Britanski slikar Chris Ofili izložio je 1999. u bruklinškom Muzeju umjetnosti sliku “Blažena Djevica Marija”. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudolph Giuliani odmah ju je proglasio “bolesnom” i “odvratnom”, pa od direktora Arnolda L. Lehmana zatražio da je ukloni, zaprijetivši deložacijom i prestankom financiranja muzeja. Lehman nije samo odbio zahtjev, nego je Guilianija otjerao na sud i ondje dobio slučaj.
Na Ofilijevom, dva i pol metra visokom platnu, inače, crnoputu djevicu Mariju okružuju pornografske fotografije i nanosi slonovske balege. Kada ga usporedimo s one dvije porculanske figurice u blagoj naznaci erotskog zagrljaja na plakatu za predstavu “Fine mrtve djevojke”, postaje jasnije koliko je nisko navodna vjernička osjetljivost u kontekstu predizbornog targetiranja birača ovdje uspjela spustiti prag provokacije: s onu stranu razumijevanja društvene uloge umjetnosti, u svakom slučaju. Nije pritom upečatljiva samo golema razlika u provokativnosti dva djela: u novijoj, zagrebačkoj aferi, reakciju uvredljivijih katolika čak i nije isprovocirao središnji umjetnički rad, nego popratni propagandni plakat.
Doduše, ako kontroverzu stvara reklama za predstavu a ne predstava sama, onda nam to govori ponešto i o kazališnoj ustanovi u kojoj se radnja odvija. Pa je sasvim logično da takva institucija, pozornica malograđanski nekonfliktnog teatra, na mjestu ravnatelja ima krivotvoritelja vlastitih stavova, blijedi negativ onog njujorškog direktora. Darko Stazić, vidjeli smo, ideološki nepoželjne nanose čisti učinkovitošću zahuktale ralice za snijeg; s njom pritom dijeli i zgodnu osobinu da najbolje funkcionira onda kada njime netko upravlja. A najzanimljiviju paralelu između dva umjetnička skandala, konačno, donosi nam upravo čovjek za upravljačem Darka Stazića.
Milan Bandić je, baš poput Giulianija, policijsko-populističkim refleksom nasrnuo na sadržaj na kakav se u sekularnoj državi ne nasrće. Najveća razlika između njih dvojice, međutim, nije u tome što je Bandić uspio, nego u njegovom javnom nastupu. Itekako je, naime, pazio da ne zaglibi u retoriku retrogradnih diskvalifikacija “bolesnih” ili “odvratnih” djela. Umjesto toga, ponudio je ispolirani leksik političke korektnosti, pozivao se na osjećaje vjernika, govorio o “toleranciji” i “suživotu”. Tu stvari postaju interesantne, a gradonačelnik pritom nipošto nije izuzetak. Glavna medijska poluga pritiska na “Gavellu”, donedavno malo poznat kršćanski portal Bitno.net, recimo, javlja nam da su djeca iz homoseksualnih zajednica sklonija spolnim bolestima i podržava zadarskog profesora, dr. Ivana Poljaka, koji homoseksualnost proglašava oboljenjem; o rigidnijim ideološkim polazištima uredništva, dakle, dilema nema. Diskurs kojim su one omotane, međutim, iznenađuje: tu su reference na provjerena znanstvena istraživanja, obavezni zagovor snošljivosti, pozivanje na slobodu izražavanja… Daleko od bigotske zatucanosti, dakle, naši današnji cenzori govore uspješno usvojenim, dominantno liberalnim diskursom. To ne znači da im stavove ne rastaču truli paradoksi, ali znači da njihova pozicija, dobrim dijelom, predstavlja inverzni zrcalni odraz pozicije liberalnih protivnika. I da nam, baš stoga, prešućene i previđene korelacije dvije sukobljene fronte mogu otkriti dosta o svakoj od njih.
