Zašto CRO premijer Andrej Plenković ne voli novinare izvan dvorišta režimske tzv. javne kuće HRT-a? Zato što – za razliku od HRT-ovih „zvijezda“ polit-režimskog idolopoklonstva nepisanoj, ali nadasve, je li, podrazumijevajućoj agendi veži konja gdje ti gazda kaže i budi kuš – postavljaju škakljiva pitanja i još škakljivija potpitanja na koja on mrtav-hladan mora preskakati odgovore. U okolnostima kada Bijednoj Našoj ne cvjetaju ruže, premijer Plenković uporno izbjegava dati intervju tzv. mainstream medijima.
Zašto CRO premijer Andrej Plenković ne voli novinare izvan dvorišta režimske tzv. javne kuće HRT-a? Zato što – za razliku od HRT-ovih „zvijezda“ polit-režimskog idolopoklonstva nepisanoj, ali nadasve, je li, podrazumijevajućoj agendi veži konja gdje ti gazda kaže i budi kuš – postavljaju škakljiva pitanja i još škakljivija potpitanja na koja on mrtav-hladan mora preskakati odgovore. Dapače, ovako medijski neuk – za razliku od pokojnog oca Marija, koji se sa svojim studentima dao u introspekciju odnosa četrdesetak medija prema sinu i njegovoj vladi – učiti ih što jesu, a što „nisu teme“, probirati među njima „zajedljivce“, „sitne bezobraznike“ (Hrvoju Krešiću lipnja 2021.: „Ovo je sitan bezobrazluk koji ste si dopustili, ali više nemojte“, sic transit) ili im dokazivati kako izned tzv. sedme sile postoji još moćnija: osma sila. Naime, on osobno (zajedljivo pokojnom novinaru Mislavu Bagi, odlazeći s presice: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“, sic transit) u političkom kostimu premijera i šefa HDZ-a: crveno-bijeloga šahovnica sakoa i denver plavih hlača. Ni mandatni gazda bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku Zoran Milanović, „na nož neprijatelj“ gazde Banskih dvora Plenkovića, nije manje fiksiran na neke medije i to kako se neki novinari usuđuju tretirati njegov lik i djelo ali on, tek nešto više od državničkog fikusa, sada – nije tema.
U Hrvatskoj je puno toga negativnog za što su najmanje krivi građani, pa najmanje premijer Plenković ima najmanje razloga za aroganciju, lekcije novinarima i mesijansko bahaćenje „uspjesima“ koje gro sugrađana niti vidi niti osjeti na svomu životnom standarduNeki dan je upravo novinar Nove TV Hrvoje Krešić – profesionalno jedan od „najnapastnijih“ u branši i zato iznimno cijenjen u javnosti, nagrađivan u struci i politički prekomjerno granatiran s najviših ćuka vlasti – pobrojao u Središnjem dnevniku ključne sastavnice tzv. Plenkovićeva obračuna s nama, što ostavlja loš dojam o stanju slobode medija u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Novinarske teme su, je li, one za koje premijer Plenković i njegovi trbuhozborci iz vlade i uhljebničkih fotelja javno kažu da jesu teme – tipa hvalospjeva njegovim vanjskopolitičkim i unutarnjim „uspjesima“ (eurozona, euro, Schengen, Bruxelles, NATO, tzv. prava strana povijesti u odnosu na ukrajinski rat, itsl.) – a ne one što se bave padom životnog standarda najvećeg broja tzv. običnih/malih žitelja RH, inflacijom, korupcijom i na najvišim državnim razinama, nekažnjenom pljačkom javnog novca, nepodnošljivim poskupljenjima, energenata i hrane, pola milijuna penzića na rubu gladi, štrajkovima gotovo svaki dan, sramotnom socijalom, kolapsom u pravosuđu, zdravstvu, agraru…
Na novinarska pitanja o toj upravljačkoj nizbrdici – za koju CRO premijer licemjerno okrivljuje Rusiju, jer da je „ničim izazvana“ (sic transit) napala Ukrajinu, što je najprije problem nacionalno neodgovornog Volodimira Zelenskog, a onda proameričkog Zapada u službi SAD-a – Plenković ne želi odgovoriti. Kao da ih nije čuo, pogotovo potpitanja upornijih novinara. Pravi se tošo, vergla dalje svoju svježe lakiranu larpurlartistiku nafutranu činovničkim frazama bez sadržaja te se – osjećajući (pot)pitanje izravnim ubodom žalca u svoj golemi, nedodirljivi ego – znâ ironično, onako von oben, obrecnuti na službenika javnosti. Koji je „hlebinac“, eto, bio samo preozbiljno pojmio notornu žurnalističku istinu: novinar je taj koji izabire temu i postavlja pitanja, a državni dužnosnik ili bilo koji javni djelatnik je taj koji i slijedom zakonske obaveze mora odgovoriti na (pot)pitanje. I, da, nema glupih i nedopuštenih pitanja, odnosno tema o kojima javnost ne smije ništa znati, pa su političari apriorno abolirani od objašnjenja baš toj javnosti koja odbija od usta svojim obiteljima za njihove boli glava plaće, dnevnice, povlastice i natprosječno komotan život.
