Pod pretpostavkom da će se sljedeći europski, parlamentarni i predsjednički izbori održati tek 2024., Hrvatska u 2022. nastavlja najdulje razdoblje bez izbora nakon što su u svibnju prošle godine održani oni lokalni. Pritom će na tijek rekordne 'izborne apstinencije' utjecati ključni odnosi u zemlji i izvan nje
Može li jedna gruda postati lavinom nezadovoljstva? Ili će je spretne političke ruke uhvatiti na pravi način? Predsjednik Vlade Andrej Plenković krajnje je suzdržano reagirao kada je prigodom godišnjice razornog potresa na Banovini netko od građana u Petrinji u njegovu pravcu bacio grudu snijega. Premijer je obišao stradala područja pri čemu ga je dočekao nemali broj nezadovoljnih stanovnika grada koji dan-danas izgleda kao da ga je potres pogodio jučer.
Doista, obnova potresom pogođenih područja Grada Zagreba te Krapinsko-zagorske, Zagrebačke, Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije u očima njihova stanovništva, ali i cijele Hrvatske djeluje kao parola. I dok je, primjerice, Češka u velikoj mjeri već sanirala razorne posljedice tornada iz lipnja 2021., Hrvatska doslovce stoji u sanaciji svojih stradalih područja. Sredstva Europske unije odavno su osigurana, stanovnici već mjesecima žive u privremenim prostorima, pomaci su najvidljiviji kada iza projekata stoje privatne inicijative, a jedino što kontinuirano ne funkcionira jest država sa svojim mehanizmima.
Bi li situacija bila drukčija da je 2022. izborna godina?
I dok je tadašnja i – sadašnja Vlada u proljeće 2020. svoj uspjeh na parlamentarnim izborima velikim dijelom temeljila na (samo)proglašenoj pobjedi nad krizom uvjetovanoj pandemijom koronavirusne bolesti, razdoblje u kojem redovni izbori na bilo kojoj razini i za bilo koji položaj nisu ni na vidiku, očito ne djeluje motivirajuće na političare. Ali, zato djeluje na generiranje nezadovoljstva birača ne izvršavaju li se temeljne zadaće države.
Vlada prema Ustavu Republike Hrvatske, među ostalim, usmjerava i nadzire rad državne uprave te usmjerava djelovanje i razvitak javnih služba. Kakvim djelovanje državne uprave i javnih služba na svom području ocjenjuju građani Petrinje i ostalih mjesta pogođenih potresom, Vlada i predsjednik Republike Zoran Milanović mogli su se uvjeriti prigodom svog recentnog dolaska na Banovinu. Premijer Plenković s pravom ponavlja kako ne želi da ga bilo tko ucjenjuje kada su posrijedi kadrovska rješenja. Ali, aktualni ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat trebao bi prvi u 2022. odgovoriti na pitanje je li elementarno sposoban biti članom Vlade zadužen za resor o kojem ovisi obnova razrušenih dijelova zemlje. S druge strane, premijer Plenković upravo na obnovi može potvrditi sebe kao nositelja jedne od trenutačno najvažnijih javnih politika u zemlji, ali i političara koji rezultatima u nacionalnoj politici može danas-sutra računati i na onu najvišu europsku. Jer obilježi li mu ovaj mandat gruda koja će se pretvoriti u lavinu, teško će se opravdati njegovo preuzimanje neke od dužnosti u Uniji.
Napokon, o tome tko će Hrvatsku predstavljati u najutjecajnijim tijelima Europske unije nakon europskih izbora u kasno proljeće 2024., odlučivat će tadašnja hrvatska Vlada. Hoće li nju i dalje predvoditi HDZ i Andrej Plenković ili će parlamentarni izbori 2024. koji se redovito moraju održati najkasnije tog ljeta, promijeniti politički odnos snaga u zemlji?
Mada se u dvije i pol godine do izbora može dogoditi štošta, svi oni koji se bave hrvatskom politikom ili to tek planiraju, već sada moraju početi donositi odluke. Možda jedna gruda ne čini lavinu, ali je itekako upozoravajuća. Tim više jer se u predstojećoj 'izbornoj apstinenciji', lako mogu izgubiti i smjer djelovanja i živci. Otkako su 1990. u Hrvatskoj prvi put organizirani demokratski višestranački izbori, razdoblje od proljeća 2021. kada su održani posljednji aktualni lokalni izbori do proljeća 2024. kada se trebaju održati sljedeći europski izbori, ovo je najdulje razdoblje bez izbora u zemlji. Taj će nedostatak izbora kao presudnog smjerokaza domaćim političarima, zahtijevati nešto više od uobičajenog snalaženja i kampanjske politike. U tom je smislu nekoliko odnosa presudno, od onih unutar izvršne vlasti, preko odnosa vlasti i oporbe, odnosa unutar oporbe do odnosa Hrvatske sa susjedstvom i Europskom unijom. Ishodi su samo dijelom izvjesni.
