Izjavom o potrebi uspostave 'sanitarnog kordona' prema političkim strankama koje odobravaju napad na Markovu trgu premijer Andrej Plenković izazvao je oštre reakcije onih stranaka i političara koji su se osjetili prozvanima te u hrvatski javni prostor lansirao raspravu o onome što se u Njemačkoj zove konceptom 'borbene demokracije'
Premijer je nedavnom izjavom o potrebi uspostave 'sanitarnog kordona' prema političkim strankama koje odobravaju napad na Markovu trgu izazvao oštre reakcije onih stranaka i političara koji su se osjetili prozvanima te dobio kritiku kako želi 'cenzurirati medije' i 'onemogućavati djelovanje' političkim suparnicima, a njegovi najbliži suradnici optuženi su i slijeva i zdesna kako najavljuju 'policijski progon' oporbenih saborskih zastupnika.
Međutim, kada se odmaknemo od dnevnopolitičkih prepucavanja, možemo se pozabaviti onime što je ostalo neprimijećeno, a to da je Plenković tom izjavom u hrvatski javni prostor lansirao raspravu o onome što se u Njemačkoj zove konceptom 'borbene demokracije' (streitbare Demokratie). Nakon iskustva Vajmarske Republike, koja je svojim institucionalnim okvirom omogućila uspon nacionalsocijalizma i legalno ukidanje demokracije demokratskim sredstvima, njemački su politolozi i pravnici osmislili novi liberalno-demokratski poredak na ruševinama Drugoga svjetskoga rata koji predviđa mehanizme što štite temeljni ustavni poredak od nedemokratskih snaga koje ga žele ugušiti, potkopati i izvitoperiti.
Aktivno čuvanje demokracije u praksi
Njemački model 'borbene demokracije' ili 'demokracije s mišićima' polazi od pretpostavke da suvremena liberalna demokracija nije tek mehanizam putem kojega pučka većina donosi bilo koju odluku, pa i onu koja je izravno na štetu neke manjine, već pretpostavlja disperziju političke moći, međusobnu kontrolu između političkih javnih institucija (kako onih izravno izabranih, tako i onih imenovanih) te zaštitu ljudskih i građanskih prava koja su prirođena i sâmim time neotuđiva, pa makar i u ime neke dvotrećinske ili čak i krupnije većine.
Drugim riječima, ovako zamišljena liberalna demokracija ne želi svojim osporavateljima i rušiteljima omogućiti mehanizme kojima ju mogu uništiti. Temeljni liberalno-demokratski poredak se prema ovom gledištu smatra vrijednim aktivne borbe i zaštite. Naglasak se stavlja na preventivno, a ne toliko reaktivno ili prohibitivno djelovanje.
Bit 'borbene demokracije' sažet je 1948. u govoru zastupnika Carla Schmida (kojeg svakako ne treba miješati s imenjakom Carlom Schmittom, čuvenim političkim i pravnim teoretičarem, ali i nacistom) o tome kako 'pod pojam demokracije ne spada to da stvara pretpostavke za vlastito ukidanje' te kako 'treba imati hrabrosti biti netolerantan prema onima koji bi koristili demokraciju samo da bi ju ubili'.
U praksi se ovo aktivno čuvanje demokracije u suvremenoj Njemačkoj svodi na tri institucije koje, svaka na svoj način, rade na tome da se zaštite ustavne vrednote.
Prva je Ustavni sud, koji, po posebnoj proceduri, može reagirati i u slučajevima kada postoji opravdana sumnja da neki politički akter, pa i politička stranka, protuustavno djeluje te želi prevrat postojećeg temeljnog poretka. Inače, važno je naglasiti da njemački ustav sadrži i takozvanu klauzulu o vječnosti koja sprječava mijenjanje ili dokidanje temeljnih ljudskih i građanskih prava, kao i temeljne značajke saveznog, liberalno-demokratskog te republikanskog poretka u toj zemlji. Taj katalog prava i temeljnih postavki demokratskog sustava nije moguće ni referendumom dokinuti, a koji u ovoj savezno uređenoj zemlji ionako nije moguće provoditi na razini cijele federacije, osim u slučaju mijenjanja granica saveznih zemalja.
