Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Niko Majdandžić. Rodio se 14.svibnja 1941.godine u Ivanjskoj kod Banja Luke. Završio je Tehničku školu mašinskog smjera u Banja Luci, prvi stupanj mašinstva 1964.godine, a zatim diplomirao na FON-u u Beogradu smjer Kibernetika i automatizacija 1973.godine.
Zapošljava se u poduzeću “Đuro Đaković” od 1967. godine gdje radi na poslovima pogonskog inženjera, rukovoditelja pripreme alata, upravnika proizvodnje, direktora RO, potpredsjednika poslovnog odbora za razvoj i zamjenika generalnog direktora.
Magistrirao 1976. godine sa temom, a1987. godine izabran je za docenta, 1991. godine za izvanrednog profesora, 1996. godine za redovitog Sveučilišnog profesora, a 2000. godine za redovitog profesora u trajnom zvanju.
Od 1990. godine zaposlen je s punim radnim vremenom na Strojarskom fakultetu na kojem predaje informatičke i organizacijske predmete. U dva mandata bio je dekan Strojarskog fakulteta. Predavao je i na poslijediplomskom studiju na Ekonomskom fakultetu, Poljoprivrednom fakultetu, Pravnom fakultetu i Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Osijeku, Pravnom fakultetu u Splitu, Mašinskom fakultetu u Zenici i Mašinskom fakultetu u Tuzli. Bio je voditelj smjera Poslovni sustavi na poslijediplomskom studiju na Strojarskom fakultetu. Član je Hrvatske Akademije Tehničkih Znanosti – HATZ odjela Informacijski sustavi.
Objavio je dvanaest knjiga, dvoja skripta, dva priručnika te 160 znanstvenih i preko 30 stručnih radova.
U dosadašnjem radu sudjelovao je u više projekata kao voditelj znanstvenih projekata. Između ostalog bio je voditelj međunarodnog projekta: Projektiranje proizvoda, upravljanje proizvodnjom i osiguranje kvalitete za zemlje SEV-a s učesnicima iz Rusije, Ukrajine, Češke i Hrvatske, te projekta Informacijski sustav održavanja u okviru ALIS – projekta suradnje Hrvatske i Velike Britanije.
___________________________
JA NISAM PJESNIK
Ja nisam pjesnik, ponekad
riječi kao slap poteku
spoje se u pjesmu
i naprave rijeku.
Kad pišem
svaka se riječ teško porađa
i ostaje usamljena
ko izgubljena na pučini lađa.
Ja nisam pjesnik
ponekad samo izgubljene lađe
doplove u istu luku
riječi procvjetaju u pjesmu.
MOJE ŠKOLOVANJE
U zimsko jutro
dok mrak kopni na
zaleđenim prozorima
majka me budi u školu.
Ustala je ranije
nikad je sat nije budio
naložila je vatru u peći
i zagrijala mlijeko.
Zatim je nekoliko trenutaka
stajala pored kreveta
i mislila:
neka mi dijete spava
još koji trenutak.
Budio sam se na dodir
žuljevite ruke
izmučene seoske žene,
nježan dodir anđela.
U pet sam već morao krenuti
na lokalni vlak,
u daljini su kašljucali radnici
koji su išli na posao u grad,
mir seoskog jutra ranjavali su
plamičci petrolejki.
Iza mene, ne osjećajući zimu
u otvorenim vratima
tiha i nestvarna kao anđeli
ostajala je majka.
MAJKA
Svakog dana oko devet,
kada motornjak zasvira
na pod kozarskom usponu
majka se osloni na dvorišna vrata
leđima pogurenim od motike
posne krajiške zemlje i samoće
s očima u kojima nosi
usamljenost svih Robinsona svijeta ,
iščekuje seoskog poštara.
Ako donese pismo , on svrati
na kavu i čašicu rakije
po odlasku , oslabljenog vida i nevješta čitanju
sprema majka pismo kao amajliju
u svoja isušena njedra.
Zatim strpljivo čeka
naići će neki đak
( u bake Klare uvijek ima
mlijeka, jabuka ili kolača )
da pročita pismo
I nekoliko puta.
A ako nema pisma
poštar pozdravi tiho
i krijući pogled zabrza
krivudavom stazom.
Majka će još malo
pogledom upijati daljinu
i tiho spominjati Viktora ,
Franju, Angelu , Jelenu i Ninu ,
koji za nju ostadoše maleni
izgubljeni u tuđini
sa sijedima u kosi .
I dok se laganijim korakom
vraćala samoći i tišini
kao molitvu šaptat će tiho
maleni, rođeni moji , niste stigli pisati
ali valjda bi neko javio
da vam se nešto dogodilo.
MAJKA KLARA
Osmo desetljeće,
tri rata,
izgubljene sestre
i braća,
posna zemlja i
teška motika,
sebična tatina mama
grubi tata,
pognuli joj umorna
leđa
i usporili korak.
Od njenih isplakanih
suza,
za djecom rasutom
po svijetu
za unucima,
za tugom svakog
usamljenika
Vrbas bi porastao.
Za motikom
za kravama,
pješačeći od sela do grada
obišla je nekoliko puta
zemlju.
Samo su velike
žuljevima izbrazdane
ruke
zadržale nježnost.
Odlazak
Sa zavežljajem u ruci
majka se okrenula još jednom,
pogledom bez suza
(davno ih je isplakala
za rođacima koji su nestali)
preleti mrtvo selo,
samo iz ponekih kuća
viju su oblaci dima
u njih su uselili
tuđinci sa Grmeča.
Iz majkine kuće svjetao dim,
oni sa Grmeča lože
ukrasnu ogradu dvorišta.
