, na ovom prostoru, u ovom vremenu, kada su, kako je o tome pisao Schopenhauer, mnogi ljudi bili u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme?
Pesimisti fundamentalisti uvijek sumnjaju u konačan pozitivan ishod odnosno nikada ne sumnjaju u konačan loš ishod ma štogod da se pokuša učiniti. Kratka priča Somerseta Maughama “Smrt govori” izvanredna je potkrijepa upravo takvom teorijskom, schopenhauerovskom filozofskom nazoru koji drži da je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, zato jer je prepun bola i nesreće, nesigurnosti, prolaznosti i definitivno loših ishodâ. Evo je prepričane s jezom na kraju koju izaziva svaki fatalizam. Neki je trgovac u Bagdadu poslao svog slugu na tržnicu po hranu. Kada se ovaj vratio sav usplahiren i problijedio, rekao je gazdi da ga je u vrevi gurnula Smrt i zaprijetila mu prstom. Zamolio ga je da mu posudi konja kako bi odjahao iz Bagdada u Samaru gdje ga Smrt neće pronaći, te da tako izmakne sudbini. Trgovac mu je dao konja, a sluga je odjahao što je brže mogao. Istog dana popodne trgovac je došao na tržnicu gdje je sreo Smrt i upitao ju zašto je to jutro prijetila njegovom slugi. Smrt mu uzvrati da nije prijetila, samo ju je zapanjilo što ga vidi u Bagdadu, kad noćas ima s njim sastanak u Samari. Primjere leibnizovskog optimizma, nasuprotnog filozofskog nazora po kome je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova odnosno o svijetu u kome ima relativno više dobra nego zla, također možemo pronaći u literaturi. Tako u Andersenovom “Ružnom pačetu”, usprkos lošim početnim okolnostima, na kraju preovlada optimistična ljepota i harmonija pojedinca i svijeta. U Bürgerovom “Barunu Münchausenu” i Exuperyijevom “Malom princu” optimizam pobjeđuje sve. Pisma Vincenta van Gogha svom bratu Theu, koja su, zapravo, “najljepša molitva slikarstvu” (...“Budući da je neprestano zima, slušajte, pustite me na miru da dalje radim svoj posao; ako je to posao jednog luđaka, utoliko gore. Ja tu ne mogu ništa.”...) svjedoče da je životni i psihološki realitet umjetnika ekstremno natopljen beskrajnim bolom, ali i credom nietzscheovskog herojskog pesimizma da se izdrži unatoč vječnom vraćanju istog.
Dok je prihvaćanje optimizma i savršenstva svijeta kojeg je konstruiralo Najviše biće, s neizbježnim metafizičkim (nesavršenost ljudskih bića), moralnim (grijeh) i fizičkim (bol, patnja) zlom, sa svrhom da poveća dobro, u stvari, na razini svakodnevice, iskazivanje namjere za (naj)manjim naporom i trudom, pesimistički svjetonazor odnosno nevjerovanje u pobjedu dobra koje se reklamira u “Božijim hramovima” i u hollywoodskim happyendima, ima za svakog pojedinca i funkciju tzv. suicidalne prognoze. Zna se, dakle, unaprijed da su bol, patnja i trpljenje trajni pratitelji ljudskih života, pa treba učiniti sve da se u tako ustrojenom prirodnom kontinuitetu žive materije s dostignutom sviješću o sebi samoj, realno doskoči fatumu. To je moguće učiniti na najmanje dva načina. Ili, povećati stanke u nametnutoj neprekidnosti bola i muke, tj. učiniti sve da se povećaju i produže trenuci trajanja ugode, zadovoljstva i radosti kao odmora za tijelo i predaha za dušu, ili, izgraditi tehnike efikasne (samo)discipline podnošenja neminovnosti do lucidne svijesti o slobodi pomicanja granica trpljenja u ime slobode trajanja. Kako danas uopće neko može biti svjetski optimist? I pored toga što zna da je i sam doprinjeo oslovčavanju Velike knjige Povijesti iz koje se cijedi masna ljudska krv i kaplju ljudske suze? Kako biti optimistom nakon Auschwitza, Arhipelaga Gulaga, Hirošime, Vijetnama, Manjače, Dretelja, bombardiranja Balkana bombama od lakog urana i kosturske gladi na jednoj strani svijeta, dok se druga bori protiv nagomilanog sala? Na čemu temeljiti optimizam, na ovom prostoru, u ovom vremenu, kada su, kako je o tome pisao Schopenhauer, mnogi ljudi bili u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme?
