Priče oko nastanka ovog filma svima su već dobro poznate jer su prepucavanja i skandali tijekom snimanja medijima davali materijala za senzacionalističke natpise. Prvo je redatelj Bryan Singer upao u skandal oko seksualnog zlostavljanja, navodno javne tajne u Hollywoodu, a potom je nakon niza sukoba s glumačkom postavom i nepojavljivanja na setu službeno dobio otkaz. Nakon snimljenih sedamdesetak posto materijala, na njegovo je mjesto uskočio manje poznati Dexter Fletcher (Eddie the Eagle, 2015) kako bi pokušao spasiti stvar od sigurne katastrofe jer set na kojem se sve raspada nikad nije dobar znak, a još je manje dobar znak otkazivanje suradnje redatelju na pola filma te upošljavanje novoga. Sporadično je i direktor fotografije Newton Thomas Sigel (Vožnja, Tri kralja, Privedite osumnjičene) u odsustvu Singera uskakao u redateljsku ulogu. Naposljetku bi vjerojatno trebalo zahvaliti montažeru Johnu Ottmanu (Operacija Valkira, Privedite osumnjičene, X-Men 2) što je sav taj kaos uspio pokrpati u relativno smislenu i logičnu cjelinu, pa na kraju ispada da režija uopće nije problem Bohemian Rhapsody, iako su poneki vremenski skokovi konfuzni.
Inače je dugoočekivani biografski projekt o britanskom rock-sastavu Queen, čiji je pjevač Freddie Mercury 1991. godine u četrdeset i petoj godini preminuo od posljedica AIDS-a, već neko vrijeme bio u pripremi u Hollywoodu, no nikako nije uspijevao pasti dogovor o pravom smijeru kojim bi priča trebala kročiti. Prvotno je za projekt bio zainteresiran komičar Sacha Baron Cohen, koji se vidio u ulozi Mercuryja, no preostali članovi sastava Brian May i Roger Taylor, koji i dalje mlate puste pare na ostavštini Queena, nisu bili zadovoljni njegovom koncepcijom. Navodno je Baron Cohen preveliki naglasak želio staviti na lik pjevača, dok su članovi sastava htjeli da to bude film o grupi a ne pojedincu. Ujedno im je zasmetalo što je komičar želio izravnije prikazati pjevačevu svakodnevicu, iskustva s narkoticima te povremeno buran seksualni život. May i Taylor željeli su pristojan film za široku i obiteljsku publiku, a ta je htijenja scenarist Anthony McCarten (Theory of Everything, The Darkest Hour) bespogovorno ispunio.
Bohemian Rhapsody puno se ne razlikuje od ranijih biografskih filmova koje je McCarten pisao, primjerice Teorije svega (The Theory of Everything, 2014) o Stephenu Hawkingu ili Darkest Hour (2017) o Winstonu Churchillu. Svi se oni odlikuju britanskim štihom, romantizirano i umiveno prikazuju predmete svog interesa, obiteljski kontekst priče te međuljudski odnosi predstavljaju važnu temu, osobito element zajedništva i međusobne potpore, a važno je, gdje god je to moguće, uplesti humorne elemente. McCarter također voli sentimentalizirati gledatelje; emocionalna recepcija važnija je od intelektualnog rezoniranja te kritičkog seciranja. Kad radite film o glazbenim zvijezdama, prva i temeljna pogreška pristati je da vam ljudi o kojima snimate djelo budu producenti. Zašto? Odgovor je jednostavan: time pristajete na cenzuru jer oni diktiraju što žele i kako žele da ih prikažete. Drugim riječima, plaćeni ste i dobili ste novac pod uvjetom da zadovoljite nečiju sliku o sebi, a upravo se to dogodilo s Bohemian Rhapsody.
