”Jesen je i biva sve jesenije”, napisao je Krleža nekoć davno. Danas možemo nepoetski nadopisati i sve ”koronavirusnije”.
Čitam ponovo njegov roman ”Na rubu pameti”, tu ingenioznu analizu ljudske gluposti i beskičmenjaštva koje se bahato proglašava pameću i mjerom svih stvari, spremnom zgaziti sve i svakoga tko se usudi proturječiti i izreći istinu.
Zapanjuje kako se zapravo ništa u svijetu i na ovim prostorima suštinski ne mijenja. Ah, da, tu su silna tehnološka čuda – letimo avionima, zumamo jer se ne smijemo sresti i dodirnuti, guglamo, fejsbučimo, whatsappamo, vajbiramo, čipiramo, genetski modificiramo, ali se količina pameti ne uvećava. Mudrost neću ni spomenuti.
U subotu 7. studenoga je bila čak nešto vedrija večer jer je konačno obznanjeno da se Trump mora iseliti iz Bijele kuće u koju će 20. siječnja, uz Bidena, kročiti i prva žena potpredsjednica Sjedinjenih Američkih Država, ali se gorčina u ustima ne povlači pri pogledu na gomilu naoružanih i bijesnih obožavatelja Nasilnika koji jest inkarnacija najgore verzije američkog sna.
Preko trnja i leševa, ako je nužno, ne prema zvijezdama, nego do gomile para i moći. A na većinu odane sljedbe objekt obožavanja ne bi bacio pogled ni krajičkom oka kad mu ne bi trebali. Kažu da im je on obećao Ameriku u kojoj će i oni jednog dana moći biti bogati i uspješni.
Dok on divlja hodnicima velebnog zdanja, oni stoje na cesti, bjesne i poput papiga ponavljaju kako se ne smije dopustiti da ljevičari (u nas su to komunjare) unište američki san koji je Dreiser dojmljivo prikazao i kao moguću američku tragediju.
San koji oni, naravno, na javi nikad neće ostvariti. Kojima do mozga ne dopire da bi ljevica (što Biden ni nije) jedina barem pokušala učiniti njihove živote vrednijima, njihov rad cjenjenijim i bolje plaćenim.
Njima se sviđa bahatost, oni vole drskost, njih ne zanima istina. Jer, vjeruju oni, Trump je bahat u njihovo ime, usuđuje se reći što je njima zabranjeno. Mogu samo mahati oružjem (uz nadu da će biti spriječeni upotrijebiti ga) ili bljuvati mržnju na sve s kojima se ne slažu, koji ih nisu uspjeli zadiviti.
Suze ganuća i riječi novinara CNN-a Vana Jonesa pokazuju dramatičnost trenutka. Olakšanje jer će prestati tvitanja govora mržnje s najznačajnije pozicije u državi koje je ohrabrivalo i poticalo na nasilje.
No treba vidjeti što će se još događati do primopredaje vlasti.
Što govor mržnje i poticanje na nasilje mogu proizvesti, pogotovo u mladih osoba, vidjeli smo nedavno u Francuskoj, Beču i Zagrebu. Koliko besmislenih ubojstava nedužnih ljudi i uništenih života žrtava, ubojica i njihovih obitelji.
Kamala Harris, s druge strane, pokazuje da je u Americi puno toga ipak moguće postići radom i dosljednošću. Fortuna ima usto važnu ulogu.
Doduše, trebalo je proći sto godina od dana kad je ženama omogućen izlazak na izbore i glasanje, zahvaljujući bespoštednoj borbi sufražetkinja, do trenutka kad je jedna konačno uspjela osvojiti potpredsjedničko mjesto.
Tako to sa ženama ide. Sto po sto godina, jer se stalno nakon nekoliko koraka naprijed netko potrudi da nas barem nakratko vrati unatrag.
Želim joj da opstane i ostane dosljedna u zastupanju stavova koje je do sada iznosila – reforma zdravstva, olakšavanje dobivanja državljanstva za imigrante bez dokumenata, ograničavanje izdavanja dozvola za oružje, progresivno oporezivanje…
Sretno, Kamala!
Da žene, i to dosta njih, više ne padaju na priču da su ljepši i nježniji spol, kojom ih se u biti želi pripitomiti i ograničiti u djelovanju, pokazuje Poljska proteklih dana.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, kako to tumači vrh Katoličke crkve i klika koja je s njima u sprezi osvojila vlast, pa posložila sve institucije da im budu sluškinje, proglašena je gotovo sveopća zabrana prekida trudnoće.