Svaka vlast, održanja radi, širi institucionalni optimizam. Jer, upravo ta vlast je najbolja od svih mogućih vlasti i zato ju kao savršenu treba (za)držati. Ako ne milom, ono silom, ako ne prisilom uz pomoć impresivne moći najhladnije nemeni od svih nemani, ono uz pomoć generiranja narodne egzaltacije na revijama na kojima nastupaju političke go go plesačice. Za svakog zdravog pesimistu slika je jasna: narod nije više u stvarnim lancima, već podjarmljen i u lancima zakona za koje čak smatra da je u demokraciji sam donio. Mislim da neću pogriješiti ako optimizam tog tipa proglasim konformizmom i stabilizatorom pokornosti, a pesimizam principijelnim nepovjerenjem i kritičkom sumnjom koja oslobađa od obveze odanosti, uvjetom za postizanje političkog punoljetstva. Kolektivni optimizam služi “svrgavanju ličnosti u ime društva”, jačanju hijerarhije i idolatrije i sanjanju po danu, a individualni pesimizam se opire da budale u ime države sviraju na čovjeku kao u Shakespearevom “Hamletu”. Hamlet je, prisjetimo se te scene, od svojih nazovi prijatelja Rozenkranca i Gildensterna koji sebe nazivaju savjetnicima u teškoćama ljubavi dobio flautu na dar. Nakon što su ga spopali da im se povjeri i otkrije tajne svoga srca, Hamlet ih zamoli da sviraju na flauti. Oni priznaše da ne znaju svirati, a Hamlet ih osramoti i pouči da žele načiniti budalu od njega, da žele svirati na njemu, pretvarajući se da znaju njegov ključ. Upitao ih je da li misle da je lakše svirati na njemu nego na flauti iz koje ne znaju izvući ni glasa. Smatraju li ga instrumentom, upitao je. Zaključuje da iz njega mogu izvući kakav glas, ali na njemu ne mogu svirati.
Deziluzionirani, nakon dvadesetdvogodišnjeg nacionalpolitičkog drila koji je za posljedicu imao deprivaciju naših ličnosti, pesimisti smo privatno, jer naše iskustvo nije samo ono, kako kaže Huxley, što nam se dogodilo, već i ono što smo učinili s tim što nam se dogodilo. Pesimisti smo i načelno, bez obzira što svijest o slobodi napreduje, jer u povijesti, u pravu je Starčević, nema sanjarija, već ima ljudi koji ljudima podmeću sanjarije za povijest.
Pesimisti fundamentalisti uvijek sumnjaju u konačan pozitivan ishod odnosno nikada ne sumnjaju u konačan loš ishod ma štogod da se pokuša učiniti. Kratka priča Somerseta Maughama “Smrt govori” izvanredna je potkrijepa upravo takvom teorijskom, schopenhauerovskom filozofskom nazoru koji drži da je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, zato jer je prepun bola i nesreće, nesigurnosti, prolaznosti i definitivno loših ishodâ. Evo je prepričane s jezom na kraju koju izaziva svaki fatalizam. Neki je trgovac u Bagdadu poslao svog slugu na tržnicu po hranu. Kada se ovaj vratio sav usplahiren i problijedio, rekao je gazdi da ga je u vrevi gurnula Smrt i zaprijetila mu prstom. Zamolio ga je da mu posudi konja kako bi odjahao iz Bagdada u Samaru gdje ga Smrt neće pronaći, te da tako izmakne sudbini. Trgovac mu je dao konja, a sluga je odjahao što je brže mogao. Istog dana popodne trgovac je došao na tržnicu gdje je sreo Smrt i upitao ju zašto je to jutro prijetila njegovom slugi. Smrt mu uzvrati da nije prijetila, samo ju je zapanjilo što ga vidi u Bagdadu, kad noćas ima s njim sastanak u Samari. Primjere leibnizovskog optimizma, nasuprotnog filozofskog nazora po kome je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova odnosno o svijetu u kome ima relativno više dobra nego zla, također možemo pronaći u literaturi. Tako u Andersenovom “Ružnom pačetu”, usprkos lošim početnim okolnostima, na kraju preovlada optimistična ljepota i harmonija pojedinca i svijeta. U Bürgerovom “Barunu Münchausenu” i Exuperyijevom “Malom princu” optimizam pobjeđuje sve. Pisma Vincenta van Gogha svom bratu Theu, koja su, zapravo, “najljepša molitva slikarstvu” (...“Budući da je neprestano zima, slušajte, pustite me na miru da dalje radim svoj posao; ako je to posao jednog luđaka, utoliko gore. Ja tu ne mogu ništa.”...) svjedoče da je životni i psihološki realitet umjetnika ekstremno natopljen beskrajnim bolom, ali i credom nietzscheovskog herojskog pesimizma da se izdrži unatoč vječnom vraćanju istog.
