Ako je Plenković procijenio da mu je, i zbog Mosta i zbog raščišćavanja unutarstranačkih odnosa, najmudrije ići u pokušaj ‘rekonfiguriranja’ većine ili na nove izbore, onda je izabrao krivi moment i krivu temu: obranom Zdravka Marića nabacio je uoči izbora takav centaršut na volej nabrijanim mostovcima
Završila kriza vlasti, koja od prošlog četvrtka trese Hrvatsku, novom HDZ-ovom parlamentarnom većinom ili novim parlamentarnim izborima – a u srijedu kasno poslijepodne, kad zaključujemo ovaj broj ‘Novosti’, rasplet još uvijek nije poznat – ostat će činjenica da je Andrej Plenković, predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a, srušio vladajuću koaliciju s Mostom i, na neko vrijeme ili trajno, izgubio većinu u Saboru zato da bi pokušao obraniti neobranjivu poziciju ministra financija Zdravka Marića, čovjeka za kojeg oko 60 posto birača – prema istraživanju Nove TV – misli da bi trebao napustiti Vladu zbog interesnog konflikta povezanog s Agrokorom. Mislili smo da nikad više neće biti viđeno ništa slično serijalu političkih nelogičnosti koje je poduzeo bivši šef HDZ-a i tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko prije nepunih godinu dana, kad je krenuo u bleferski pokušaj preslagivanja parlamentarne većine i formiranja nove Vlade, na čelu s onim istim Zdravkom Marićem, a zbog inzistiranja Mosta da on, Karamarko, ode iz Vlade jer je uhvaćen u sukobu interesa povezanom sa slučajem INA-MOL: završilo je Karamarkovom ostavkom i odlaskom iz političkog života te padom Vlade. Sad se s Plenkovićem sve to ponovilo, ali s još većom količinom nelogičnosti koje su objašnjive ili premijerovim naglim gubitkom sposobnosti zdravog rasuđivanja, ili njegovim zagonetnim potonućem u iracionalnost i afekt, ili nekim tajnim motivima koji teško mogu biti čisti i koji prije mogu biti u domeni kriminala, odnosno zaštite kriminala, nego u sferi političke strategije i taktike.
Ako je Plenkoviću naprosto prekipjelo, ako mu je bilo dosta teške koalicije s Mostom i ako je procijenio da mu je – i zbog Mosta i zbog raščišćavanja unutarstranačkih odnosa – najmudrije ići u pokušaj ‘rekonfiguriranja’ većine koja ga podržava ili na nove parlamentarne izbore, onda je, gledano zdravorazumski, za tu operaciju izabrao potpuno nelogičan moment i trenutačno jedinu temu koju je morao zaobići: moment je tri tjedna prije lokalnih izbora, a tema je ministar financija Zdravko Marić i propast Agrokora. Zašto premijer tako grčevito brani ministra Marića, čovjeka koji je od 2012. do 2016. bio Agrokorov izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala i koji se zbog toga mora izuzimati iz svih državnih poslova povezanih s Agrokorom, što je prilično komplicirano u situaciji kad je Vlada donijela posebni zakon koji se, zapravo, tiče isključivo Agrokora? Čemu obrana čovjeka koji je, kao ministar financija u proteklih petnaestak mjeseci, izravno sudjelovao u donošenju najmanje triju krupnih odluka koje su išle na ruku poslovno posrnulom Ivici Todoriću, usprkos tome što mu je bila jasna specifičnost vlastitog odnosa s Todorićem? Ovo su te odluke. Omogućeno je faktoring-društvima dodatno prolongiranje zakonskih usklađivanja. Poreznom reformom s kraja prošle godine smanjen je PDV za poljoprivrednu proizvodnju s 25 na 13 posto, dok je paralelno ugostiteljstvu povećan s 13 na 25 posto, jer Todorić nema naročitih interesa u ugostiteljskom poslu, ali itekako ima u poljoprivredi. U siječnju ove godine Hrvatska banka za obnovu i razvoj isplatila je kredit od gotovo 50 milijuna eura četirima Todorićevim firmama za ‘pripremu izvoza’, a tada je već moralo biti jasno da se Agrokor ozbiljno ljulja: Marić je u tom času bio šef Nadzornog odbora HBOR-a, ali se, naravno, suzdržao od odlučivanja o tom kreditu. A da ne spominjemo ministrove izjave o tome da je s Agrokorom sve u redu, čak i nakon što su rejting-agencije počele obarati poslovnu moć te kompanije. Zašto je, na kraju krajeva, Plenković odlučio dati vjetra u jedra Mostovim kandidatima na lokalnim izborima, kandidatima koji, prema istraživanjima javnog raspoloženja, nisu stajali baš najbolje prije nego što su smijenjena četvorica Mostovih ministara – ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, ministar pravosuđa Ante Šprlje, ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović i ministar uprave Ivan Kovačić?