U okolnostima kada Bijednoj Našoj ne cvjetaju ruže koje samo Plenković iz paralelnog svemira ne vidi kako redom vene i tih nekoliko izvaljenih iz pupoljaka, unatoč silnim njegovim i „uspjesima“ njegove vlade, i kada se CRO građane uopće ne mora ticati što se zbog SAD/EU/NATO-ovog rata protiv Ruske Federacije do posljednjeg Ukrajinca događa inflacijsko, prehrambeno, energetsko, sigurnosno, itsl. zlo i drugdje po Uniji – za što valja pitati za zdravlje Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen, Charlesa Yves Jean Michela i družbu s EU sljemena – premijer Plenković uporno izbjegava dati intervju tzv. mainstream medijima. Osim tu i tamo HRT-u kada se samopozove hvaliti u prime timeu strogo izabranim hibridnim „zvijezdama“ političkih formata, gotovo odreda bivšim, je li, provincijskim dopisnicima, koji se ne usude, ne znaju ili ne smiju ni postaviti pravo pitanje, kamoli potpitanje, izvan unaprijed dogovorene liste ponižavanja i bahatih replika predsjedniku RH Zoranu Milanoviću i političkoj oporbi na fonu one Mislavu Bagi: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“ A, jadan, ne može. Zaista ne može baš što hoće, gdje hoće i kako hoće, jer mu to ne dopuštaju ni ustavne niti zakonske ovlasti, a bogme ni DORH sa svima svojim „uskocima“, „poskocima“, injsl. predatorima baš nisu kapacitirani da su mu kadri u svim samovoljama gledati kroz prste.
Budalaština na entu: Plenković i vlada nikoga ne plaćaju iz svog džepa da bi time mogli/smjeli nekoga ucjenjivati, već uzimaju iz javnog džepa, iz džepa poreznih obveznika među kojima su i – štrajkašiNjegovu prethodniku na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma i u Banskim dvorima Ivi Sanaderu – danas osramoćenu do neba uzniku protiv kojega ni svi sudski progoni još nisu okončani, gospodin kojega se više no sada Plenkovića uvažavalo među uistinu velikima i snažnima po europama i koji je znao s novinarima – nije padala na pamet javna arogancija tipa, je li: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“ Kamoli dijeliti lekcije novinarima o tomu što (ni)su teme, kako i o čemu pisati, odnosno prostački se svađati s tada predsjednikom RH Stjepanom Mesićem, itsl. „Kad smo imali nešto za riješiti o čemu predsjednik Republike i premijer suodlučuju“, znao je tu i tamo kazati bivši dvomandatni predsjednik RH, „našli bismo se negdje na ručku ili kavi izvan oka javnosti i dogovorili se, riješili to. Uz obostrano dobru volju, nije bilo nikakve potrebe javno se sukobljavati, svađati, dizati medijsku halabuku, koja u krajnjem šteti – Hrvatskoj.“ Danas, Plenković i Milanović na istim državničkim pozicijama ne misle tako: i jedan i drugi se odnose neprijateljski prema novinarima i medijima koji ih kritiziraju kad se (ne)namjerno poskliznu na svojim dužnostima. Jest istina da ima u medijskom prostoru i novinara i „novinara“, i plaćenih duša i onih vrlo skromne profesionalne pameti, ali političari na sljemenu vlasti, čak ni tzv. lokalni šerifi, nisu ti kojima je u opisu posla javno o tomu dijeliti lekcije. To je u nadležnosti javnosti koja ih čita, gleda i sluša ili kvalificira na najgori mogući način: ne čita ih, ne gleda i ne sluša.
