Preuzeto s portala autograf. Autor: Darinka Bertović

Nezadovoljna sam kršenjem mojih i tuđih prava, pa želim upozoriti kako su poreznici nametnuli svim građanima obvezu da otvore tekuće račune u poslovnim bankama. Time su hrvatski poreznici praktično suspendirali temeljno ljudsko pravo o slobodnom raspolaganju vlastitom imovinom.

Člankom 90. Pravilnika o porezu na dohodak protuustavno je propisano da zaposlenici više ne mogu samostalno odlučivati hoće li svoju plaću uložiti na tekući račun u nekoj poslovnoj banci ili odmah sve potrošiti. Propisano je da se plaće građanima (koji nisu poslovni subjekti) moraju isplaćivati isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama.

Godinama poduzetnici i ostale pravne osobe primitke koji imaju obilježje dohotka moraju primati isključivo posredstvom računa. Potpuno bezrazložno je, međutim, Pravilnikom o porezu na dohodak iz srpnja 2013. (kao podzakonskim aktom) propisano da svi u Hrvatskoj moraju otvoriti tekuće račune u poslovnim bankama.

Nema ni jednog stručnog (financijskog, poreznog, računovodstvenog ili bilo kojeg drugog) osnovanog razloga da isplata plaće u gotovom na blagajni poslodavca bude sumnjivija od isplate posredstvom tekućeg računa u poslovnoj banci.

Objašnjenje poreznika iz Ministarstva financija glasilo je: ”Bit će nam jednostavniji porezni nadzor ako se plaće isplaćuju isključivo posredstvom tekućih računa u poslovnim bankama”.

To je jednostavno neistina, jer u današnje računalno vrijeme u sustavu platnog prometa moguć je izravni porezni nadzor jednako svih gotovinskih ili bezgotovinskih plaćanja posredstvom Fine koja vodi unutarnji i vanjski platni promet tzv. malih plaćanja za sve poslovne banke u zemlji, odnosno ima izravni uvid u sva tzv. mala plaćanja svih poslovnih subjekta u zemlji (sustav velikih plaćanja vodi se u HNB-u).

No, ako (samo hipotetski) ipak prihvatimo neistinitu tvrdnju o lakšem poreznom nadzoru nakon uvođenja odredbe o isplati plaća obvezno preko tekućih računa u poslovnim bankama, predlažemo da Porezna uprava Ministarstva financija barem 50 posto poreznih inspektora uputi na Zavod za nezaposlene i na taj način napokon pojeftini postupak oporezivanja i rastereti državni proračun.

A možda bi mogli otkazati ugovore o radu i više od 80 posto poreznih inspektora ako se dodatno propiše da se sve isplate svih plaća smiju obavljati isključivo u poreznim uredima Ministarstva financija.

Zezanciju s nekompetentnim hrvatskim poreznim vlastima na stranu, tema je ipak puno šira i dotiče se sustava gotovinskih plaćanja u zemlji. Ostanimo kod suspenzije prava građana koji nisu poslovni subjekti da slobodno raspolažu svojim zaradama (plaćama i ostalim primicima, oporezivim ili ne).

Vjerujem da je malen broj građana RH koji nemaju neki odnos s bankom. Ili su ga imali, ali su se iz ovih ili onih razloga odlučili taj odnos raskinuti i sami raspolagati svojim novcem. Tako sam i ja, prije 10 i više godina, odlučila da ću svog poslodavca zatražiti isplatu plaće u gotovini. Na što je moj poslodavac (tadašnji, avaj, danas više nemam poslodavca) pristao. I cijelo to vrijeme je moj poslodavac uredno obračunavao i uplaćivao poreze i doprinose na plaću i iz plaće. I tako je to bilo dugi niz godina, neprekinuto.

Onda se dogodio 5. srpnja 2013. godine. Donesen je novi Pravilnik o porezu na dohodak i čuveni Članak 90. koji govori da se, između ostalog, dohodak od nesamostalnog rada (plaća) – ne smije isplatiti u gotovini. Nego da se mora isplatiti na tekući račun ili štednu knjižicu. Jer su, objašnjava zakonodavac, jedino takve plaće zakonite.

Više od svega šokira potpuni izostanak reakcije javnosti. Bila javnost mi građani, razne udruge, vladine i nevladine. Bila javnost novinari. Istraživački ili oni žuti. Bila javnost zakonodavna tijela ove države. Ili Ustavni sud.

Zapravo, reakcije je bilo, mnogi su novinari, knjigovođe, financijaši, ministri, vladajući, stranački ljudi, tko sve ne …. objašnjavali što sad to znači. Neće biti poslodavca koji će plaću isplaćivati na ruke, to jest nelegalno. Svi će jedino legalno isplaćivati plaće. Na tekući račun. U isti koš su strpani svi poslodavci, i oni koji plaće, i doprinose i poreze uopće ne isplaćuju i oni koji nikada nisu propustili isplatiti i poreze, i doprinose i plaću. Jer su pošteni. Ili jer bez toga ne mogu poslovati.