Može biti da je Plenkovićeva motivacija u zaštiti Zdravka Marića sasvim lišena ičega perfidnog i društveno štetnog, može biti da je riječ o običnoj zadrtosti i odsustvu dodira s realnošću, ili naprosto o krivoj računici, no kad je neko političko djelovanje lišeno elementarne logike, onda je logično da se razvijaju svakojake teorije, više ili manje utemeljene, a ako se, poput Plenkovića, odlučite za rušenje svoje Vlade zbog obrane nestranačkog i kompromitiranog ministra Zdravka Marića, s obrazloženjem da je iskazivanje kolegijalne lojalnosti Mariću stvar morala i ljudskosti, onda se, jednostavno, ne može ne pomisliti da iza svega stoje tajni motivi, na primjer, nastojanje da se stave pod nadzor policijske aktivnosti povezane s krahom Agrokora.
‘Obrana Marića je samo paravan, jer je ta obrana, s ovakvim posljedicama, naprosto besmislena. Pravi razlog je micanje nekontroliranog ministra Orepića, koji je bio pogotovo nekontroliran u slučaju Agrokora, a tu ne pomaže samo odricanje od Marića’, kaže naš sugovornik blizak Mostu.
Nema sumnje da će dio glasača prihvatiti takvu ili sličnu teoriju, pogotovo što je jasno da će čelnici i kandidati Mosta upravo na tome graditi svoju predizbornu kampanju. Utoliko je nevjerojatno da je premijer Plenković nabacio takav centaršut na volej nabrijanim mostovcima uoči lokalnih a možda i parlamentarnih izbora, ne osiguravši odmah novu većinu od najmanje 76 zastupnika u parlamentu. Može li itko, pogotovo premijer, postupati toliko neracionalno i nelogično?