Primjerice: zajedničku strategiju autoviktimizacije, jer i jednoj i drugoj strani neobično je stalo da se prezentiraju kao žrtve nasilja. Dalje, ispražnjenost dominantnog diskursa tolerancije i slobode govora od suvislijeg značenja, jer taj vokabular obje strane koriste uglavnom kao puko taktičko oružje. Konačno, neobičnu, iznenada otkrivenu sklonost estetičkim razmatranjima: kada god izbije veći skandal vezan uz umjetnost, naime, kod sudionika rasprave po pravilu uočavamo ranije zatomljenu golemu želju za komentiranjem i ocjenjivanjem umjetničkih djela. Tako smo i ovog puta bili osuđeni na hipertrofiju ukusa i stavova – u rasponu od egzaltacije do prezira – iako dizajnerska uspjelost plakata nema baš nikakve veze s problemom njegove cenzure. I prava je šteta, zato, što u ovim teorijsko-kritičarskim avanturama nismo naišli na jednu od temeljnih činjenica tog plakata: da on, usprkos svemu izrečenom, ne prikazuje Djevicu Mariju. “To nije Djevica Marija. To je slika”, pojašnjavao je dobronamjerno neki čuvar onog bruklinškog muzeja revoltiranim posjetiteljima.
U zagrebačkom slučaju stvari su još jasnije: plakat Studija Cuculić prikazuje dvije figure Bogorodice, kipiće koji nose jasnu konotaciju (para)religijskog kiča i komercijalizacije. Oni koji su svoju vjeru prepoznali u prikazu porculanskih skulpturica kakve se po pretjeranim cijenama prodaju na improviziranim štandovima, o toj su nam vjeri rekli dovoljno. Samo, ni oni koji su plakat branili ne primijetivši pritom semantički sklop industrijski proizvedenog, unovčivog prikaza Marije, čini se, neće stići daleko.
Relativizacija dviju strana opasna je u značajnim sukobima poput ovog, naravno, ali to ne znači da moramo pristati na hegemoniju liberalnog diskursa. Umjesto nje, vrijedi tražiti pristup koji prepoznaje materijalne uvjete svjetonazorskih ratova. Jer nipošto nije dovoljno braniti se od pseudokršćanskih kidisanja na sekularnu državu. Naprotiv, Crkvu treba napasti, i to na njenom teritoriju: cijelom dužinom i širinom nebrojenih kvadratnih kilometara privatnog prostora u vlasništvu najvećeg domaćeg posjednika nekretnina.
Izvor: Novosti
Na Ofilijevom, dva i pol metra visokom platnu, inače, crnoputu djevicu Mariju okružuju pornografske fotografije i nanosi slonovske balege. Kada ga usporedimo s one dvije porculanske figurice u blagoj naznaci erotskog zagrljaja na plakatu za predstavu “Fine mrtve djevojke”, postaje jasnije koliko je nisko navodna vjernička osjetljivost u kontekstu predizbornog targetiranja birača ovdje uspjela spustiti prag provokacije: s onu stranu razumijevanja društvene uloge umjetnosti, u svakom slučaju. Nije pritom upečatljiva samo golema razlika u provokativnosti dva djela: u novijoj, zagrebačkoj aferi, reakciju uvredljivijih katolika čak i nije isprovocirao središnji umjetnički rad, nego popratni propagandni plakat.
Doduše, ako kontroverzu stvara reklama za predstavu a ne predstava sama, onda nam to govori ponešto i o kazališnoj ustanovi u kojoj se radnja odvija. Pa je sasvim logično da takva institucija, pozornica malograđanski nekonfliktnog teatra, na mjestu ravnatelja ima krivotvoritelja vlastitih stavova, blijedi negativ onog njujorškog direktora. Darko Stazić, vidjeli smo, ideološki nepoželjne nanose čisti učinkovitošću zahuktale ralice za snijeg; s njom pritom dijeli i zgodnu osobinu da najbolje funkcionira onda kada njime netko upravlja. A najzanimljiviju paralelu između dva umjetnička skandala, konačno, donosi nam upravo čovjek za upravljačem Darka Stazića.