Ako netko nije kirurg ili pilot, a ima makar dva zrna soli u glavi, neće se gurati u operacijsku dvoranu niti u kokpit Airbusa 320. No, Plenković je – može se pretpostaviti zašto, nešto se već objavljivalo o toj neobičnoj mu sklonosti – duboko uvjeren da o novinarstvu znâ više od ikoga u toj struci. I, simptomatično je također, svaki kritičniji glas o nečemu što „smrdi u državi Danskoj“ smatra isključivo atakom na svoj politički ego. Sumnja je dignuta na entu potenciju i postaje ključnim ustanoviti: tko stoji iza toga, koliko u tomu imaju udjela Milanović i oporba, ili samo Milanović, samo politički oponenti, tko mu i kako radi o glavi, tko su inspiratori, itsl.? Neki dan se premijer u povodu tjednima nerazjašnjene plinske afere u HEP-u uvrijedio čak na oporbenu primjedbu da „riba smrdi od glave“, sic transit, prepoznavši valjda sebe kao glavu RH,. Naravno da je to miljama daleko od istine ne samo zato što tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nema samo jednu glavu, barem je dvoglava, a fraza o ribi koja smrdi od glave ima podugačku bradu i prilagodljiva je baš svakoj nepodopštini kojoj se ne znâ, „ne znâ“ ili ne želi znati krivac. Javna osoba, izabrana većinskom voljom javnosti i više no pristojno plaćena javnim novcem za posao u javnom interesu itekako je legalna novinarska meta, podložna javnoj kritici i ustavno, zakonski, politički i moralno podnositi račun javnosti kada se god to od nje zatraži.
Ako je nečiji ego jači od te obaveze, misli da je nepogrešiv i radnim mjestom nedodirljiv, neka se ne laća javne, osobito ne državničke dužnosti. Garant će izgorjeti. U srazu s javnom voljom neće imati nikakve šanse. Neki od zglajzalih Plenkovićevih ministara, osobito u prvomu mandatu – za nabrojiti ih nisu dovoljni prsti obje ruke, sic transit – znali su u rijetkim napadima iskrenosti kazati kako je „bolje da te ugrize kobra no da se zamjeriš novinarima“… Jamačno ima nešto i u tomu mada je to nešto u oštroj protivnosti novinarskoj profesionalnosti, integritetu, časti i kodeksu struke. No, ljudi smo, je li, pa… I političari na pozicijama utjecaja i moći su također ljudi, a Onaj što je navodno napravio ljude od blata u ključnomu je fulao krojni arak: greškom u materijalu ostavio im je slobodu grijeha i osvetoljubivu sklonost da ga ne vide u svom ponašanju, ne žele priznati i iz petnih se žila trse skriti ga. Na presici neki dan o aktualnom štrajku u pravosuđu, koji je već počeo nanositi velike, nepopravljive štete i građanima i gospodarstvu, a premijer Plenković se nepopustljivo inati jer, kaže, „nema novca“ za traženih 400 eura veće plaće, na opetovano novinarsko pitanje („Gospodine premijeru, gdje to vidite da se danas u Hrvatskoj bolje živi!?“), on lakonski odgovara karakterističnom ironijom von oben kad mu nešto nije po volji: „Da, danas se bolje živi nego prije ulaska Hrvatske u EU“.
