Hrvatskim političkim i medijskim prostorom dominira jedan paradoks. O klasi je legitimno pričati jedino ako pričamo o socijalističkom periodu koji je za cilj imao eliminaciju društvenih klasa. Klasno pitanje pred-socijalističkog vremena se ne spominje jer bi se u suprotnom povijesno legitimirala KPJ kao takva, a klasne razlike post-socijalističkog perioda se “objašnjavaju” i prikrivaju navodnim odjecima socijalizma.
Jedna od epizoda koje su obilježile hrvatsko medijsko ljeto svakako je ona o imovinskoj kartici Urše Raukar, saborske zastupnice stranke Možemo!. Pažnju, barem u naknadnim analitičarskim opservacijama, nije privukla toliko raznovrsna imovina, koliko objašnjenje njenog porijekla. Naime, Raukar, inače nasljednica Ivana Kukuljevića Sakcinskog, zainteresiranoj je javnosti objasnila da je njena imovina plod rada nekoliko obiteljskih generacija, da je sva stečena do Drugog svjetskog rata i da joj je vraćena u sklopu denacionalizacije. Skandalozno je samo po sebi da zastupnica nominalno lijeve stranke misli da su njeni preci feudalci imovinu stjecali vlastitim radom, ali to u ovom slučaju nije najzanimljiviji ideološki detalj.
Najvažnija stavka u legitimiranju porijekla imovine Raukar je pronašla u činjenici da ništa od te imovine nije stečeno u socijalističkom periodu. Tim je “priznanjem” preveniran svaki napad s desnice. I sasvim je nevažno je li Raukar taj prevencijski manevar odradila svjesno ili nesvjesno. A još je manje važno što se u socijalističkom periodu i nije baš mogla stjecati imovina kakvu Raukar danas posjeduje. Ono što je važno i što presudno oblikuje raspravu o klasnoj politici u Hrvatskoj, bez obzira koristio se pritom pojam klase eksplicitno ili ne, jest da ona ispada relevantnom jedino u jugoslavenskom periodu. I taj “klasni paradoks” predstavlja jedan od ključnih aspekata jugoslavenskog nasljeđa i tumačenja tog nasljeđa: socijalistički projekt kojem je cilj bio ukidanje klasnih razlika danas figurira kao generator tih razlika i kao jedini period o kojem je dopušteno i poželjno govoriti kroz klasnu optiku.
Takvom statusu Jugoslavije pridonijeli su i desni i liberalni komentatori, tumači povijesti i političari. Za početak, obje struje vrlo malo pažnje posvećuju periodu prije Drugog svjetskog rata, pogotovo periodu Kraljevine Jugoslavije. Ako se time i bave, onda socijalna dimenzija u pravilu izostaje. A izostaje iz politički vrlo pragmatičnog razloga. Prešućivanjem socijalne dimenzije ili njenom normalizacijom pojava komunista postaje prilično misteriozna i politički sumnjiva. A kao takva lako se proglasi neprirodnom i plodom političkih manipulacija. Neprirodnost komunističke ideje i pokreta desnici odgovara kao bolesno tkivo na tijelu nacije, a liberalima kao opstrukcija prirodnog kapitalističkog poretka. Iz brisanja socijalnih i klasnih problema koji su prethodili socijalističkoj Jugoslavija ona kao takva postaje umjetna tvorevina, nametnuta epizoda u prirodnim procesima formiranja nacije ili punokrvne kapitalističke ekonomije.
Upravo ta pretpostavljena neprirodnost pruža kritičarima mogućnost da izvedu zaključke o klasnoj prirodi socijalističke Jugoslavije. Naravno, takvo što ne bi bilo moguće da im sama Jugoslavija ne pruža dovoljno materijala za razvijanje narativa. Već negdje početkom sedamdesetih socijalna je mobilnost u Jugoslavija uglavnom zaustavljena; nezaposlenost se gotovo cijelo vrijeme, doduše geografski i po republikama neravnomjerno raspoređena, držala na visokim razinama; udio radničke klase u sastavu Komunističke partije, a kasnije Saveza komunista, konstantno je opadao; osamdesete su obilježen rekordnim brojem štrajkova u Europi i sve slabijim standardom. Umjesto da takve procese čitaju u ključu napuštanja proklamiranog cilja i priklanjanja tržišnim tendencijama, nacionalisti i liberali su te neosporne društveno-politički činjenice prilagodile vlastitim eksplanatornim obrascima i političkim ciljevima.
