Bastardna medijska forma koju se naziva infotainment do daske je prožela tiskane i elektroničke medije. Kontaminiranje zabavnih sadržaja politikom jedna je strana tog trenda, i to manje mračna, koliko god bila gadljiva. Totalni mrak nastupa s "uzvratnom posjetom" entertainmenta politici, dakle, kad se zbiva ne samo krajnje stupidna "politizacija zabave" nego i krajnje opasna "zabavizacija politike".
Sva sreća da sam redovni konzument medijskih sadržaja različitih tipova, jer da tek povremeno bacim pogled na popularne hrvatske novine, televizijske programe i internetske portale, vjerojatno bih bio potpuno zbunjen onim što vidim i ne bih znao da li se informiram ili zabavljam. Naime, bastardna medijska forma koju se naziva infotainment do daske je prožela tiskane i elektroničke medije. Kontaminiranje zabavnih sadržaja politikom jedna je strana tog trenda, i to manje mračna, koliko god bila gadljiva. Totalni mrak nastupa s "uzvratnom posjetom" entertainmenta politici, dakle, kad se zbiva ne samo krajnje stupidna "politizacija zabave" nego i krajnje opasna "zabavizacija politike". Prilagodba politike „društvu spektakla“ omogućena je time što su pojam politike i političko djelovanje reducirani na tzv. "dnevnu politiku", tj. pseudodemokratsko-partitokratske kalkulacije vladajuće oligarhije, koordinirane s kretanjima krupnog kapitala. Ali, zapravo, tko bi ga znao (da li je prije bila kokoš ili jaje? što je čemu uzrok, a što čemu posljedica?); stvari stoje tako da je za tumačenje i razumijevanje politike danas važnija mediologija nego politologija.
Pretapanje novinskih rubrika unutrašnje i vanjske politike s crnom kronikom i pretapanje te mješavine s rubrikama poput "Spektakla" i "Stars Blic" – garnirano, dakako, velikim i nipošto slučajnim reklamama Konzuma i Lidla – stvar je koju današnji građanin-konzument najčešće ne primjećuje. A tako podešena svijest građanina-konzumenta neće onda baš ništa shvatiti o politici koja se njime inače bavi i kojom bi se on trebao baviti. To da je predsjednik SAD jedan crnac i da je predsjednik Hrvatske bio jedan kompozitor; to da je kandidatkinja za predsjednicu SAD bila žena i da je novoizabrana predsjednica Republike Hrvatske žena; to da je Sinčić kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske vrlo mlad i da je Tsipras kao novi premijer Grčke najmlađi premijer u povijesti Grčke – najviša je razina refleksije o politici koju danas možemo pronaći u medijima, a onda, nažalost, i u javnosti uopće. Ono što svi gorenavedeni ljudi misle, što zagovaraju, što planiraju učiniti, što mogu učiniti i što čine – posve je nevažno. Primjerice, novi grčki ministar financija Janis Varufakis (medijski tituliran kao "Varoufucker") reprezentiran je prije svega kao netko tko nosi kožne jakne i raskopčane košulje umjesto odijela i kravate, kao netko tko vozi Yamahin motocikl umjesto da se vozi vladinim Mercedesom ili BMW-om, kao netko tko redovno ide u teretanu, premda je sveučilišni profesor, itd. Što on u svojoj službi čini i što on planira činiti – može se saznati tek zahvaljujući rijetkim preživjelim ozbiljnim novinama i opskurnim internetskim stranicama.
A kritiku tog uvodno skiciranog medijsko-političkog modela potkrijepit ću osvrtom na jednu pojavu sa samog dna našeg mediopolitičkog ambisa, nevažnu u svijetu i životu uopće, ali prevažnu s obzirom na to da u ovom kontekstu predstavlja paradigmatski primjer. Radi se o emisiji Piramida koja se u tjednom ritmu emitira na prvom programu Hrvatske televizije, u produkciji Hrvatske radiotelevizije i tvrtke Castor Multimedia vlasnika Dubravka Merlića, negdašnjeg novinara i urednika HRT-a, a današnjeg direktora programa regionalne televizije N1.