Nisu samo novinari i osobito neke medijske kuće, osim režimskog HRT-a, tzv. zle sile koje Plenković drži „neprijateljima bez razloga“, nego i sindikati i sami štrajkaši, jer ne vide „kako im je dobro u zemlji izvrsno pozicioniranoj u međunarodnoj zajednici, gdje se bolje i sigurnije živi no u mnogim državama EU-a
On, njegova obitelj, bliža rodbina, prijatelji i svi iz vladajućeg kruga/HDZ-a što egzistencijalno ovise o njemu i njegovoj političkoj poziciji, garant, puno bolje žive. Svi ostali danas lošije i nesigurnije žive no prije ulaska RH u EU i NATO, a već se i tada lošije, siromašnije i nesigurnije živjelo no u tzv. socijalističkomu mraku. To je potvrdila i anketa među 2200 građana RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života i rada u bivšoj zajedničkoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, koja je rezultirala time da se 82 posto anketiranih izjasnilo da se „prije bolje živjelo“. Prezauzet gotovo dnevnim oblijetanjem oko, je li, „drage Ursule“ i „dragog Charlesa“ (iz službene prepiske, sic transit), gdje ponižava i sebe kao tzv. maloga od bruxelleske kužine i Hrvatsku, Plenković jednostavno nije moralno kapacitiran vidjeti kako/zašto ljudi u Bijednoj Našoj ne žive kako zaslužuju i kako im je obećano ulaskom u tzv. europsku obitelj. On se čudom čudi kako tzv. obični/mali sugrađani ne vide njegove, vladine i HDZ-ove „epohalne uspjehe“ i uporno među novinarima traži provokatore. Koji, uvjeren je, u kompi s neprijateljskim predsjednikom Republike i zlom oporbom rade o glavi njemu osobno (grlato, svako malo spominje terorističke prijetnje), smiješnoj mu koaliciji što vladi kukavički drži glavu iznad vode i HDZ-u, a to je, drži, veleizdaja.
Doduše, premijer Plenković to nije izravno baš tako rekao, ali taj njegov lujevski obrazac političkog upravljanja Bijednom Našom na unutarnjem planu – dešifriranjem arogancije Mislavu Bagi: „Mogu što hoću! Itekako mogu…“, sic transit – neodoljivo podsjeća na vladarski profil Luja XIV., Kralja Sunce, Luja Velikog, Luja Bogomdanog: „Država to sam ja (fr. L’état c’est moi). Na svu sreću, Plenković nije Hrvatska, nije ni Milanović, nije bio ni Franjo Tuđman kojemu i danas povijesni analfabeti tepaju očinske zaluge veće i od službeno priznatih Ocu domovine Anti Starčeviću… Hrvatska će se – bude li na papiru i ubuduće svoja ili tuđa, nije bitno – itekako još nagledati kojekakvih tuđmana, plenkovića, milanovića i takvih, ali i „novinara“ koji će im s medijskim fenjerom trčkarati uza skute. Sramoteći i sebe i struku. Što reče stari Efežanin još prije dva i pol milenija: panta rhei, sve teče, samo mijena stalna jest. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, koja je takva samo na papiru – podcrtano tek grbom, zastavom i himnom što, je li, služe u paradne svrhe radi lakiranja nacionalnog ponosa „svojih na svomu“ – jer je sve što u njoj životno znači nepovratno (?) darovano tzv. europskoj obitelji, jamačno dugo neće biti zrela poslati u polit-povijesni naftalin slučajno stršeće pojedince i stranke što svoju malenkost vide kao lujevsku istoznačnicu državi i time si uzurpiraju pravo oktroirati javno mišljenje o sebi i svom vladanju. Anatemizirati medijski glas javnosti koji kritički propituje smisao duboko pogrešne/opasne svijesti tipa „država to sam ja“.