Objavljen im je rat. I vrlo nenježno poručeno: ”Odjebite”. Dobile su bitku. Stotine tisuća žena i nešto manje muškaraca nisu se micali s ulica, nisu prestajali vikati, sve dok se vlast nije malo prepala jer su tražile da podnesu ostavke. Rat se nastavlja, ali su žene shvatile kako imaju moć i sigurno se neće predati bez opake borbe.
U nas još nema novog zakona jer se vlast boji hrvatskog kraka iste Crkve i sad već dobro umrežene buljumente promotora prava na život od začeća koja se, dobro potkožena novcima iz inozemstva, nema vremena baviti već rođenima, od kojih povelik postotak živi ispod granice siromaštva.
Moćni su jer sad već čitavi ginekološki odjeli u bolnicama iskazuju priziv savjesti pa je tako u nas prekid neželjene trudnoće na papiru osiguran dok u stvarnosti žene putuju preko granice i tamo dobivaju ono što im domovina besramno uskraćuje.
Ne samo na papiru, već i u govorima onih na vlasti, Hrvatska je zemlja dembelija u kojoj cvjetaju ruže, a svakog se dana u svakom pogledu sve više napreduje.
Govor koji je premijer održao u Saboru tjera nas pučane da se neprekidno štipamo i provjeravamo jesmo li uistinu budni. Njegova i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku.
On, čini se, ne gleda ”Provjereno” ili ”Potragu”, ako već ne izlazi iz blindiranog automobila i ne susreće se s ljudima koji nisu članovi njegove stranke.
Nedavno se moglo vidjeti oživljen Krležin lik gospodina generalnog direktora Domaćinskog koji je ”Potraga” našla na Veterinarskom institutu.
Direktor sebi određuje plaću (veću od premijerske), štedi novac dobiven iz proračuna i svojata ga kao vlastiti prihod, određuje drugima plaće kako mu se svidi, ne zapošljava mlade ljude, ne istražuje iako je to zadaća instituta i tako opstaje i traje godinama.
Jer ne talasa, jer je do sada bio nevidljiv, jer zapošljava sigurno one koje mu narede da zaposli, jer je mali Bog koji pokorno sluša samo bogove koji ga s oblaka nadgledaju, a gazi one koji su hijerarhijom ispod njega. A takvih je na tisuće.
Znanstvenik koji se pobunio, koji je tražio uvažavanje zakona i trošenje ogromne količine novca na ozbiljan istraživački rad, odustao je i otišao.
Kao i tisuće mladih koji u inozemstvu traže ono što im Hrvatska nije htjela dati. A mogla je. Da nema toliko domaćinskih koji su umislili da su netko i nešto pa imaju prava koja drugima trebaju biti uskraćena jer su, valjda, priglupi. Niža bića.
Ima ih i na popisu poreznih dužnika koliko hoćeš. Ovrhe se provode za neplaćen račun od 100 kuna (koji se popne na 2.000 kuna duga kako bi se namirilo odvjetnike, bilježnike…), ali porezni dug od milijun kuna mirno stoji na popisu nenaplaćen. A dužnici su mahom i nadalje ugledne osobe.
U doba koronakrize mnogi već lude zbog maski, zabrana okupljanja, a naša vrhuška puca od zdravlja i sebeljublja. Naročito neki.
A kad se i razbole, ne moraju ležati polugoli na hodnicima, ne trebaju satima čekati na obrok jer oni neće biti smješteni u bolnicu na kraju grada u kojoj liječnici i sestre očajavaju zbog uvjeta rada i tretmana pacijenata.
Njima će biti dodijeljeni apartmani, oni će si moći priuštiti osobne njegovateljice i boravke u privatnim lječilištima do potpunog oporavka. Jer oni znaju da to zaslužuju.
A jedna onkološka pacijentica je (na dan kada sastavljam kolumnu) na Facebooku napisala kako još ima lijekova za 11 dana jer više ne može dobiti zbog dugova zdravstva prema veledrogerijama. Jedanaest dana!
autograf
Čitam ponovo njegov roman ”Na rubu pameti”, tu ingenioznu analizu ljudske gluposti i beskičmenjaštva koje se bahato proglašava pameću i mjerom svih stvari, spremnom zgaziti sve i svakoga tko se usudi proturječiti i izreći istinu.