Svih njenih osamdeset godina
stalo je u jedan smotuljak,
nešto iznošene odjeće,
slike djece i unučadi,
i nove – za smrt ostavljene cipele.
Majka ne osjeća zimu
niti ledenu kiša
ne smeta je ni samoća
nema ni ptica
ni mukanja krava
ni jednog poznatog zvuka
da isprati
staricu na odlasku.
Sa potvrdom za izlazak
u zamrznutoj ruci,
(platila djeca zvjerima
tisuću maraka)
čeka satima auto za odlazak.
Posljednji pogled
Auto ko zmija
polako klizi kroz maglu,
put je pust
oni nemaju benzina,
a naših više i nema
(negdje u brdima na obroncima Kozare
kopaju si zemunice).
U autu četiri nijeme i
nepomične prilike,
svaka se oprašta
sa selom, sa životom.
U daljini i budućnosti
sve je nepoznato,
Dragi Bože
moralo bi biti bolje,
zar smo toliko griješili,
mole bez riječi, jer su
sve poznate molitve
već izmolili.
Pogled im dugo
ostaje na groblju,
na Damjanovcu .
Mili Bože, gdje
i tko će me pokopati
u nekoj tuđoj zemlji.
UMRLO SELO
Nema je više
Ivanjske, sa rječicom, dolinom
i obroncima punim šljiva.
Nema je više
s pjesmom mladića
“Oj Ivanjska selo od starina
u tebi je živjeti milina”
I potoku zelenom
biseru doline
ubili su ime.
Pucali su i
rešetali svako slovo
imena na tabli.
Sutra se selo
nazvalo Potkozarje.
Tako su ga oni zvali.
Narod je ćutio i
govorio u sebi
nijedna muka nije dovijeka
ne može ime sela umrijeti.
Samo je pijani Tona
u pjesmi
ponavljao ime sela
nađoše ga jednog jutra
razbijene glave
pored plota.
SEKA ANGELA
Daleko u tuđinu
za poslom i dječijom srećom
s Ivanjskom u srcu
otišla je seka Angela
iz našeg sela.
Ostala su pusta
polja naše
bez najbolje žetelice.
Ostala su tiha
večernja prela
bez njene pjesme.
Daleko u tuđem svijetu
ostade mladost
godine usporile korak
pognule vitka leđa .
Ponekad u tuđini
oko joj nježnošću bljesne
kada se u smiraj dana
Grabeža i Ivanjske sjeti
kamo misao zaluta i odleti.
BRAT VIKTOR
Svakog ljetnog i zimskog ferija
s visokih škola iz glavnog grada
u naše malo potkozarsko selo
dolazio je brat Viktor.
Tata se češće brijao
i posebno pažljivo na našem tavanu
tražio najbolje osušeno meso
koje će jesti gosti na dolasku.
Majka je stalno ponovo
spremala Viktorovu sobu
niz smežurane obraze
neprestano su klizile suze .
Komšije Slavko , Ilija,
Luka i Joso
obilazili su našu kuću
i za Viktora pripremali
pitanja o vlasti i politici.
Djevojke u selu
pripremale su novu odjeću
dolazi Viktor
zgodni student iz velikog grada.
Prijatelji osnovno školci
čekali su da vide Viktora
jer majke su za naprednu djecu
u selu znale govoriti :
bit će pametan kao Viktor Antin.
Komšije su dugo u noć
ispijajući čašice rakije
žvačući osušeno meso
i mudro klimajući glavama
postavljali pitanja Viktoru.
Kasnije u životu
i ja i mnogo drugih iz sela
bilo smo dobri đaci i studenti
ali majke su djeci i dalje ponavljale
bit ćeš pametan kao Viktor Antin.
Rođendan unuke LUCIJE
Sretan ti rođendan unučice naša mala
ti si donijela radost od godina rani
kako si samo slatko govoriti znala
„nomoget“ , „hlaster“ i „ cutani“.
Kako znaš samo letjeti „ isoko“
na trampolinu uz igru s loptom svaku
I na ljuljački „ nebu pod oblake“
dok ti slatke kose lete po zraku.
Oči naše drage i prelijepe
kad nas pogledaš i osmjeh ti lice ozari
nestaju brige i kosti manje bole
oh srce naše kako te baka i dida vole .
Od tvoga glasa kao od pjesme slavuja
u našoj kući vesele misli lete
neka te u životu sreća prati
naša unučice i drago mamino i tatino dijete.
Pjesma starog bećara
O da mi je kao nekad prije
Dočekati s bećarima zoru
Kad se vratim vidjeti ponovo
Moju malu na njenom prozoru.
Oj mladosti i godine lude
Što prođoše kao Savom vode
Dragu moju kada danas sretnem
Njene ruke sad unuke vode.
O da mi je kao davno prije
Zaroniti iz trka u Savu
Kad izronim vidjeti na pjesku
Moju dragu malenu garavu.
Oj mladosti i godine lude
Što prođoše kao Savom vode
Dragu moju kada danas sretnem
Njene ruke sad unuke vode.
Još se sjećam cijeloga života
Kada sam te zaprosio mladu
I tvoji mi ubiše svu nadu
Za bećara neće da te daju.
Oj mladosti i godine lude
Što prođoše kao Savom vode
Dragu moju kada danas sretnem
Njene ruke sad unuke vode.
Jutros opet sjedim pored Save
Miluju me sitne kapi kiše
Jedna suza kapnu mi niz lice
Oj mladosti i godine lude
Što prođoše kao Savom vode
Dragu moju kada danas sretnem
Njene ruke sad unuke vode.