Dok je prihvaćanje optimizma i savršenstva svijeta kojeg je konstruiralo Najviše biće, s neizbježnim metafizičkim (nesavršenost ljudskih bića), moralnim (grijeh) i fizičkim (bol, patnja) zlom, sa svrhom da poveća dobro, u stvari, na razini svakodnevice, iskazivanje namjere za (naj)manjim naporom i trudom, pesimistički svjetonazor odnosno nevjerovanje u pobjedu dobra koje se reklamira u “Božijim hramovima” i u hollywoodskim happyendima, ima za svakog pojedinca i funkciju tzv. suicidalne prognoze. Zna se, dakle, unaprijed da su bol, patnja i trpljenje trajni pratitelji ljudskih života, pa treba učiniti sve da se u tako ustrojenom prirodnom kontinuitetu žive materije s dostignutom sviješću o sebi samoj, realno doskoči fatumu. To je moguće učiniti na najmanje dva načina. Ili, povećati stanke u nametnutoj neprekidnosti bola i muke, tj. učiniti sve da se povećaju i produže trenuci trajanja ugode, zadovoljstva i radosti kao odmora za tijelo i predaha za dušu, ili, izgraditi tehnike efikasne (samo)discipline podnošenja neminovnosti do lucidne svijesti o slobodi pomicanja granica trpljenja u ime slobode trajanja. Kako danas uopće neko može biti svjetski optimist? I pored toga što zna da je i sam doprinjeo oslovčavanju Velike knjige Povijesti iz koje se cijedi masna ljudska krv i kaplju ljudske suze? Kako biti optimistom nakon Auschwitza, Arhipelaga Gulaga, Hirošime, Vijetnama, Manjače, Dretelja, bombardiranja Balkana bombama od lakog urana i kosturske gladi na jednoj strani svijeta, dok se druga bori protiv nagomilanog sala? Na čemu temeljiti optimizam, na ovom prostoru, u ovom vremenu, kada su, kako je o tome pisao Schopenhauer, mnogi ljudi bili u stanju ubiti nekoga samo da bi njegovom mašću namazali čizme?
Svaka vlast, održanja radi, širi institucionalni optimizam. Jer, upravo ta vlast je najbolja od svih mogućih vlasti i zato ju kao savršenu treba (za)držati. Ako ne milom, ono silom, ako ne prisilom uz pomoć impresivne moći najhladnije nemeni od svih nemani, ono uz pomoć generiranja narodne egzaltacije na revijama na kojima nastupaju političke go go plesačice. Za svakog zdravog pesimistu slika je jasna: narod nije više u stvarnim lancima, već podjarmljen i u lancima zakona za koje čak smatra da je u demokraciji sam donio. Mislim da neću pogriješiti ako optimizam tog tipa proglasim konformizmom i stabilizatorom pokornosti, a pesimizam principijelnim nepovjerenjem i kritičkom sumnjom koja oslobađa od obveze odanosti, uvjetom za postizanje političkog punoljetstva. Kolektivni optimizam služi “svrgavanju ličnosti u ime društva”, jačanju hijerarhije i idolatrije i sanjanju po danu, a individualni pesimizam se opire da budale u ime države sviraju na čovjeku kao u Shakespearevom “Hamletu”. Hamlet je, prisjetimo se te scene, od svojih nazovi prijatelja Rozenkranca i Gildensterna koji sebe nazivaju savjetnicima u teškoćama ljubavi dobio flautu na dar. Nakon što su ga spopali da im se povjeri i otkrije tajne svoga srca, Hamlet ih zamoli da sviraju na flauti. Oni priznaše da ne znaju svirati, a Hamlet ih osramoti i pouči da žele načiniti budalu od njega, da žele svirati na njemu, pretvarajući se da znaju njegov ključ. Upitao ih je da li misle da je lakše svirati na njemu nego na flauti iz koje ne znaju izvući ni glasa. Smatraju li ga instrumentom, upitao je. Zaključuje da iz njega mogu izvući kakav glas, ali na njemu ne mogu svirati.
Deziluzionirani, nakon dvadesetdvogodišnjeg nacionalpolitičkog drila koji je za posljedicu imao deprivaciju naših ličnosti, pesimisti smo privatno, jer naše iskustvo nije samo ono, kako kaže Huxley, što nam se dogodilo, već i ono što smo učinili s tim što nam se dogodilo. Pesimisti smo i načelno, bez obzira što svijest o slobodi napreduje, jer u povijesti, u pravu je Starčević, nema sanjarija, već ima ljudi koji ljudima podmeću sanjarije za povijest.