Boži Petrovu i Mostu svašta se može staviti na teret. I da im više od godine dana, sve do kampanje za lokalne izbore, nije smetao ni Marić ni njegov sukob interesa, mogu im se staviti na teret i nacionalistički populizam, i izljevi konzervativizma bliskog stavovima rigidnog krila Katoličke crkve i crkvenih satelita poput Željke Markić, i velika doza političkog amaterizma i neodgovornosti, i sklonost olakom optuživanju svih koji im se ne sviđaju, i bezobrazno izgovaranje neuvjerljivih objašnjenja za izigravanje dogovora i obećanja, i ignoriranje proustaških proplamsaja od Splita do Jasenovca… Ali ništa od toga dosad nije smetalo ni HDZ-u ni Andreju Plenkoviću. Ništa od toga nije smetalo Plenkoviću da govori o stabilnosti strateške koalicije s Mostom. Sad iz HDZ-a u javnost počinju dospijevati žalopojke o neizdrživosti i neodrživosti koalicije s Mostom, o njihovom stalnom zanovijetanju, unutrašnjem opstruiranju i destruktivnom mentalitetu, no nitko da navede koji su to grozni sukobi i razilaženja izbili između HDZ-a i Mosta u prošlih šest mjeseci, koliko je trajala njihova koalicija. Bila su samo dva relativno ozbiljna sukoba prije raskola na pitanju Agrokora i ministra Marića: prvi se ticao Plenkovićeve najave da će Vlada otkupiti MOL-ov udio u INA-i, i to tako što će biti prodano 25 posto udjela u Hrvatskoj elektroprivredi, a drugi je bio vezan uz koncept dostupnosti arhivske građe nastale u državnim i partijskim strukturama socijalističke Hrvatske. Ni jedan od ta dva sukoba nije imao potencijal da sruši Vladu. Zapravo je vladala sloga, koju je Plenković uporno i stalno isticao, sve dok nije došlo do krize u Agrokoru i slučaja Marić, pa je Most odlučio zaigrati na kartu iskrene ili samo demagoške pravdoljubivosti kad je riječ o Ivici Todoriću i svemu što Todorić predstavlja, procjenjujući da im to može podići naklonost među biračima na lokalnim izborima. Drugo je pitanje zašto je Plenković procijenio da mu je zauzimanje takvog ili sličnog stava prema Todoriću – neisplativo.
Dobar dio opozicijskih zastupnika u Saboru – i iz HNS-a, i iz SDP-a, i IDS-a, a možda i iz HSS-a – iz različitih razloga, često vrlo privatnih, izbjegavaju priznati ono što je nepobitno i za ovu zemlju najrelevantnije: Most je postupio ispravno kad je odbio podržati ostanak Zdravka Marića u Vladi. To je ispravan stav, bez obzira i na iskrenost Mostove motivacije i na sve što je Most dosad poduzimao ili nije poduzimao. Smisao relativizacije ispravnosti Mostovog postavljanja prema Mariću, kao i HNS-ovo i IDS-ovo nepotrebno istrčavanje s davanjem potpisa HDZ-u za smjenu šefa Sabora Bože Petrova, jest u novom političkom pozicioniranju, bez obzira na to hoće li se ubrzo zbiti parlamentarni izbori ili će HDZ uspjeti u dogledno vrijeme formirati tanku ili nešto manje tanku većinu za Vladu Andreja Plenkovića: jasno je, naime, da Plenković nove partnere – bez izbora ili poslije izbora – može tražiti jedino u HSS-u i HNS-u, a SDP, s druge strane, u ovom času baš i ne zrači političkom uvjerljivošću i snagom. Ne zrači čak ni unutrašnjim jedinstvom u saborskom Klubu zastupnika, jer dio ljudi – predvođenih Milankom Opačić – ne želi sudjelovati u rušenju Vlade i izazivanju izvanrednih parlamentarnih izbora zato što znaju da nisu u milosti predsjednika stranke Davora Bernardića i procjenjuju da bi se teško opet domogli mjesta u Saboru.
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da sadašnji rejting opozicijskih stranaka, osim Mosta i Živog zida, nije takav da bi one trebale priželjkivati izbore, ali izbjegavanje izbora je izigravanje volje vlastitih birača zarad privatnih ili partikularnih kalkulacija i kombinacija. Opozicijsko glavinjanje i razjedinjenost u ovom je trenutku najveća prednost Plenkovića i HDZ-a. Plenkoviću i HDZ-u odgovaraju i izbori ako ne uspije sastaviti kakvu-takvu većinu, ali odgovaraju mu što prije: pitanje je što će biti do rujna i listopada, odnosno pitanje je što će se događati u političkom prostoru desno od HDZ-a, i pitanje je u kojem će se pravcu razvijati Agrokorova drama, a Plenković je – iz zasad nejasnih razloga – svoju političku sudbinu odlučio snažno vezati uz razvoj te drame.