Druga institucija je Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka, što je njemački naziv za sigurnosno-obavještajnu agenciju koja djeluje unutar zemlje. Ovim imenom je naglašena temeljna zadaća sigurnosnog sektora, a to je upravo sprječavanje protuustavnog djelovanja. Naposljetku, upravo ova služba proizvodi izvješća na temelju kojih Ustavni sud može, u krajnjoj instanci, zabraniti djelovanje nekoj političkoj organizaciji.
Razvikane zabrane političkih stranaka u Njemačkoj događaju se, dakako, izrazito rijetko, odnosno postoje samo dva slučaja od kraja Drugoga svjetskog rata do danas da je Ustavni sud presudio kako neka stranka djeluje protivno ustavnom poretku. Prva je 1952. bila Socijalistička stranka Reicha, koja se smatrala izravnom nasljednicom nacista, a druga je 1956. bila Komunistička partija Njemačke.
Treća institucija je Savezna centrala za političko obrazovanje, središnja institucija za građansko obrazovanje koja uz pomoć politologa, sociologa, povjesničara i pravnika proizvodi niz edukativnih materijala na koje se oslanja školski sustav, ali i civilno društvo u obrazovanju aktivnih, demokratskih građana u Njemačkoj i podizanja svijesti o opasnostima ekstremizama različitih boja i oblika.
Demokrati i autokrati
Školsko, ali izvanškolsko obrazovanje za demokratsko građanstvo stvara dugoročne temelje i pretpostavke za ukorjenjivanje demokratskih vrednota u društvu te jamči kako čak i u doba izazova i krize, u kakvima se upravo nalazimo, mladi, ali i drugi građani neće posegnuti za verbalnim i fizičkim nasiljem i traženjem krivaca i žrtvenih jaraca za osobne ili društvene probleme i nedaće u drugima i drugačijima. Redovita predizborna i postizborna istraživanja Fakulteta političkih znanosti pokazuju kako od 2000. godine do danas tek nešto malo više od polovice hrvatskih građana u svakom slučaju podupire demokraciju dok polako, ali sigurno raste broj onih koji su skloni autokratskim rješenjima, odnosno drže kako u nekim teškim vremenima jaki vođa može brže i bolje donositi odluke i provoditi javne politike od demokratski legitimiranih i kontroliranih institucija.
Jednako tako, nakon 2015. godine možemo primijetiti kako više od polovice građana prema terenskim anketnim istraživanjima Fakulteta političkih znanosti iskazuje nezadovoljstvo funkcioniranjem demokracije u Hrvatskoj. Dakako, nezadovoljstvo ne mora još značiti i odbijanje, već upravo suprotno, apel građana koji žele više, a ne manje demokracije.
Monopol na uporabu sile
Jedan od temeljnih elemenata suvremene države jest to da u svakoj od njih samo državna tijela imaju ovlast legitimne uporabe sile (Sjedinjene Države i drugi ustavni amandman su tema za zasebni tekst). Osim u profesionalne, lovačke ili športske, svrhe, u suvremenoj demokraciji građani nisu naoružani (Švicarska je zbog koncepta općenarodne obrane ponovno izuzetak), već, jednako kao što svoj osobni suverenitet prenose na svoje izabrane predstavnike, tako i sposobnost oružane obrane tog svojeg suvereniteta prenose na javnu službu, policiju za unutarnja pitanja te vojsku za vanjske ugroze. U spomenutoj Vajmarskoj Njemačkoj građane su na ulicama i pred biralištima terorizirale naoružane paravojne snage pojedinih političkih stranaka (stranačke milicije). Za vrijeme olovnih godina u Italiji (od kraja šezdesetih do početka osamdesetih) ekstremisti s lijevog i desnog ruba su terorističkim aktima pokušavali srušiti demokratski poredak. Nakon pobjede u obrambenom ratu i uz profesionalnu vojsku, koja je članica tehnološki najmoćnijeg vojnog saveza u pisanoj povijesti, koncept 'naoružanog naroda', prakticiran u socijalističkoj federaciji, gubi na argumentacijskoj snazi.
Za bolju i uspješniju budućnost, obrazujmo se i razoružajmo se.
tportal
