Plenkovićevo prenemaganje

Sramotna spomen-ploča s ustaškim pozdravom »Za dom spremni« stajala je na ulazu u jasenovačko stratište skoro godinu dana. Toliko je premijeru Plenkoviću trebalo da smisli što napraviti s tom pločom i kako riješiti taj »problem«.

Umjesto da naredi brzo i efikasno uklanjanje te sramote iz Jasenovca, kao što su to napravili neki njegovi prethodnici u sličnim situacijama, Plenković je, praveći se naivan, predložio osnivanje tzv. Povjerenstva za prošlost, od kojeg je zatražio odgovor na pitanje smije li se ustaški pozdrav koristiti u javnosti ili ipak ne smije.

Umjesto efikasnog, državničkog odgovora na divljanje povijesnog revizionizma, Plenković je pokazao kukavičluk, nesigurnost i oklijevanje, što mu se poslije vratilo poput bumeranga.

Kada je jednom sjeo za stol kako bi o ustaškom pozdravu pregovarao s hitleroidnim Markom Skejom, nije više mogao natrag. Tim je činom Plenković dao legitimitet Skeji kapitulirajući pred ustaškim pozdravom, ma što o tome reklo famozno Plenkovićevo povjerenstvo, što se jasno vidjelo i za nedavne obljetnice Oluje.

Slična se situacija ponavlja ovih dana. Nakon što su se diljem zemlje zaredali napadi na Srbe, premijer je, hineći naivnost, pokušao uvjeriti kako je riječ o pojedinačnim incidentima, koji nemaju nikakve veze s klimom u društvu.

On, naravno, osuđuje napad na Srbe kod Knina, ali ne vidi takvu društvenu klimu u Hrvatskoj, kao da je riječ o običnom obračunu susjeda zbog međe. Kasnije je dodao da se očito radilo o činu s predumišljajem, čime je želio naglasiti činjenicu da su napadači svjesno i ciljano napali pripadnike srpske nacionalnosti, ali i dalje ne želeći potvrditi da taj čin ima bilo kakve veze s društvenom atmosferom koja je posljednjih godina stvorena u Hrvatskoj.

Sramotno odbijanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da osudi napad na Srbe, dok se istodobno ulaguje ustašofilima i komemorira likvidirane pripadnike okupatorske vojske na koncu Drugog svjetskog rata, toliko je očito svrstavanje na stranu sile da i ne zahtijeva poseban osvrt. Plenkovićeva je pozicija zanimljivija. On osuđuje napad, ali nije spreman priznati o kakvom je zločinu riječ.

Sudeći prema njegovim izjavama, očito je da ne želi jasno definirati problem, pa je onda logično i da ima poteškoće s njegovim saniranjem. Nepravedno bi bilo za Plenkovića reći da potiče ustaštvo u Hrvatskoj i da izravno pridonosi stvaranju atmosfere koja je omogućila napade kojima smo posljednjih tjedana i mjeseci svjedočili u Viškovu, kod Knina, na Braču i drugdje. Međutim, on je tragično neefikasan u borbi protiv otrovne atmosfere u društvu, koja potiče mržnju i netoleranciju. Ostavlja dojam potpune izgubljenosti.

Baš kao što mu je za ustašku ploču trebalo vijeće povjesničara za prošlost, sada kao da mu treba novo vijeće sastavljeno od sociologa, socijalnih psihologa i politologa, koje bi mu trebalo objasniti kako upravo sadašnja društvena klima omogućava ovakvo nasilje, koje se hrani i legitimizira govorom mržnje, militantnom atmosferom, huškačkim izjavama najviših političara i objavama na društvenim mrežama i u medijima. Savjesni novinari premijeru sada moraju objašnjavati zašto bi u ovom trenutku bilo od presudne važnosti da upravo on kao premijer posjeti mjesto zločina i iskreno se solidarizira sa žrtvama zločina, jer će u protivnom, što nije teško pretpostaviti, nasilje iz mržnje i dalje eskalirati.

No, ovdje je očito riječ o Plenkovićevom prenemaganju. Premijer je obrazovan čovjek i naravno da je svjestan da se napadi na Srbe nisu pojavili niotkud i da neće nestati tek tako, ali je ovaj put interese društva podredio vlastitim politikantskim interesima. Plenković se, kao i toliko puta do sada, svjesno i namjerno ponio oportunistički i kalkulantski, računajući da nije dobro previše se zamjeriti onom dijelu biračkog tijela koje u napadima na Srbe ne vidi nikakav problem. A odbijanjem priznanja uzroka sadašnjeg nasilja samo se hrani i potiče buduće nasilje.

novilist