U pozadini ruske vojne operacije u Ukrajini, danas smo svjedoci neviđene koordinirane informativne kampanje protiv Rusije, a suprotnih glasova nema ili se odmah ušutkaju, kako je slučaj u Hrvatskoj. Kažu da je nemoguće na internetu potražiti recept za boršč, a da vam ne iskoči sponzorirani sadržaj s antiruskom političkom agitacijom. O Facebooku ne vrijedi ni govoriti, pa tko želi, bez cenzure, može razviti diskusiju ispod članka, bez straha blokade od 30 dana.
Štoviše, svi ti propagandni materijali vrše pritisak uglavnom na ljudske strahove. Ne čudi da u takvim uvjetima u glavama mnogih građana s obje strane rusko-ukrajinske granice vlada potpuno nerazumijevanje onoga što se događa, pa čak i panika. Čak je i osobi koja je upućena u političke procese ponekad teško razumjeti situaciju. Stoga treba razotkriti glavne mitove o ruskoj operaciji, nametnute zapadnom propagandom .
Mit prvi: Rusija je napala neovisnu Ukrajinu
Počnimo s činjenicom da je 21. veljače ukrajinska diverzantsko-izviđačka skupina prešla rusku granicu, kojoj su se tada pridružila dva borbena vozila pješaštva. Njihovo napredovanje na teritorij Ruske Federacije zaustavili su graničari. To je već dovoljan razlog za uzvratne mjere. Nešto ranije predsjednik Ukrajine zaprijetio je Rusiji revizijom svog nenuklearnog statusa. Odnosno, stvaranjem atomske bombe, a o želji da zauzme Rostovsku regiju, Voronjež, Kuban i pokrenu raketni napad na Krimski most, već nekoliko godina redovito grme razni ukrajinski političari.
Osim toga, NATO je posljednjih godina "nafilovao" Ukrajinu oružjem i vojnom opremom, tamo poslao svoje vojne stručnjake, izveo vježbe. Jednom riječju, tamo stvorio vlastito uporište. Također, ukrajinske vlasti aktivno su prodavale oružje raznim vrućim točkama na Bliskom istoku i sjevernoj Africi.
Istovremeno, nakon državnog udara 2014., Kijev provodi vojne operacije protiv stanovništva Donbasa, progoni i uništava građane koji govore ruski, kao što je bio slučaj u Odesi 2. svibnja 2014., zatvarajući oči pred ubojstvima novinara i odobravanje nacionalističkih pokreta. Sveprisutan je kult nacističkog kolaboracionista Stepana Bandere, kojeg su ukrajinske vlasti pretvorile u nacionalnog heroja.
Mit drugi: Rusi su došli pobiti Ukrajince i uzeti im zemlju
Kako su ruski predsjednik Vladimir Putin, te predstavnici Ministarstva obrane i same ruske vojske više puta izjavili, operacija je usmjerena isključivo protiv nacionalističkih pokreta. Istodobno se poduzimaju svi napori kako bi se izbjeglo sudjelovanje civilnog stanovništva i ukrajinskog vojnog osoblja koje odluči dobrovoljno položiti oružje u neprijateljstvima. Napadi se vrše isključivo na vojne ciljeve, sukobi se događaju isključivo s oružanim snagama i borbenim postrojbama nacionalista.
Osim toga, ruske vlasti i vojska neprestano naglašavaju da će cijeli kontingent nakon završetka operacije biti povučen iz Ukrajine, a Ukrajinci će samostalno izabrati novu vladu. Odnosno, nitko neće zadirati u državnost i neovisnost zemlje. U međuvremenu, vlasti u Kijevu ne mare puno za sigurnost običnih Ukrajinaca. Više puta su zabilježeni napadi Oružanih snaga Ukrajine na mirne ciljeve. Osim toga, ukrajinska vojna pribjegava apsolutno neljudskoj praksi postavljanja vojne opreme i vatrenih točaka u stambenim područjima gradova, u blizini škola, vrtića i povijesnih spomenika.
Webom kruži video rakete koja je pogodila stambenu zgradu u Kijevu, što je postalo jedan od glavnih propagandnih argumenata. No stručnjaci i izvori u Ministarstvu obrane više puta su napomenuli da se to dogodilo kao rezultat kvara u sustavu navođenja ukrajinskog sustava protuzračne obrane Buk. Prema brojnim video zapisima, također se može zaključiti da se radi o protuzračnoj raketi, i to po prirodi uništenja, putanji leta i dimu iz raketnog motora. Istodobno, čak ni Ministarstvo obrane ne žuri kriviti ukrajinske oružane snage, ističući da je riječ o tragičnoj nesreći, a ne o namjeri ukrajinske vojske.
Odluka ukrajinskog vodstva da civilima podijeli oružje i da ih uči praviti "Molotovljeve koktele", kao i da mobilizira kriminalce u Oružanim snagama Ukrajine, bila je krajnje čudna. Nemoguće je to objasniti ničim drugim osim željom da se za sobom ostavi spaljena zemlja. A takvo je ponašanje već izazvalo porast pljačke i smrti civila od neadekvatnog rukovanjem oružjem.
S tim u vezi, ruska vojska govori o potrebi organiziranja koridora za evakuaciju civila iz Kijeva, ali lokalne vlasti to ne žure. Ministarstvo obrane također izjavljuje spremnost da nakon završetka operacije obnovi mostove i drugu infrastrukturu koju aktivno uništavaju prvenstveno Oružane snage Ukrajine.