U pregovorima s Baronom Cohenom, May i Taylor istaknuli su da žele film o Queenu, a ne isključivo o Freddyju Mercuryju. Što radi Anthony McCarten koncipirajući scenarij? Piše tekst koji više govori o pjevaču, nego o bendu. Zašto? Odgovor leži u činjenici, sugerira nam film, da je Mercury svojim porijeklom i društvenom pozadinom bio egzotičan, njegova seksualna orijentacija bila je drugačija, njegov javni nastup bio je osebujan. Naspram kontroverznog i introvertiranog, no seksualno nezasitnog (tako između redaka tumači film) i opijatima sklonoga pjevača koji je znao odabrati pogrešno društvo, nalaze se ostala trojica članova sastava: Brian May (Gwilym Lee), Roger Taylor (Ben Hardy) i John Deacon (Joseph Mazzello). Sva trojica prikazana su kao ultimativni sveci koji nikad nisu doživjeli nikakvo unutrašnje proturječje ili upali u nekakvo iskušenje; koji su se gotovo malograđanski uklopili u svoju bezbojnu okolinu te sretno vodili obiteljske živote sa suprugama, ispravno odgajajući podmladak. Jedino grešno u njihovim životima bilo je članstvo u Queenu. McCarten toliko plošno karakterizira trojku da to graniči s karikaturom, a Singer/Fletcher ništa nisu činili da to pokušaju kompenzirati. May, Tayor i Deacon toliko su dosadni u svojoj svetačkoj ispravnosti. I poneki sporedni likovi neviđeno su karikaturalni. Primjerice, menadžer Paul Prenter (Allen Leech) jednodimenzionalno je prikazan kao zli i posesivni gay koji odvaja Mercuryja od benda, odnosno njegove prave obitelji, te ga svim silama želi zadržati uz sebe, a u dodatku ga uvodi u svijet opijata i neobveznog seksa. Jadan je Mercury tako raskoljen između anđeoskog pola koji predstavlja monotona trojka te đavoljeg pola koji utjelovljuje nesretni Prenter.
Između nepostojeće karakterizacije članova Queena i karikaturalnoga prikaza sporednih likova, u kontekstu Freddieja Mercuryja McCarten i redatelji posežu za dobro poznatom šablonom: kreću od skromnoga porijekla te žudnje za uspjehom, preko uspona i stasavanja do problema s drogama i alkoholom ili nekim drugim vrstama kompulzija te vraćanja na pravi put i/ili smrti. Umjesto stvaranja razvedene karakterne studije, Mercury je sveden na klišej neshvaćenog no talentiranog umjetnika koji pati jer nema iskrenih prijatelja te vjeruje pogrešnim ljudima, dok zanemaruje pravu obitelj – svoj bend. Pokušajte se prisjetiti svih mogućih klišeja iz glazbenih biografskih filmova i sve do jednoga naći ćete u ovom djelu. Pritom se film svim silama trudi – kad je to potrebno i još više kad nije, biti duhovit i humorističan. Humorističnost napadno pršti iz svih pora ovog neveselog filma kako bi se publici dopao dok selektivno čeprka po biografiji benda, usput se dotičući nekih njihovih uspjeha, no sve u svemu (pre)malo govori o njihovom kulturnom značaju. Glazba je, naravno, odlična, a niti glumačke kreacije nisu za zanemariti.
filmovi
Inače je dugoočekivani biografski projekt o britanskom rock-sastavu Queen, čiji je pjevač Freddie Mercury 1991. godine u četrdeset i petoj godini preminuo od posljedica AIDS-a, već neko vrijeme bio u pripremi u Hollywoodu, no nikako nije uspijevao pasti dogovor o pravom smijeru kojim bi priča trebala kročiti. Prvotno je za projekt bio zainteresiran komičar Sacha Baron Cohen, koji se vidio u ulozi Mercuryja, no preostali članovi sastava Brian May i Roger Taylor, koji i dalje mlate puste pare na ostavštini Queena, nisu bili zadovoljni njegovom koncepcijom. Navodno je Baron Cohen preveliki naglasak želio staviti na lik pjevača, dok su članovi sastava htjeli da to bude film o grupi a ne pojedincu. Ujedno im je zasmetalo što je komičar želio izravnije prikazati pjevačevu svakodnevicu, iskustva s narkoticima te povremeno buran seksualni život. May i Taylor željeli su pristojan film za široku i obiteljsku publiku, a ta je htijenja scenarist Anthony McCarten (Theory of Everything, The Darkest Hour) bespogovorno ispunio.