Komplicirana pravila, manipulatorski pristup, konstantno "nabrijavana" atmosfera i banalan sadržaj – tako bi mogao glasiti sažeti opis Piramide. No, ista bi se formula mogla primijeniti i u opisivanju hrvatske politike. I to je ono što bi nas trebalo brinuti: bumerang-efekt "politizacije zabave", gdje nam se eksploatacija politike u svrhu entertainmenta vraća kao entertainizacija politike. Ne samo Piramida kao politika, nego i politika kao Piramida. Uzavreli čušpajz političara, estradnih zvijezda i drugih javnih ličnosti koje se, uz pomoć svojih nabildanih retoričkih vještina i uglavnom nemaštovitih doskočica, nadvikuju oko banaliziranih društvenih i političkih tema, e da bi uništili konkurenciju, plasirali se u sljedeći krug tog pakla i na koncu pobijedili – to nije samo sud o Piramidi, nego i dijagnoza stanja hrvatske politike. No, to nije samo zaključivanje po analogiji: Piramida je danas doista supstitut politike, kao što je njezina publika supstitut javnosti, jer zvijezde Piramide hine političke vođe i jesu političari (ili bar opinion makeri), publika (studijska i telefonska) hini javnost i jest jedina javnost čije se mišljenje može čuti, a voditeljica Željka Ogresta hini objektivnu demokratsku proceduru i umnogome usmjerava političke procese. To da se publiku u studiju, pretpostavljam, za njezino pribivanje plaća s nekom simboličnom svotom, kao i to da gledatelji-glasači plaćaju kunu i pol ili dvije i pol kune bukvalno nizašto – savršena je slika suvremene demokracije i demokratske participacije.
Ta pobrkanost političke reprezentacije i medijske prezentacije škodljiva je prvenstveno za medije, što se često previđa u glorifikatorskom diskursu o moći medija, ali mnogo je škodljivija za samu politiku. Primjerice, "političar koji drži do sebe" radije će "doći kod Ogreste" negoli "sići među građane", jer zaista je važnije biti "tu" nego "tamo". Čitav niz hrvatskih političara kompenzirao je svoj slab rejting među građanima kurčenjem u Piramidi, s tim da su i one glasove koje su na izborima dobivali velikim dijelom zaslužili baš zbog takovrsnog medijskog kurčenja.
Ponekad je to (po)smiješno, a ponekad (o)tužno. Kad su Milan Kujundžić i Ivan Vilibor Sinčić pobijedili u jednom krugu Piramidina natjecanja time su potvrdili svoj status neočekivanih superstarova hrvatske političke scene, spektakularne kakva već jest. Ali problem nastupa kad se njihova TV-pobjeda počne tumačiti kao znak njihove političke moći ili uopće političke relevantnosti. Način na koji su se Kujundžić i Sinčić te njihovi, u studiju prisutni, podržavatelji veselili u Piramidi svjedočio je o totalnoj medijsko-političkoj konfuziji. Naime, oni su tih šezdeset minuta medijskog orgazma doživljavali kao politički relevantnu činjenicu. I ne samo oni, nego i mnogi medijski komentatori, koji su rezultate tog TV-glasanja tretirali s jednakom ozbiljnošću kao i rezultate predsjedničkih izbora, a nažalost i mnogi bornirani gledatelji, koji su još danima prepričavali detalje ovih bizarnih showova kao da to zaista nešto znači.
I. Sinčić u Piramidi, Foto: B. Prezelj, HRT
Legitimno je nasmijavati i zabavljati u zabavnom programu te stjecati tome odgovarajuću popularnost, ali kad se to kao kriterij uvuče u politiku, onda je to maligno. A to se zapravo već dogodilo i još uvijek se događa, tako da zahvaljujući Piramidi možemo samo još pratiti kvantitetu metastaziranja tog zla. I ne samo zahvaljujući Piramidi – u tome je catch. Jer ništa drugačije nije bilo ni s nedavnim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, koji su, dakako, bili hipermedijalizirani, što je druga riječ za odljepljivanje od stvarnosti. Produciranje lažnih problema i dilema, bombastična retorika, imidž umjesto ideje, ugrabljena moć umjesto razrađenog programa, političko-medijski utvrđena privatistička hijerarhija umjesto djelovanja prema općem, zajedničkom i javnom dobru – to smo mogli iz dana u dan pratiti krajem 2014. i početkom 2015. godine, a hrvatski su mediji to zdušno podržavali, s kulminacijom u televizijskim sučeljavanjima predsjedničkih kandidata, koja se nisu nimalo razlikovala od Piramide. Ne samo da nema nikakve razlike između napaljenog brbljanja u Piramidi i predsjedničke kampanje, nego nema nikakve razlike između "Piramidine politike" i politike kao takve. Likovi su manje-više isti, glasači su također isti (s tim da u slučaju Piramide oni ne moraju šetati do glasačkog mjesta, nego svoje ne/sviđanje mogu izraziti telefonskim pozivom), Piramida je vanjska produkcija privatne komercijalne tvrtke u javnom mediju kao što je hrvatska politika u vanjskoj produkciji Europske unije, a i efekti pobjede u Piramidi jednako su (ne)važni kao i efekti pobjede na predsjedničkim izborima. Ništa se u suštini ne mijenja, samo što svijest građana sa svakim izborima i svakom epizodom Piramide tone za jedan stupanj niže.