Završila kriza vlasti, koja od prošlog četvrtka trese Hrvatsku, novom HDZ-ovom parlamentarnom većinom ili novim parlamentarnim izborima – a u srijedu kasno poslijepodne, kad zaključujemo ovaj broj ‘Novosti’, rasplet još uvijek nije poznat – ostat će činjenica da je Andrej Plenković, predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a, srušio vladajuću koaliciju s Mostom i, na neko vrijeme ili trajno, izgubio većinu u Saboru zato da bi pokušao obraniti neobranjivu poziciju ministra financija Zdravka Marića, čovjeka za kojeg oko 60 posto birača – prema istraživanju Nove TV – misli da bi trebao napustiti Vladu zbog interesnog konflikta povezanog s Agrokorom. Mislili smo da nikad više neće biti viđeno ništa slično serijalu političkih nelogičnosti koje je poduzeo bivši šef HDZ-a i tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko prije nepunih godinu dana, kad je krenuo u bleferski pokušaj preslagivanja parlamentarne većine i formiranja nove Vlade, na čelu s onim istim Zdravkom Marićem, a zbog inzistiranja Mosta da on, Karamarko, ode iz Vlade jer je uhvaćen u sukobu interesa povezanom sa slučajem INA-MOL: završilo je Karamarkovom ostavkom i odlaskom iz političkog života te padom Vlade. Sad se s Plenkovićem sve to ponovilo, ali s još većom količinom nelogičnosti koje su objašnjive ili premijerovim naglim gubitkom sposobnosti zdravog rasuđivanja, ili njegovim zagonetnim potonućem u iracionalnost i afekt, ili nekim tajnim motivima koji teško mogu biti čisti i koji prije mogu biti u domeni kriminala, odnosno zaštite kriminala, nego u sferi političke strategije i taktike.
Čemu obrana čovjeka koji je, kao ministar financija u proteklih petnaestak mjeseci, izravno sudjelovao u donošenju najmanje triju krupnih odluka koje su išle na ruku posrnulom Todoriću
Ako je Plenkoviću naprosto prekipjelo, ako mu je bilo dosta teške koalicije s Mostom i ako je procijenio da mu je – i zbog Mosta i zbog raščišćavanja unutarstranačkih odnosa – najmudrije ići u pokušaj ‘rekonfiguriranja’ većine koja ga podržava ili na nove parlamentarne izbore, onda je, gledano zdravorazumski, za tu operaciju izabrao potpuno nelogičan moment i trenutačno jedinu temu koju je morao zaobići: moment je tri tjedna prije lokalnih izbora, a tema je ministar financija Zdravko Marić i propast Agrokora. Zašto premijer tako grčevito brani ministra Marića, čovjeka koji je od 2012. do 2016. bio Agrokorov izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala i koji se zbog toga mora izuzimati iz svih državnih poslova povezanih s Agrokorom, što je prilično komplicirano u situaciji kad je Vlada donijela posebni zakon koji se, zapravo, tiče isključivo Agrokora? Čemu obrana čovjeka koji je, kao ministar financija u proteklih petnaestak mjeseci, izravno sudjelovao u donošenju najmanje triju krupnih odluka koje su išle na ruku poslovno posrnulom Ivici Todoriću, usprkos tome što mu je bila jasna specifičnost vlastitog odnosa s Todorićem? Ovo su te odluke. Omogućeno je faktoring-društvima dodatno prolongiranje zakonskih usklađivanja. Poreznom reformom s kraja prošle godine smanjen je PDV za poljoprivrednu proizvodnju s 25 na 13 posto, dok je paralelno ugostiteljstvu povećan s 13 na 25 posto, jer Todorić nema naročitih interesa u ugostiteljskom poslu, ali itekako ima u poljoprivredi. U siječnju ove godine Hrvatska banka za obnovu i razvoj isplatila je kredit od gotovo 50 milijuna eura četirima Todorićevim firmama za ‘pripremu izvoza’, a tada je već moralo biti jasno da se Agrokor ozbiljno ljulja: Marić je u tom času bio šef Nadzornog odbora HBOR-a, ali se, naravno, suzdržao od odlučivanja o tom kreditu. A da ne spominjemo ministrove izjave o tome da je s Agrokorom sve u redu, čak i nakon što su rejting-agencije počele obarati poslovnu moć te kompanije. Zašto je, na kraju krajeva, Plenković odlučio dati vjetra u jedra Mostovim kandidatima na lokalnim izborima, kandidatima koji, prema istraživanjima javnog raspoloženja, nisu stajali baš najbolje prije nego što su smijenjena četvorica Mostovih ministara – ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, ministar pravosuđa Ante Šprlje, ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović i ministar uprave Ivan Kovačić?