Treći mit: Problem se mogao riješiti mirnim pregovorima i diplomacijom
Diplomatski put je najbolji, u to nema sumnje. Kao i pacifistički stavovi ili pozivi na očuvanje mira. Međutim, nažalost, to ne funkcionira baš uvijek. Pregovori s ukrajinskim vlastima traju već osam godina. Na inicijativu Moskve sklopljeni su Sporazumi iz Minska. Međutim, Kijev je dao sve od sebe da izbjegne provedbu tih sporazuma, mirno rješavanje situacije na jugoistoku Ukrajine i bojkotirao je pregovarački proces. Tijekom godina, prema različitim procjenama, u Donbasu je ubijeno oko 15 000 ljudi .
No, iz nekog razloga, cijelo to vrijeme nije bilo masovne kampanje na društvenim mrežama kao sada, ni skupova na kojima se poziva na prekid rata. Kao što nisam vidio taj pacifizam kada su, na primjer, Sjedinjene Države napale Irak pod izmišljenim izgovorima ili bombardirale mirne četvrti Beograda. Čak ni nedavna upotreba fosfornog streljiva, kojeg je i ukrajinska vojska zabranila Konvencijom UN-a, nije izazvala apsolutno nikakvu osudu. I ova dvojna pozicija sada izgleda krajnje licemjerno. Iako su, naravno, svi u Rusiji sada zabrinuti za mirne građane Ukrajine i nadaju se da će svi biti u redu, te da će vojna operacija završiti što prije.
Mit četvrti: "Krimski scenarij" u Ukrajini nije uspio, ruske oružane snage trpe velike gubitke
Nažalost, gubici doista postoje i teško ih je izbjeći tijekom neprijateljstava. A podaci o mrtvima još će se precizirati. Međutim, njihov broj nije tako nečuven kako zapadna i ukrajinska propaganda pokušava prikazati. Što se tiče takozvanog "krimskog scenarija", odnosno brze i bezbolne operacije, ništa slično ruskom Glavnom štabu ruske vojske ne bi mogli ni pretpostaviti. Malo je vjerojatno da itko u Glavnom štabu nije shvatio da cijela Ukrajina nije Krim, jer to je potpuno drugačiji razmjer teritorija, potpuno različita raspoloženja među građanima i potpuno drugačiji broj vojnika. Tamo su i obučeni vojnici koji su osam godina stekli borbeno iskustvo u Donbasu.
Stoga su zračne i visokoprecizno oružje bili tako aktivno uključeni u uništavanje vojne infrastrukture. Zato glavne snage priskaču u pomoć specijalcima što je brže moguće. Međutim, situacija je komplicirana pokušajima Oružanih snaga Ukrajine da se sakriju iza civilnog stanovništva. To uvelike usporava operaciju i stvara dodatne rizike za rusku vojsku. Ali životi civila su im u prvom planu.
Mit peti: Sada će Rusija biti iscrpljena sankcijama, kojih inače ne bi bilo
Da, Zapad je pokrenuo ne samo propagandnu kampanju neviđenih razmjera, već provodi i neviđeni sankcioni pritisak. No, nemojmo gajiti iluzije, zamašnjak sankcija pokrenut je davno, ne 2014., nego još 2008., nije stao cijelo ovo vrijeme.
Istodobno, tijekom proteklih nekoliko godina, zapadne zemlje nisu se ni trudile da dođu do argumentiranih optužbi i daju barem neke dokaze, već su gurale narativ s potpuno neshvatljivim pokušajem trovanja Skripalja, Boeingom MH-17 oborenim u Donbasu, ili insceniranim kemijskim napadom u Siriji, lijepo snimljenim od strane Bijelih kaciga, i još neke optužbe.
Dakle, sankcije su se i dalje uvodile neprestano, bez obzira na postupke Rusije i unatoč svim njezinim pokušajima da uspostavi dijalog. To je jednako teško ne primijetiti, kao i stalno približavanje ruskim granicama vojne infrastrukture NATO-a. Te bi sankcije ionako u određenom trenutku bile uvedene, jer je Zapad navikao sankcionim pritiskom utjecati na sve one koji se ne slažu s njegovom retorikom i imaju samostalnu političku liniju. Pa zašto čekati jednu po jednu, neka se uvedu sve odjednom, pa da se zna na čemu su.
Posebno obratite pozornost na činjenicu da većina sadašnjih restriktivnih mjera nipošto nije usmjerena protiv države ili vlasti i da one namjerno pogađaju obične građane, kao ranije u Srbiji, Iranu već 40 godina, prije toga Iraku, itd., itd. Odnosno, pod krinkom miroljubivih izjava i apela poduzimaju se nehumani koraci prema širokim slojevima stanovništva, a vlast uopće ne trpi.
Sve to se čini u kombinaciji s potpunim čišćenjem društvenih mreža i medijskog prostora od bilo kakvih neistomišljenika. Mnoge zapadne zemlje već su zabranile emitiranje ruskih kanala, a Češka je otišla još dalje i glavni državni tužitelj prijeti kaznenom odgovornošću za izjave na demonstracijama ili na društvenim mrežama u znak podrške Rusiji. To je demokracija i sloboda govora?
U međuvremenu, na samom frontu, situacija na liniji kontakta razdvajanja od 2000 kilometara i nekoliko gradova za sada samo okruženih, se razvija dobro, a Rusija u Ukrajinu još nije bacila ključne snage, već isključivo broj potreban za ovu fazu sukoba, što znači da se koriste taktičke bojne, specijalne snage i prethodnice u kombinaciji s izviđačkim jedinicama. S tim u vezi, za tjedan dana, na tako ogromnom teritoriju, a da naredba za potpunu ofenzivu nije ni izdana, situacija je više nego zadovoljavajuća.