U tom smislu, može se reći da je skori sraz Ivana Vilibora Sinčića i Predraga Raosa u Piramidi jednako važan kao i nedavni sraz Kolinde Grabar Kitarović i Ive Josipovića na izborima za predsjednika Republike. Ili nevažan. A tu je zbrku posljednja epizoda Piramide (3. veljače 2015.) na ingeniozan način prikazala; naime, sve troje govornika (Alka Vuica, Vesna Škare Ožbolt i Ivan Vilibor Sinčić) bili su, u određenim razdobljima naše demokratske povijesti, predsjednički kandidati. To što zabavljačica Alka danas više nastupa kao političarka, Vesna više kao zabavljačica, a Vilibor neodlučno između uloge političara i zabavljača – duhovit je, ali i zabrinjavajući moment.
Najiskreniji je i najpošteniji Predrag Raos, koji Piramidu i druge medijske prilike koristi da bi se zajebavao, premda se ni njega, dakako, ne može smatrati nedužnim u procesu medijskog obesmišljavanja politike. No, ako Sinčić, Kujundžić, Josipović i Grabar Kitarović u takvoj situaciji mogu figurirati kao ozbiljni kandidati za predsjednika Republike, onda bi trebalo napokon priznati da bi Predrag Raos bio najbolji predsjednik Republike, jer bi se on samo zajebavao, bez prenapornoga i preskupoga muljanja. I ne bismo se trebali iznenaditi kad bi se Raos zaista i pojavio kao relevantan politički faktor na nekim od sljedećih izbora. Ne bi bio ni prvi takav, ni najluđi, ni najgori. Već bi se nekako izgradio odgovarajući medijsko-politički narativ koji bi Predraga učinio jednako relevantnim kao Ivu i Kolindu, Vilibora i Milana, Zorana i Tomislava. Koliko god ukazivali na pervertiranost tog medijsko-političkog sklopa, medijski će magovi s pravom reći: "Raja to puši, u čemu je problem?" A isto će reći i politički magovi.
No, ta raja ipak nije posve onesviještena. Uobičajeni zaključak običnog čovjeka koji je suočen s tom piramidalnom politikom kao spektaklom, a pritom je koliko-toliko pri svijesti, glasi: "Svi su oni isti". Taj zaključak nipošto nije pogrešan, ali je pogrešno odmahnuti rukom na to, uroniti u opće beznađe ili se u svom malom svijetu nadati manjim zlima, ne učiniti ništa ni za sebe ni za druge, snebivati se nad bijedom politike, a i dalje gutati medijsko-političko smeće koje se posvuda nudi, privatno biti galamdžija i bundžija, a javno demonstrirati isključivo šutnju i pasivnost. Političke piramide računaju upravo na to. I u tome uopće nisu originalne, nego su samo savladale osnove realpolitike i ekonomije moći.
Sistem koji omogućuje reproduciranje onog najgoreg u politici u suštini se nije promijenio od pradavnih vremena do danas. Naime, moć političara, predsjednika, vođa, kraljeva i faraona, kao bogomdanih figura, oduvijek je počivala na eksploataciji ekonomski potlačene, politički obesnažene, socijalno umrtvljene i medijski ušutkane klase. A isto važi i za sve piramide, kako u građevinskom, tako i u političkom smislu.
h-alter