Svojedobno je Plenkovićev stalni balvan u oku Hrvoje Krešić bio kazao premijeru da je nepotrebno „fiksiran na medije“ te fasovao esencijalnu aroganciju: „Uopće nisam fiksiran na medije. Da jesam, HDZ ne bi pobjeđivao u 15 županija, 75 posto županija, 45 posto gradova i općina, najuvjerljivija pobjeda HDZ-a nakon onakvoga prvog mandata“. Novinar se nije dao impresionirati: „Gospodine Plenkoviću, ako već toliko želite uređivati medije, javite se na natječaj koji je otvoren za studente i možete brzo napredovati u piramidi“. „Gospodine Krešiću“, uslijedio je odgovor, „sada već idete u duboke offside, malo ste, moram priznati, svi skupa (novinari na presici, op. a.) postali prebahati. To govorim kao predsjednik vlade, netko tko se nosi s malo većim problemima nego vi. Ovo da si vi umišljate da prema meni možete nastupati profesorski i glumatati tipa ‘dođite raditi kao student u jednu producentsku kuću iz Luksemburga’, to vi sebi objesite kod kuće o nekakav čavao, pa gledajte tu poruku. Dobro? Ovo je sitan bezobrazluk koji ste si danas dopustili, ali više nemojte.“ Reče i naprasno napusti konferenciju za novinare. Jest, bilo je to travnja 2021. godine, no u međuvremenu se ništa nije promijenilo, osim što je novinar Krešić bio promijenio medijsku kuću. Otišao na bolje, ali je opseg i sadržaj profesionalnog interesa ostao isti. Na premijerovu nesreću?
Nisu samo novinari i osobito neke medijske kuće, osim režimskog HRT-a, tzv. zle sile koje Plenković drži „neprijateljima bez razloga“ i okorjelim nezahvalnicima nego i sindikati što organiziraju štrajkove („a sve sam za njih učinio“) i sami štrajkaši, jer ne vide „kako im je dobro u zemlji izvrsno pozicioniranoj u međunarodnoj zajednici, gdje se bolje i sigurnije živi no u mnogim državama EU-a“. Televizija N1 Hrvatska, kojoj je Plenkovićeva vlada valjda zbog „pretjerane“ kritičnosti posredno ukinula nacionalnu koncesiju nedavno je u emisiji „Točka na tjedan“ ugostila Hrvoja Krešića i novinara televizije RTL Iliju Radića, koji su se suglasili sa stajalištem da je „puno neprijatelja u glavi Andreja Plenkovića“ koji da „svi rade protiv njega“, što je uvjerenje koje ne obećava ništa dobro u odnosu državnika i javnosti. Šteta. Velika šteta. Veliki gubitak za tzv. demokraciju. I položaj medija u društvu što ga premijer Plenković ne prestaje glorificirati kao zapadno društvo tzv. europskih vrijednosti. To da „svi rade protiv mene“ i bolesna opsesija „neprijateljima“ – povijesni je napasnik Koba Staljin baš zbog takvih umišljaja dao politički, pa fizički eutanazirati navodno cca 27 milijuna svojih sovjetskih sugrađana; u svakom slučaju golem iksti broj – u CRO je premijera zadnjih godina preraslo i u silan strah od terorističke ugroze vlastitog lika.
Pa i dvije godine i kusur mjeseci nakon diverzije proustaškog mladića kalašnjikovom pred Banskim dvorima drži Markov trg ograđen čeličnim preprekama i pod strogom policijskom i paskom video-kamera, a znao je i alarmirati javnost objavom kako mu netko šalje prijetnje smrću. Smjesta se angažiraju cyber kriminalisti, pa i uhićuje nekog veseljaka što štićenoj osobi premijerskog kalibra dovikuje „ćaća“. Doduše, za sve su to, a tko bi drugi, krivi novinari i mediji što ga „ne vole, pa ne vole“, jer daju prostora „neprijateljima“ njegova lika i djela, „teroristima“, žele srušiti HDZ s vlasti. I tako – valjda sasvim slučajno ili pak vidovitom revnošću svog policijskog ministra Davora Božinovića, vrag će znati, jer je vlada smjesta opovrgla svaku svoju umiješanost – interventni su specijalci, je li, u punoj borbenoj spremi neki dan istrčali na gotov’s pred goloruke pravosudne djelatnike u štrajkaškomu mimohodu ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice u kojoj je Plenković upravo predsjedao vladinoj sjednici. Koji to mora biti strah u vladajućoj kasti kad se oklopljenim specijalcima – uistinu ničim izazvana i naočigled i domaćeg i stranog svijeta – „brani“ od vlastitog naroda!? Ili mu preventivno prijeti: „Pazite s kime imate posla, nećete nas maknuti s našeg ćaćinstva!“ I dodatno: „Ne bojimo se štrajka i nećemo vam platiti te dane!“ Sic transit.