Zapanjuje kako se zapravo ništa u svijetu i na ovim prostorima suštinski ne mijenja. Ah, da, tu su silna tehnološka čuda – letimo avionima, zumamo jer se ne smijemo sresti i dodirnuti, guglamo, fejsbučimo, whatsappamo, vajbiramo, čipiramo, genetski modificiramo, ali se količina pameti ne uvećava. Mudrost neću ni spomenuti.
U subotu 7. studenoga je bila čak nešto vedrija večer jer je konačno obznanjeno da se Trump mora iseliti iz Bijele kuće u koju će 20. siječnja, uz Bidena, kročiti i prva žena potpredsjednica Sjedinjenih Američkih Država, ali se gorčina u ustima ne povlači pri pogledu na gomilu naoružanih i bijesnih obožavatelja Nasilnika koji jest inkarnacija najgore verzije američkog sna.
Preko trnja i leševa, ako je nužno, ne prema zvijezdama, nego do gomile para i moći. A na većinu odane sljedbe objekt obožavanja ne bi bacio pogled ni krajičkom oka kad mu ne bi trebali. Kažu da im je on obećao Ameriku u kojoj će i oni jednog dana moći biti bogati i uspješni.
Dok on divlja hodnicima velebnog zdanja, oni stoje na cesti, bjesne i poput papiga ponavljaju kako se ne smije dopustiti da ljevičari (u nas su to komunjare) unište američki san koji je Dreiser dojmljivo prikazao i kao moguću američku tragediju.
U subotu 7. studenoga je bila čak nešto vedrija večer jer je konačno obznanjeno da se Trump mora iseliti iz Bijele kuće u koju će 20. siječnja, uz Bidena, kročiti i prva žena potpredsjednica Sjedinjenih Američkih Država, ali se gorčina u ustima ne povlači pri pogledu na gomilu naoružanih i bijesnih obožavatelja Nasilnika koji jest inkarnacija najgore verzije američkog sna
San koji oni, naravno, na javi nikad neće ostvariti. Kojima do mozga ne dopire da bi ljevica (što Biden ni nije) jedina barem pokušala učiniti njihove živote vrednijima, njihov rad cjenjenijim i bolje plaćenim.
Njima se sviđa bahatost, oni vole drskost, njih ne zanima istina. Jer, vjeruju oni, Trump je bahat u njihovo ime, usuđuje se reći što je njima zabranjeno. Mogu samo mahati oružjem (uz nadu da će biti spriječeni upotrijebiti ga) ili bljuvati mržnju na sve s kojima se ne slažu, koji ih nisu uspjeli zadiviti.
Suze ganuća i riječi novinara CNN-a Vana Jonesa pokazuju dramatičnost trenutka. Olakšanje jer će prestati tvitanja govora mržnje s najznačajnije pozicije u državi koje je ohrabrivalo i poticalo na nasilje.
No treba vidjeti što će se još događati do primopredaje vlasti.
Što govor mržnje i poticanje na nasilje mogu proizvesti, pogotovo u mladih osoba, vidjeli smo nedavno u Francuskoj, Beču i Zagrebu. Koliko besmislenih ubojstava nedužnih ljudi i uništenih života žrtava, ubojica i njihovih obitelji.
Kamala Harris, s druge strane, pokazuje da je u Americi puno toga ipak moguće postići radom i dosljednošću. Fortuna ima usto važnu ulogu.
Doduše, trebalo je proći sto godina od dana kad je ženama omogućen izlazak na izbore i glasanje, zahvaljujući bespoštednoj borbi sufražetkinja, do trenutka kad je jedna konačno uspjela osvojiti potpredsjedničko mjesto.
Tako to sa ženama ide. Sto po sto godina, jer se stalno nakon nekoliko koraka naprijed netko potrudi da nas barem nakratko vrati unatrag.
Želim joj da opstane i ostane dosljedna u zastupanju stavova koje je do sada iznosila – reforma zdravstva, olakšavanje dobivanja državljanstva za imigrante bez dokumenata, ograničavanje izdavanja dozvola za oružje, progresivno oporezivanje…
Sretno, Kamala!
Da žene, i to dosta njih, više ne padaju na priču da su ljepši i nježniji spol, kojom ih se u biti želi pripitomiti i ograničiti u djelovanju, pokazuje Poljska proteklih dana.
U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, kako to tumači vrh Katoličke crkve i klika koja je s njima u sprezi osvojila vlast, pa posložila sve institucije da im budu sluškinje, proglašena je gotovo sveopća zabrana prekida trudnoće.