Pitam se kako nikome nije palo na pamet da kaže da je ta odredba protuustavna?

Kako nikome nije palo na pamet da je zakonodavac ove države tako izravno omogućio stjecanje novčane/materijalne koristi bankama? I to tako što je prisilio građane da bankama na ime ove ili one naknade daju dio plaće (primijenivši najobičnije množenje: broj tekućih računa sa iznosima naknada jednako enormni profiti). Plaće koja dolazi kao ustavno pravo. Proizašla iz ustavnog prava na rad.

Neki su govorili i da je taj propis donesen zato da se spriječi rad na crno. Pa da podsjetim, prilično davno, puno prije ovog Pravilnika, donesen je zakon koji propisuje kazne za rad na crno. Rješavanje rada na crno je obećano i uvođenjem obveze plaćanja doprinosa na honorare. A rad na crno je sve veći.

Pričalo se i da je taj zakon donesen zato da se spriječi utaja poreza. Pa da podsjetim, i ovdje je država zakonom propisala rokove i način na koji se prijavljuju i plaćaju porezi i doprinosi.

Nije bilo poreznih inspektora. Možda ni njih nije bilo dovoljno? Ili nije bilo dovoljno poštenih koji će prijaviti pravnu ili fizičku osobu kada ne izmiri svoje obaveze prema radniku i državi ni nakon što prođe 30 dana? Pa da se toj istoj pravnoj osobi, i državi i privatnom poduzetniku blokira račun dok se ne podmiri nastale obaveze?

Kako je moguće da nadležne institucije nisu godinama primijetile da u državnu blagajnu ne pristižu novci na račun poreza na dodanu vrijednost, poreza na dobit, poreza na dohodak, doprinosa na i iz plaća? Pa nisu to bili baš mali novci da se ne bi primijetili. Što smo vidjeli, i gledamo svaki dan već godinama, u vijestima koje nas zatrpavaju o ovoj ili onoj utaji/pronevjeri, ovog ili onog dužnosnika, mahom javnog i/ili državnog službenika.

Protiv sam ove odredbe jer je njenim donošenjem omogućeno stjecanje direktne dobit bankama. Tako što je banka dobila zeleno svjetlo da zavuče ruku u džepove građana. Potpuno legalno zapravo otme dio plaće svakom radniku. S kojom, opet prema Ustavu, imaju pravo raspolagati jedino ti isti radnici koji su je zaradili. A iz toga proizlazi pojedinačna odluka o ulasku u ugovor s bankom (i davanje banci dijela svoje plaće za ovu ili onu uslugu/kredit/dopušteni minus/štogod). Ili pojedinačna odluka da se to ne želi. Koje će mi/nam pravo ili slobodu sutra (htjeti) uzeti? A mi nećemo primijetiti?

Nije na meni da odlučujem kako će tko potrošiti svoj novac, hoće li imati tekući račun i hoće li trošiti daleko više nego što zarađuje. Niti hoće li vidjeti koliko koštaju sve usluge banke, sve članarine za kreditne kartice, sve negativne kamate koje im se obračunavaju, pa to pomnožiti s mjesecima u godini, pa onda taj dobiveni rezultat pomnožili s godinama koliko traju sve te usluge banke.

Niti na bilo kojoj državi i zakonodavcu. Smatram da svatko ima pravo o tome odlučiti sam.

Tako sam odlučila da neću uzeti ni jednu uslugu od banke. Jer sam sposobna sama voditi svoje račune i ne trebam nikoga da za mene to radi. Ni besplatno, ni za naknadu. To nam pravo ne smije oduzeti nitko. I nema države i zakonodavca koji bi to smio ili mogao.

Zato sam zatražila provjeru ustavnosti tog Članka 90. spomenutog Pravilnika o porezu na dohodak. Odmah u osmom mjesecu 2013. godine. Kada sam proučila kako je moguće i što je sve potrebno da se podnese prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti.

O tome govori Članak 38. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. A Članak 40. istog zakona govori o roku u kojem Ustavni sud mora odgovoriti na prijedlog. Ustavni sud to do danas nije napravio, pa sam poslala podsjetnik.

I vrlo ću rado, ukoliko Ustavni sud o mom prijedlogu odluči negativno i proglasi spomenuti Članak ustavnim, krenuti put Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. I od njih zatražiti zaštitu.

Isto tako ću vrlo rado ovu tužnu hrvatsku javnost obavijestiti o rezultatima. Za sada još uvijek čekam. I nadam se boljem sutra. A da bismo ga imali, moramo poduzeti sve da stvorimo uvjete za bolje sutra. A ne čekati da to netko drugi za nas napravi.