Bohemian Rhapsody puno se ne razlikuje od ranijih biografskih filmova koje je McCarten pisao, primjerice Teorije svega (The Theory of Everything, 2014) o Stephenu Hawkingu ili Darkest Hour (2017) o Winstonu Churchillu. Svi se oni odlikuju britanskim štihom, romantizirano i umiveno prikazuju predmete svog interesa, obiteljski kontekst priče te međuljudski odnosi predstavljaju važnu temu, osobito element zajedništva i međusobne potpore, a važno je, gdje god je to moguće, uplesti humorne elemente. McCarter također voli sentimentalizirati gledatelje; emocionalna recepcija važnija je od intelektualnog rezoniranja te kritičkog seciranja. Kad radite film o glazbenim zvijezdama, prva i temeljna pogreška pristati je da vam ljudi o kojima snimate djelo budu producenti. Zašto? Odgovor je jednostavan: time pristajete na cenzuru jer oni diktiraju što žele i kako žele da ih prikažete. Drugim riječima, plaćeni ste i dobili ste novac pod uvjetom da zadovoljite nečiju sliku o sebi, a upravo se to dogodilo s Bohemian Rhapsody.
U pregovorima s Baronom Cohenom, May i Taylor istaknuli su da žele film o Queenu, a ne isključivo o Freddyju Mercuryju. Što radi Anthony McCarten koncipirajući scenarij? Piše tekst koji više govori o pjevaču, nego o bendu. Zašto? Odgovor leži u činjenici, sugerira nam film, da je Mercury svojim porijeklom i društvenom pozadinom bio egzotičan, njegova seksualna orijentacija bila je drugačija, njegov javni nastup bio je osebujan. Naspram kontroverznog i introvertiranog, no seksualno nezasitnog (tako između redaka tumači film) i opijatima sklonoga pjevača koji je znao odabrati pogrešno društvo, nalaze se ostala trojica članova sastava: Brian May (Gwilym Lee), Roger Taylor (Ben Hardy) i John Deacon (Joseph Mazzello). Sva trojica prikazana su kao ultimativni sveci koji nikad nisu doživjeli nikakvo unutrašnje proturječje ili upali u nekakvo iskušenje; koji su se gotovo malograđanski uklopili u svoju bezbojnu okolinu te sretno vodili obiteljske živote sa suprugama, ispravno odgajajući podmladak. Jedino grešno u njihovim životima bilo je članstvo u Queenu. McCarten toliko plošno karakterizira trojku da to graniči s karikaturom, a Singer/Fletcher ništa nisu činili da to pokušaju kompenzirati. May, Tayor i Deacon toliko su dosadni u svojoj svetačkoj ispravnosti. I poneki sporedni likovi neviđeno su karikaturalni. Primjerice, menadžer Paul Prenter (Allen Leech) jednodimenzionalno je prikazan kao zli i posesivni gay koji odvaja Mercuryja od benda, odnosno njegove prave obitelji, te ga svim silama želi zadržati uz sebe, a u dodatku ga uvodi u svijet opijata i neobveznog seksa. Jadan je Mercury tako raskoljen između anđeoskog pola koji predstavlja monotona trojka te đavoljeg pola koji utjelovljuje nesretni Prenter.
Između nepostojeće karakterizacije članova Queena i karikaturalnoga prikaza sporednih likova, u kontekstu Freddieja Mercuryja McCarten i redatelji posežu za dobro poznatom šablonom: kreću od skromnoga porijekla te žudnje za uspjehom, preko uspona i stasavanja do problema s drogama i alkoholom ili nekim drugim vrstama kompulzija te vraćanja na pravi put i/ili smrti. Umjesto stvaranja razvedene karakterne studije, Mercury je sveden na klišej neshvaćenog no talentiranog umjetnika koji pati jer nema iskrenih prijatelja te vjeruje pogrešnim ljudima, dok zanemaruje pravu obitelj – svoj bend. Pokušajte se prisjetiti svih mogućih klišeja iz glazbenih biografskih filmova i sve do jednoga naći ćete u ovom djelu. Pritom se film svim silama trudi – kad je to potrebno i još više kad nije, biti duhovit i humorističan. Humorističnost napadno pršti iz svih pora ovog neveselog filma kako bi se publici dopao dok selektivno čeprka po biografiji benda, usput se dotičući nekih njihovih uspjeha, no sve u svemu (pre)malo govori o njihovom kulturnom značaju. Glazba je, naravno, odlična, a niti glumačke kreacije nisu za zanemariti.
filmovi