Može biti da je Plenkovićeva motivacija u zaštiti Zdravka Marića sasvim lišena ičega perfidnog i društveno štetnog, može biti da je riječ o običnoj zadrtosti i odsustvu dodira s realnošću, ili naprosto o krivoj računici, no kad je neko političko djelovanje lišeno elementarne logike, onda je logično da se razvijaju svakojake teorije, više ili manje utemeljene, a ako se, poput Plenkovića, odlučite za rušenje svoje Vlade zbog obrane nestranačkog i kompromitiranog ministra Zdravka Marića, s obrazloženjem da je iskazivanje kolegijalne lojalnosti Mariću stvar morala i ljudskosti, onda se, jednostavno, ne može ne pomisliti da iza svega stoje tajni motivi, na primjer, nastojanje da se stave pod nadzor policijske aktivnosti povezane s krahom Agrokora.
sdp u ovom času baš i ne zrači političkom uvjerljivošću i snagom. Ne zrači čak ni unutrašnjim jedinstvom u saborskom Klubu zastupnika, jer dio ljudi ne želi sudjelovati u rušenju Vlade
‘Obrana Marića je samo paravan, jer je ta obrana, s ovakvim posljedicama, naprosto besmislena. Pravi razlog je micanje nekontroliranog ministra Orepića, koji je bio pogotovo nekontroliran u slučaju Agrokora, a tu ne pomaže samo odricanje od Marića’, kaže naš sugovornik blizak Mostu.
Nema sumnje da će dio glasača prihvatiti takvu ili sličnu teoriju, pogotovo što je jasno da će čelnici i kandidati Mosta upravo na tome graditi svoju predizbornu kampanju. Utoliko je nevjerojatno da je premijer Plenković nabacio takav centaršut na volej nabrijanim mostovcima uoči lokalnih a možda i parlamentarnih izbora, ne osiguravši odmah novu većinu od najmanje 76 zastupnika u parlamentu. Može li itko, pogotovo premijer, postupati toliko neracionalno i nelogično?