Odnosi unutar vlasti: Iako je parlamentarna većina (zasad) stala na tijesnih 77 ruku u Hrvatskom saboru, HDZ-om predvođena Vlada nema nikakvih razloga za zabrinutost. Andrej Plenković suvereno upravlja zemljom kao ranije njegovi prethodnici na čelu stranke Franjo Tuđman i Ivo Sanader. Ipak, ima dvije nemale otegotne okolnosti. Prva je kadrovski sastav Vlade i uprave čiji velik dio ni fundamentalnom političkom ni menadžerskom sposobnošću ne opravdava povjerene dužnosti te Hrvatska u kontekstu Europske unije sve više djeluje provincijalno. Druga je krajnje destruktivan odnos sa šefom države Zoranom Milanovićem koji se prometnuo u najglasniju oporbu Andreju Plenkoviću i kada treba, i kada ne treba. Pritom se Milanović pretvorio u 'Kolindu Škoro' jer danas, dvije godine nakon predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio više djeluje kao glasnogovornik birača koji su bili protiv njega, a sve manje onih koji su ga podržali. Ovakav razoran odnos premijera i predsjednika blokira operativni dio zajedničkih ustavnih ovlasti pretvarajući Hrvatsku u zemlju bez ozbiljne vlasti. Zoran Milanović ima pola godine više mandata od Andreja Plenkovića, ali bi bez njega i njegovih ministara velikim dijelom izgubio vlastiti profil djelovanja.
Odnos vlasti i oporbe: Nakon što je u proljeće 2017. doslovce izbacio Most iz Vlade, Andrej Plenković predvodi vladajuću koaliciju kojom dominira HDZ-a, a u njoj tek sekundiraju različiti ostaci liberalnih stranaka uz podršku zastupnika nacionalnih manjina. Tako ustrojenoj vlasti sekundira cjelokupna oporba koja se u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora protegnula od krajnje desnice do krajnje ljevice, naravno u slikovitu hrvatskom poimanju tog kontinuuma. I dok je Zoran Milanović personalno najživlji suparnik Vladi, to je kolektivno Most čija daljnja uvjerljivost ovisi o ishodu njegovih referendumskih inicijativa. Most je de facto preuzeo agilni bračni par Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić koji su postali svojevrsni 'Pernari s doktoratom'. Pritom je bivša perjanica Živog zida Ivan Pernar bio barem autentičan u svojim ekshibicijama. Ostatak oporbe je toliko slab da mu se premijer niti ne obraća što najbolje govori kolika su mu prijetnja.
Odnosi unutar oporbe: Sljedećih dvije i pol godine oporba će stoga ovisti isključivo o svojim političkim inicijativama kako bi uvjerila dovoljan broj birača da HDZ i Andrej Plenković imaju alternativu. S obzirom na heterogenost oporbe te njezinu spremnost da se žešće obračuna unutar sebe nego li s vladajućom koalicijom, teško je očekivati pobjedničke koalicije poput 'Šestorke' na izborima 2000. ili 'Kukuriku' 2011. Na izborima 2024., trenutačno se čini, ili će ponovno pobijediti HDZ, ili će HDZ treći put pobijediti sam sebe. Dogodi li se potonje, a razloga ne nedostaje već sada, od niza korupcijskih afera do rezultata kriznog upravljanja, ipak netko treba preuzeti vlast. Mogu li to SDP(ovi), Možemo!, Most, ostaci Domovinskog pokreta i Hrvatskih suverenista te netko unutar minijaturnog centra? Birače nesklone HDZ-u može samo obliti vrlo hladan znoj.
Odnosi Hrvatske sa susjedstvom: Čak četiri Hrvatskoj susjedne države u 2022. održavaju parlamentarne izbore: Slovenija, Mađarska, Srbija te Bosna i Hercegovina. Možda im se pridruži i Crna Gora, dok su bosansko-hercegovački izbori krajnje neizvjesni jer se na puzajuć način ponavlja scenarij iz 1992. kada se dio zemlje pod vlašću srpske strane nasilno izuzeo iz zajedničkih institucija. Hrvatska će sramotno poraziti samu sebe ne suprotstavi li se iz Srbije poticanim planovima Milorada Dodika, negatora genocida u Srebrenici, čiji su prethodnici etnički očistili svoj dio zemlje, uključujući i Hrvate, a on održava te rezultate huškajući na nove sukobe te potkradajući vlastite sunarodnjake. Nova kriza na najduljoj hrvatskoj kopnenoj granici te neznanje kako pomoći Hrvatima kao konstitutivnom narodu u BiH, ali i svim tamošnjim građanima, najteže će se reflektirati na Hrvatsku. Zato je ključ uspjeha hrvatske vanjske politike do 2024. preventivna proeuropska diplomacija na Jugoistoku Europe, a ne podilaženje sadašnjim šegrtima osuđenih ratnih zločinaca koji su BiH i gurnuli u strašan rat.
Odnosi Hrvatske i Europske unije: Uz Bugarsku najsiromašnija članica Unije, Hrvatska ulaskom u eurozonu i Schengenski prostor stječe nove prednosti, ali ni dalje ne zna kako postojeće prednosti članstva pretvoriti u dugoročno održiv standard svojih građana. Možda je razlog tomu činjenica da na važna mjesta dolaze osobe poput bivše ministrice i sadašnje pritvorenice Gabrijele Žalac. Dok god su osobe poput nje češće pravilo, a ne iznimka, o čemu će se u sljedećem razdoblju znati više, Hrvatska ostaje na marginama Europske unije, ne samo one u prvoj brzini, nego i one u drugoj. Premijer Andrej Planković ima otvoren put i prema sređivanju stanja u zemlji, i prema vlastitoj europskoj karijeri. Trenutak je da bačenu grudu pretvori u lavinu razvoja zemlje i funkcioniranja pravne države, a ne nezadovoljstva. U suprotnom, godine bez izbora bit će i godine bez istinske perspektive, a Petrinja model kako se država odnosi prema samoj sebi.
tportal
