Nihilizam nije, kao što to misle ljudi jednostavne misli, mračnjačko zagovaranje ništavila, nego, prvenstveno, snaga, potreba i želja da se stvarnost susretne onakva kakva uistinu jest, umjesto onakve kakva se prikazuje da jest.
Familijariziranima s filozofskom mišlju Friedricha Nietzschea, zasigurno je poznato njegovo određenje kože – ona, naime, čini mogućim, bez popratnog gađenja, pogled na drugo ljudsko biće. Da nema kože, gledali bismo kosti, mišiće, žile, sluz i koješta drugo. Pogled na čovjeka bi tada izazivao izvorno, ničim ukroćeno gađenje.
Koža, neovisno o tome doživljavamo li nekog čovjeka lijepim ili ružnim, skriva pravu stvarnost ljudskog organizma, ona tu stvarnost ne poništava, samo je skriva, ona je i dalje tu, iako se olako prelazi preko njezinog realiteta.
Smatrati čovjeka lijepim po koži, znači pristati, opet Nietzscheovim riječima, na istinu kao ”korisnu formu laži” ili pak kao korisnu zabludu. Nihilizam nas potiče i osposobljava da razgrnemo opsjenarski karakter istine, da se ne zadovoljimo s pogledom na kožu, nego da vidimo ono što uistinu jest, onakvim kakvo ono jest.
Suvremena hrvatska država postoji, s istim organima, s istom krvlju, s istim žilama, kostima i sluzi od 1945. godine, samo je, dijelom, doživjela promjene na koži, odnosno, od 1945. godine ima istu, hrvatsku kožu, ali je 1991. godine na toj koži napravljena tetovaža s crveno-bijelim kvadratićima.
Za površne ljude, ljubitelje laži i zabluda kao vječnih istina, ta intervencija je postala toliko značajna da je smatraju početkom, samim činom začeća hrvatskog političkog organizma koji se naziva hrvatskom državom. Susret s ljudima koji ništa ne razumiju, sličan mi je susretu s tetovažom – vidim je, ali s njom ne uspostavljam razmjenu mišljenja.
Filozofija je specifična disciplina, u njoj vlada razum, tu gluposti nema mjesta, no kako je glupost ipak realna, nužno je, realiteta radi, susresti se i s glupošću.
Politika mi je, kao radikalno neovisnom pojedincu, koji se neprestano nalazi izvan političkih struktura, odškrinula vrata u taj, već na brojčanoj razini, iznimno masovan svijet gluposti. Tu glupost je trebalo vidjeti, tada je mnogo toga jasno.
Susret s glupošću je susret s granicama vremena u kojemu se odigrava naša egzistencija, to je susret našeg pojedinačnog egzistencijalnog vremena s kolektivnim vremenom društva koje nas okružuje – to je zbroj vremena umnih i bezumnih, slobodnih i neslobodnih.
Mnogo toga je tada jasno, između ostalog i to da će nas za našeg života, u svakom susretu s društvom, dočekivati uvijek ista, do ispraznosti nebitna pitanja i jalove rasprave.
Neprestane rasprave o tome čija je ova država, potpuno su bespotrebne, jer se ne vode na istoj razini.
Ljudi razuma znaju da je ova država od 1945. godine u osnovi ista, i da pripada istim ljudima, ljudi strasti i požude, u želji da se okoriste domoljubnim lažima, smatraju da je ova država nastala 1991. godine, dok ljudi potpuno odvojeni od razuma, pretvoreni u fanatičnu sljedbu ostrašćenih političkih prevaranata tzv. domoljubnog tipa, smatraju da je država nastala onda kada je bivši komunist i nekadašnji Titov general, nakon Domovinskog rata, na kožu države utisnuo tetovažu s crveno-bijelim kvadratićima.
Nihilizam je nihilizam kože ili mogućnost apstrahiranja kože, odnosno svijest da je ono prvo što vidimo samo pojava, ne i stvarnost. Nihilizam kože nam je potreban kako bi se vidjela stvarnost izvan kategorija istine i laži, korisnosti i beskorisnosti, ljubavi i mržnje.
Svaki pojmovni par gradira stvarnost, daje joj nešto, čini je prijemčivom za zabludu. No zabludama treba pogledati u oči i potpuno ih, na razini individualnog života, raskrinkati. Naravno da ovo, zbog ograničenja materije, nije moguće napraviti na društvenoj razini. Društvu trebaju zablude – o državi, čovjeku, drugima, svijetu i Bogu.
Zablude društvo, potom, pretvara u kultne radnje, a one su u funkciji poniženja obdržavatelja i štovatelja kulta. Kult je vrjedniji od njih, on je od njih bitniji, a oni su, što je posebno tužno, zbog toga ponosni – ponosni su zbog toga što ih netko s nečim ponižava.
Sasvim je nebitno hoće li čovjek biti ponižen drugim čovjekom, državom ili Bogom. Poniženje je poniženje. Čovjek s dignitetom pamti poniženje, dok se ljudi bez samopoštovanja, različitim načinima – od nošenja uniformi do sudjelovanja u javnim manifestacijama -– ponose time što su ostali bez individualnog značaja.
Takvi govore o kolektivnom bogu, o novostvorenoj državi, takvi trabunjaju o prošlosti. Njih je lako izolirati, dovoljno je zatvoriti vrata svijeta gluposti, ali, ako to napravimo, tada ostajemo bez uvida u pravu realnost.
Realnost nam se neprestano vraća. Pogledajmo samo ovotjedni Nacional. U njemu možemo pronaći članak o tome kako Ivić Pašalić, nekad moćni akter HDZ-ovog političkog mraka, koji je, u periodu političkog pasiviziranja, tom mraku pridodao štih pravovjernog katoličanstva, ulaže pojačane napore kako bi koordinirao aktivnosti ”klečavaca” i kojekakvih političkih grupacija, posebno za HDZ uvijek spremnog Mosta, a sve kako bi Plenkovića potjerao s čela HDZ-a, ponovno ovladao ovom strankom, a potom realizirao mokre snove Mosta o još jednoj koaliciji s HDZ-om, ovoga puta bez Plenkovića, te tako opet vladao Hrvatskom.
Sve ovo nam se već dogodilo: Ivić Pašalić, HDZ, Most, vjera kao politika, politika kao nehumani mrak itd. Sve ovo se opet može dogodit. Zašto? Zato što su kosti, krv, žile, unutarnji organi, izlučevine i sluz svih gore navedenih entiteta uvijek isti, ali to mnogi ne vide.
To ne vide oni koji gledaju kožu i promjene na koži. Takve je lako uvjeriti u to da se Ivić Pašalić, božanskom intervencijom, obratio, da HDZ ima bolju, državotvorniju kožu od SDP-a i da je Most napokon politički progledao – i to od kada se, javnim izbacivanjem iz Vlade RH, silom prilika sunča pred vratima HDZ-a.
Ali, ništa od toga, sve je isto i sve će, ako se okolnosti poklope, opet biti kao što je bilo.
Eh, da, skoro sam zaboravio – Plenković je samo jedna mala tetovaža na koži HDZ-a, odmah povrh tetovažice koja prikazuje Tomislava Karamarka, Jadranku Kosor i Ivu Sanadera.