Objavljen im je rat. I vrlo nenježno poručeno: ”Odjebite”. Dobile su bitku. Stotine tisuća žena i nešto manje muškaraca nisu se micali s ulica, nisu prestajali vikati, sve dok se vlast nije malo prepala jer su tražile da podnesu ostavke. Rat se nastavlja, ali su žene shvatile kako imaju moć i sigurno se neće predati bez opake borbe.
U nas još nema novog zakona jer se vlast boji hrvatskog kraka iste Crkve i sad već dobro umrežene buljumente promotora prava na život od začeća koja se, dobro potkožena novcima iz inozemstva, nema vremena baviti već rođenima, od kojih povelik postotak živi ispod granice siromaštva.
Moćni su jer sad već čitavi ginekološki odjeli u bolnicama iskazuju priziv savjesti pa je tako u nas prekid neželjene trudnoće na papiru osiguran dok u stvarnosti žene putuju preko granice i tamo dobivaju ono što im domovina besramno uskraćuje.
Ne samo na papiru, već i u govorima onih na vlasti, Hrvatska je zemlja dembelija u kojoj cvjetaju ruže, a svakog se dana u svakom pogledu sve više napreduje.
Govor koji je premijer održao u Saboru tjera nas pučane da se neprekidno štipamo i provjeravamo jesmo li uistinu budni. Njegova i moja Hrvatska u gadnom su raskoraku.
On, čini se, ne gleda ”Provjereno” ili ”Potragu”, ako već ne izlazi iz blindiranog automobila i ne susreće se s ljudima koji nisu članovi njegove stranke.
Nedavno se moglo vidjeti oživljen Krležin lik gospodina generalnog direktora Domaćinskog koji je ”Potraga” našla na Veterinarskom institutu.
Njima se sviđa bahatost, oni vole drskost, njih ne zanima istina. Jer, vjeruju oni, Trump je bahat u njihovo ime, usuđuje se reći što je njima zabranjeno. Mogu samo mahati oružjem (uz nadu da će biti spriječeni upotrijebiti ga) ili bljuvati mržnju na sve s kojima se ne slažu, koji ih nisu uspjeli zadiviti
Direktor sebi određuje plaću (veću od premijerske), štedi novac dobiven iz proračuna i svojata ga kao vlastiti prihod, određuje drugima plaće kako mu se svidi, ne zapošljava mlade ljude, ne istražuje iako je to zadaća instituta i tako opstaje i traje godinama.
Jer ne talasa, jer je do sada bio nevidljiv, jer zapošljava sigurno one koje mu narede da zaposli, jer je mali Bog koji pokorno sluša samo bogove koji ga s oblaka nadgledaju, a gazi one koji su hijerarhijom ispod njega. A takvih je na tisuće.
Znanstvenik koji se pobunio, koji je tražio uvažavanje zakona i trošenje ogromne količine novca na ozbiljan istraživački rad, odustao je i otišao.
Kao i tisuće mladih koji u inozemstvu traže ono što im Hrvatska nije htjela dati. A mogla je. Da nema toliko domaćinskih koji su umislili da su netko i nešto pa imaju prava koja drugima trebaju biti uskraćena jer su, valjda, priglupi. Niža bića.
Ima ih i na popisu poreznih dužnika koliko hoćeš. Ovrhe se provode za neplaćen račun od 100 kuna (koji se popne na 2.000 kuna duga kako bi se namirilo odvjetnike, bilježnike…), ali porezni dug od milijun kuna mirno stoji na popisu nenaplaćen. A dužnici su mahom i nadalje ugledne osobe.
U doba koronakrize mnogi već lude zbog maski, zabrana okupljanja, a naša vrhuška puca od zdravlja i sebeljublja. Naročito neki.
A kad se i razbole, ne moraju ležati polugoli na hodnicima, ne trebaju satima čekati na obrok jer oni neće biti smješteni u bolnicu na kraju grada u kojoj liječnici i sestre očajavaju zbog uvjeta rada i tretmana pacijenata.
Njima će biti dodijeljeni apartmani, oni će si moći priuštiti osobne njegovateljice i boravke u privatnim lječilištima do potpunog oporavka. Jer oni znaju da to zaslužuju.
A jedna onkološka pacijentica je (na dan kada sastavljam kolumnu) na Facebooku napisala kako još ima lijekova za 11 dana jer više ne može dobiti zbog dugova zdravstva prema veledrogerijama. Jedanaest dana!
autograf
