Donedavno su ovakvi citati predstavljali pravi raritet i među socijaldemokratskim političarima: “Prepustimo li sve tržišnoj ekonomiji i pojedinim kompanijama i pojedincima da pronađu najbolja rješenja za sebe, nastupit će sve opasnija previranja i situacija će izmaknuti kontroli.” No, pandemija je učinila svoje i ovakve prognoze bez imalo ustezanja danas iznose i predstavnici kapitala. Autor ove konkretne je Takeshi Hashimoto, direktor kompanije Mitsui OSK Lines, članice jednog od najvećih brodarskih saveza Ocean Network Express. Njega su, naravno, “inspirirali” problemi u brodarskoj industriji za koje, pored pandemije, optužuje sve dionike zbog pogrešnih procjena.
Da ne bi bilo zabune, Hashimoto i dalje ima prilično povjerenje u kapitalističku organizaciju proizvodnje i distribucije, ali smatra da je situacija s brodarstvom i opskrbnim lancima nešto drukčija. Naime, brodarstvo predstavlja infrastrukturu na koju se cijela ekonomija naslanja i ne može biti isključivo prepušteno spontanoj konkurenciji. Hashimoto smatra da bi se trenutni problemi koji se očituju u sporoj distribuciji roba prema krajnjim korisnicima i materijala neophodnih u proizvodnji, trebali riješiti koordiniranim djelovanjem država i brodarskih kompanija. Problemi jesu specifični za pandemijske okolnosti – nakon lokdauna uslijedio je kolaps potražnje da bi nakon otvaranje ekonomija došlo do “prekomjerne” potražnje – ali, Hashimoto misli, proizlaze iz strukturnih problema industrije i nedostatka planiranja.
Paralelu je povukao s industrijom poluvodiča (čipova) čija trenutna nestašica uzrokuje ozbiljne probleme u globalnoj ekonomiji. Hashimoto je uvjeren da obje industrije pate od istih boljki: snažnog upliva kapitala u periodima booma i naglog povlačenja na drugom kraju poslovnog ciklusa. Tim bi se nedaćama, smatra Hashimoto, trebalo doskočiti dugoročnim planiranjam i stabilnim, predvidljivim ulaganjima koji bi trebali industriju, a samim tim i globalnu ekonomiju koja o njoj infrastrukturno ovisi, učiniti manje podložnom tradicionalnim boom/bust ciklusima. Sasvim očekivano, ne slažu se svi predstavnici brodarskih kompanija s Hashimotom, ali čini se da je on u svojevrsnoj misiji. Naime, planira sudjelovati na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu iduće godine. Dosad su predstavnici azijskih brodarskih kompanija zaobilazili Davos, ali on smatra da se moraju započeti razgovori s velikim europskim i američkim kompanijama kako bi se pronašlo održivo rješenje.
Kritičari ekonomskog planiranja će odmah istaknuti da je takav model organizacije privrede doživio krah u Sovjetskom Savezu i da se pokazalo da ne može konkurirati kapitalističkoj konkurenciji i tržišnoj ekonomiji. Također, ističu i da je trenutna situacija anomalija usko vezana uz vanjski šok pandemije i da određeni elementi planiranja koji bi trenutno bili korisni, nemaju svoje mjesto u “normalnim” okolnostima. Što se tiče centralnog planiranja i Sovjetskog Saveza, definitivno su u pravu oko krajnjeg neuspjeha planske ekonomije, ali posrijedi je bio jedan od modela planiranja koji zasigurno nije iscrpio sve varijante takvog tipa organizacije privrede. Jedna od varijanti je prisutna u poslovanju velikih multinacionalnih korporacija koji u svojim planovima poslovanja imaju uključen veći broj radnika nego što su ih imale pojedine socijalističke zemlje. Dimenzije planske privrede na primjera Walmarta iscrpno su razradili Leigh Phillips i Michal Rozworski u knjizi People’s Republic of Walmart. Sličnu ulogu u globalnoj ekonomiji imaju i druge velike firme koje se nalaze na “zapovjednom” mjestu u opskrbnim lancima i diktiraju cijene i potražnju.
Dakle, planiranje je i inherentni dio kapitalističke ekonomije, samo se razlikuju stupnjevi i dosezi. Ako u sklopu tvornice tenisica sve dijelove proizvodite u njoj, na kraju proizvodnog procesa ih sklapate i onda plasirate na tržište, ta kompanija nije “manje kapitalistička” od one koja kupuje vezice od autsorsane kompanije. Ono što je nekad bio plan, da se proizvede toliko i toliko vezica i s jednog kraja tvornice dostavi na drugi kako bi se tenisica dovršila, nije postalo “tržišna sloboda” tako što se počelo kupovati vezice od druge tvornice. Kompanije su se okrenule takvoj organizaciji proizvodnje posljednjih desetljeća zato što su njenim disperziranjem mogli oslabiti sindikate i smanjiti prostor za radničko organiziranje i zbog eliminacije troškova skladištenja, znane kao just-in-time proizvodnja. Upravo se potonja pokazala kobnom u pandemiji.
Što se pak tiče izvanrednih pandemijskih okolnosti kao jedinog dopuštenog alibija za planiranje, valja istaknuti da je definiranje vanjskih šokova, bilo prirodnih bilo društvenih, već rezultat određene vrste planiranja. Samo izdvajanje ekonomije iz društva i “propisivanje” njenih izoliranih zakonitosti nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva i što bi bilo prirodno. Ekonomija istovremeno crpi resurse iz društva i prirode, ali i povratno utječe na njih: što je vidljivo i u slučaju pojave pandemije, a naravno i u slučaju klimatskih promjena. Eliminacija tih presudnih aspekata naših života iz ekonomije nam govori da se ekonomija itekako planira i to tako da se isključi ono što bi moglo omesti profite. Drugim riječima, ne možemo si priuštiti luksuz ne-planiranja, i to demokratskog, ako želimo izbjeći katastrofu. Ma koliko se to kosilo s tržišnim zakonitostima.