Jugoslavenski socijalizam je kriv za sve
Desnica je klasnu tenziju u socijalističkoj Jugoslaviji prevela u borbu između komunističkih elita i hrvatskog naroda. Radi se o svojevrsnom lokalnom prilagođavanju teza koja na desnici cirkuliraju na globalnom nivou: svijetom, a i pojedinim državama, vladaju liberalne elite u koaliciji s različitim tipovima manjina, a na štetu običnog naroda. Narod je u ovom slučaju hrvatski, a elite komunističke koje su se promjenom režima transformirale u liberalne. Ili nisu, desnica često i ne vidi tu neku bitnu razliku. Dakle, hrvatski je narod patio u Jugoslaviji, a kao primjer i dokaz se često navodi Hercegovina koja je zbog ustaške prošlosti bila “posebno” tretirana i iz koje je, uslijed nezaposlenosti, veliki broj ljudi otišao na rad u Njemačku. Što se pak liberala tiče, oni se nisu bavili prevođenjem klasnih tenzija u neke druge prikladnije antagonizme. Oni klasnu podjelu u Jugoslaviji smatraju neprirodnom jer je, po njima, bila produkt odluka političke birokracije i samim tim arbitrarna i zasnovana na nelegitimnim kriterijima.
Međutim, interpretacije socijalističkog perioda kroz klasnu optiku nisu bile same sebi svrhom. Njihova društvena i politička funkcija očituje se prvenstveno u periodu nakon raspada, u samostalnoj Hrvatskoj. Ono što je uslijedilo poslije sloma Jugoslavije je zaoštravanje klasnih nejednakosti – i to u kontinuitetu s osamdesetima. No, klasni žargon je postao tabuiziran i nepoželjan. Dok su se u Jugoslaviji službenim klasnim žargonom maskirale klasne razlike, u samostalnoj Hrvatskoj su se maskirale tako da se pričalo o klasnim razlikama u Jugoslaviji. Naime, nacionalistima pričanje o klasi danas dovodi u pitanje smisao nacionalne države, a liberalima legitmnost kapitalističke ekonomije. U takvoj ideološkoj konfiguraciji Jugoslavija postaje interpretacijski resurs za pojašnjenje klasnih razlika i za sve nevolje u projektima realizacije nacionalnog sna i uvođenja slobodnog tržišta.
Nacionalistička desnica tobožnju održivost Jugoslavije koja i dalje prijeti punom ostvarenju tisućljetnog sna koji često u njihovim zamislima funkcionira kao neka varijanta tzv. NDH, vidi u navodnom institucionalnom kadrovskom kontinuitetu političkih i kulturnih elita. Političke elite, mahom navodni stari kadrovi ili njihovi nasljednici iz UDB-e, pozadinski drmaju političkom scenom i sabotiraju svaki pokušaj afirmacije autentične desnice i samim tim i interesa hrvatskog naroda kao takvog. U nedavnom istupu ključne medijske figure na desnici, Velimira Bujaneca, u kojem se osvrnuo na trenutna previranja unutar Domovinskog pokreta, smo tako mogli saznati da Miroslav Škoro na izborima za zagrebačkog gradonačelnika nije mogao pobijediti Tomislava Tomaševića jer je ovaj “miljenik duboke države”. Neprestano pozivanje na duboku državu sugerira da naša ekstremna desnica prati svjetske trendove, što se može primijetiti i u prozivanju lijevih intelektualnih elita koje navodno upravljaju kulturnim institucijama. U tom je slučaju popularna međunarodna teorija o marksistima koji su zamijenili ekonomiju s kulturom i obitelji kako bi i dalje upravljali našim životima pronašla adekvatan domaći kontekst.
Liberali pak ne barataju toliko teorijama zavjere. Oni, po običaju, sve probleme s ekonomskim razvojem vide u tromosti i neefikasnosti države. S obzirom na to da je država naslijeđena iz socijalizma lako im je bilo sve izvore ekonomskih hendikepa locirati u socijalistički period. Ti hendikepi sa sobom nose i nelegitimne klasne razlike koje se perpetuiraju već desetljećima. S jedne strane politička birokracija i privilegirani “poduzetnici” koji rade s državom, a s druge obični ljudi sa sitnopoduzetničkim idejama čiji razvoj ovi prvi blokiraju. U pravom kapitalizmu, smatraju liberali, također bi postojale klasne razlike, samo bi one bile legitimne, između onih koji su uspjeli i onih koji nisu, a svi su imali jednake prilike. S obzirom na vječni manjak uvjeta za realizaciju te fikcije Jugoslavija postaje vječni resurs za obrazloženje tog vječnog manjka, pa i u klasnom smislu ako treba.
Klasna politika u Hrvatskoj je, dakle, obilježena paradoksom. O klasi se smije pričati jedino u kontekstu političkog projekta koji se klasa nastojao riješiti. Motivi i legitimnost tog projekta se osporavaju tako da se ne priča o klasnom pitanju u razdoblju koje mu je prethodilo, a današnje klasno pitanje se dislocira tako da se priča o klasnim problemima socijalističkog projekta. Taj paradoks je za ljevicu dugoročno možda i opasniji od klasičnog revizionizma ili priče o totalitarizmima jer stoji kao čvrsta brana širenju baze. Ali barem je Urša Raukar nesvjesno napravila prvi korak: već desetljećima nitko nije toliko pridonio popularizaciji ideje nacionalizacije.
bilten