Boži Petrovu i Mostu svašta se može staviti na teret. I da im više od godine dana, sve do kampanje za lokalne izbore, nije smetao ni Marić ni njegov sukob interesa, mogu im se staviti na teret i nacionalistički populizam, i izljevi konzervativizma bliskog stavovima rigidnog krila Katoličke crkve i crkvenih satelita poput Željke Markić, i velika doza političkog amaterizma i neodgovornosti, i sklonost olakom optuživanju svih koji im se ne sviđaju, i bezobrazno izgovaranje neuvjerljivih objašnjenja za izigravanje dogovora i obećanja, i ignoriranje proustaških proplamsaja od Splita do Jasenovca… Ali ništa od toga dosad nije smetalo ni HDZ-u ni Andreju Plenkoviću. Ništa od toga nije smetalo Plenkoviću da govori o stabilnosti strateške koalicije s Mostom. Sad iz HDZ-a u javnost počinju dospijevati žalopojke o neizdrživosti i neodrživosti koalicije s Mostom, o njihovom stalnom zanovijetanju, unutrašnjem opstruiranju i destruktivnom mentalitetu, no nitko da navede koji su to grozni sukobi i razilaženja izbili između HDZ-a i Mosta u prošlih šest mjeseci, koliko je trajala njihova koalicija. Bila su samo dva relativno ozbiljna sukoba prije raskola na pitanju Agrokora i ministra Marića: prvi se ticao Plenkovićeve najave da će Vlada otkupiti MOL-ov udio u INA-i, i to tako što će biti prodano 25 posto udjela u Hrvatskoj elektroprivredi, a drugi je bio vezan uz koncept dostupnosti arhivske građe nastale u državnim i partijskim strukturama socijalističke Hrvatske. Ni jedan od ta dva sukoba nije imao potencijal da sruši Vladu. Zapravo je vladala sloga, koju je Plenković uporno i stalno isticao, sve dok nije došlo do krize u Agrokoru i slučaja Marić, pa je Most odlučio zaigrati na kartu iskrene ili samo demagoške pravdoljubivosti kad je riječ o Ivici Todoriću i svemu što Todorić predstavlja, procjenjujući da im to može podići naklonost među biračima na lokalnim izborima. Drugo je pitanje zašto je Plenković procijenio da mu je zauzimanje takvog ili sličnog stava prema Todoriću – neisplativo.
Dobar dio opozicijskih zastupnika u Saboru – i iz HNS-a, i iz SDP-a, i IDS-a, a možda i iz HSS-a – iz različitih razloga, često vrlo privatnih, izbjegavaju priznati ono što je nepobitno i za ovu zemlju najrelevantnije: Most je postupio ispravno kad je odbio podržati ostanak Zdravka Marića u Vladi. To je ispravan stav, bez obzira i na iskrenost Mostove motivacije i na sve što je Most dosad poduzimao ili nije poduzimao. Smisao relativizacije ispravnosti Mostovog postavljanja prema Mariću, kao i HNS-ovo i IDS-ovo nepotrebno istrčavanje s davanjem potpisa HDZ-u za smjenu šefa Sabora Bože Petrova, jest u novom političkom pozicioniranju, bez obzira na to hoće li se ubrzo zbiti parlamentarni izbori ili će HDZ uspjeti u dogledno vrijeme formirati tanku ili nešto manje tanku većinu za Vladu Andreja Plenkovića: jasno je, naime, da Plenković nove partnere – bez izbora ili poslije izbora – može tražiti jedino u HSS-u i HNS-u, a SDP, s druge strane, u ovom času baš i ne zrači političkom uvjerljivošću i snagom. Ne zrači čak ni unutrašnjim jedinstvom u saborskom Klubu zastupnika, jer dio ljudi – predvođenih Milankom Opačić – ne želi sudjelovati u rušenju Vlade i izazivanju izvanrednih parlamentarnih izbora zato što znaju da nisu u milosti predsjednika stranke Davora Bernardića i procjenjuju da bi se teško opet domogli mjesta u Saboru.
Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da sadašnji rejting opozicijskih stranaka, osim Mosta i Živog zida, nije takav da bi one trebale priželjkivati izbore, ali izbjegavanje izbora je izigravanje volje vlastitih birača zarad privatnih ili partikularnih kalkulacija i kombinacija. Opozicijsko glavinjanje i razjedinjenost u ovom je trenutku najveća prednost Plenkovića i HDZ-a. Plenkoviću i HDZ-u odgovaraju i izbori ako ne uspije sastaviti kakvu-takvu većinu, ali odgovaraju mu što prije: pitanje je što će biti do rujna i listopada, odnosno pitanje je što će se događati u političkom prostoru desno od HDZ-a, i pitanje je u kojem će se pravcu razvijati Agrokorova drama, a Plenković je – iz zasad nejasnih razloga – svoju političku sudbinu odlučio snažno vezati uz razvoj te drame.