Budalaština na entu: Plenković i vlada nikoga ne plaćaju iz svog džepa da bi time mogli/smjeli nekoga ucjenjivati, već uzimaju iz javnog džepa, iz džepa poreznih obveznika među kojima su i – štrajkaši. Osim toga, štrajk je u svakom iole demokratskijem društvu, što Plenković tvrdi da RH jest, ustavno/zakonsko zajamčeno i plaćeno pravo nezadovoljnih svojim radnim položajem, pa… Budući da je i tv-oko solidno registriralo ovo s izvođenjem interventne policije kao živog zida ispred povlaštenih političara koji sastanče uz reprezentacjsku kavu i kiselu vodu te nemaju sluha za potplaćenu sirotinju što ne može sastaviti kraj s krajem krivnjom upravo njihove nakaradne politike – ne Rusa i Ukrajine! – jamačno će birači znati nagraditi na parlamentarnim izborima 2024. godine? To, je li, da se glavni krivci za razvojno trokiranje tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene narodnim specijalcima brane od naroda ili prijete silom narodu koji i njih hrani i oprema i koji nemaju drugog smisla do li braniti javni red i mir u zemlji, a ne mandatno ograničenu nesposobnu političku kastu.
Što je ili čega je previše, kaže mudar pûk, ni s kruhom ne valja. U RH je puno toga negativnog previše za što su najmanje krivi građani – osim što tvrdoglavo, štafetno, biraju pogrešne ljude na prava mjesta, a biraju – pa najmanje premijer Plenković ima i najmanje razloga za aroganciju, lekcije novinarima i mesijansko bahaćenje „uspjesima“ koje gro sugrađana niti vidi niti osjeti na svomu životnom standardu. Pa kada sad opominje ljude da mu imaju biti zahvalni, jer što bi im se dogodilo da on i vlada nisu zauzdali cijene plina, struje, kruha, trule piletine i benzina, nego ostavili tržišne, zaboravlja kazati što bi se njemu/vladi dogodilo da gnjevne mase koje to ne mogu platiti dođu s toljagama pred Banske dvore ili njegov obiteljski dom. Nikakvi ih interventni specijalci ne bi mogli zaštititi upravo da ih vodi sâm Bog. Nije se igrati apsolutizmom tipa Luja XIV., a ne uzeti u obzir bitnu posljedicu tog upravljanja zemljom: veliku narodnu mržnju, otpor ljudi koji pate i imaju granicu poslije koje više ne žele trpjeti.
Nered što ga je sve lošijim životnim uvjetima namro apsolutizam Luja Bogomdanog, uči povijest, ubrzo će glavom platiti Luj XVI u najvećoj, je li, oslobodilačkoj prekretnici čovječanstva, a geslo „Sloboda, jednakost, bratstvo“ (fr. Liberté, égalité, fraternité), preuzeto za Treće Republike kao službeno, vrijedi i danas. Pod njim, uči pak dnevna zbílja, gotovo dnevno stotine tisuća Francuza, ali i inih Europljana, prosvjedno žare i pale po ulicama i trgovima zbog sve lošijih životnih uvjeta, tuku se s oklopljenim specijalcima, bore protiv suzavca, pendreka, vodenih topova… Ta tzv. prava strana povijesti, sic transit, kojoj CRO premijer Andrej Plenković priseže i srcem i dušom, bez pardona polaže na njezin žrtvenik dobrobit, životni standard vlastitog naroda. Plenković, je li, udarnički radi protiv – Plenkovića. Nije dobro niti sluti da će biti. Zašto? Pa, zato što ne daju – novinari. Zato.