Milan Bandić je, baš poput Giulianija, policijsko-populističkim refleksom nasrnuo na sadržaj na kakav se u sekularnoj državi ne nasrće. Najveća razlika između njih dvojice, međutim, nije u tome što je Bandić uspio, nego u njegovom javnom nastupu. Itekako je, naime, pazio da ne zaglibi u retoriku retrogradnih diskvalifikacija “bolesnih” ili “odvratnih” djela. Umjesto toga, ponudio je ispolirani leksik političke korektnosti, pozivao se na osjećaje vjernika, govorio o “toleranciji” i “suživotu”. Tu stvari postaju interesantne, a gradonačelnik pritom nipošto nije izuzetak. Glavna medijska poluga pritiska na “Gavellu”, donedavno malo poznat kršćanski portal Bitno.net, recimo, javlja nam da su djeca iz homoseksualnih zajednica sklonija spolnim bolestima i podržava zadarskog profesora, dr. Ivana Poljaka, koji homoseksualnost proglašava oboljenjem; o rigidnijim ideološkim polazištima uredništva, dakle, dilema nema. Diskurs kojim su one omotane, međutim, iznenađuje: tu su reference na provjerena znanstvena istraživanja, obavezni zagovor snošljivosti, pozivanje na slobodu izražavanja… Daleko od bigotske zatucanosti, dakle, naši današnji cenzori govore uspješno usvojenim, dominantno liberalnim diskursom. To ne znači da im stavove ne rastaču truli paradoksi, ali znači da njihova pozicija, dobrim dijelom, predstavlja inverzni zrcalni odraz pozicije liberalnih protivnika. I da nam, baš stoga, prešućene i previđene korelacije dvije sukobljene fronte mogu otkriti dosta o svakoj od njih.
Primjerice: zajedničku strategiju autoviktimizacije, jer i jednoj i drugoj strani neobično je stalo da se prezentiraju kao žrtve nasilja. Dalje, ispražnjenost dominantnog diskursa tolerancije i slobode govora od suvislijeg značenja, jer taj vokabular obje strane koriste uglavnom kao puko taktičko oružje. Konačno, neobičnu, iznenada otkrivenu sklonost estetičkim razmatranjima: kada god izbije veći skandal vezan uz umjetnost, naime, kod sudionika rasprave po pravilu uočavamo ranije zatomljenu golemu želju za komentiranjem i ocjenjivanjem umjetničkih djela. Tako smo i ovog puta bili osuđeni na hipertrofiju ukusa i stavova – u rasponu od egzaltacije do prezira – iako dizajnerska uspjelost plakata nema baš nikakve veze s problemom njegove cenzure. I prava je šteta, zato, što u ovim teorijsko-kritičarskim avanturama nismo naišli na jednu od temeljnih činjenica tog plakata: da on, usprkos svemu izrečenom, ne prikazuje Djevicu Mariju. “To nije Djevica Marija. To je slika”, pojašnjavao je dobronamjerno neki čuvar onog bruklinškog muzeja revoltiranim posjetiteljima.
U zagrebačkom slučaju stvari su još jasnije: plakat Studija Cuculić prikazuje dvije figure Bogorodice, kipiće koji nose jasnu konotaciju (para)religijskog kiča i komercijalizacije. Oni koji su svoju vjeru prepoznali u prikazu porculanskih skulpturica kakve se po pretjeranim cijenama prodaju na improviziranim štandovima, o toj su nam vjeri rekli dovoljno. Samo, ni oni koji su plakat branili ne primijetivši pritom semantički sklop industrijski proizvedenog, unovčivog prikaza Marije, čini se, neće stići daleko.
Relativizacija dviju strana opasna je u značajnim sukobima poput ovog, naravno, ali to ne znači da moramo pristati na hegemoniju liberalnog diskursa. Umjesto nje, vrijedi tražiti pristup koji prepoznaje materijalne uvjete svjetonazorskih ratova. Jer nipošto nije dovoljno braniti se od pseudokršćanskih kidisanja na sekularnu državu. Naprotiv, Crkvu treba napasti, i to na njenom teritoriju: cijelom dužinom i širinom nebrojenih kvadratnih kilometara privatnog prostora u vlasništvu najvećeg domaćeg posjednika nekretnina.
Izvor: Novosti
