Počasni konzuli ispod radara države i javnosti

Što je zajedničko poduzetnicima Emilu Tedeschiju, Enveru Moraliću, Ani Hanžeković, Juroslavu Buljubašiću, Josipu Rogliću? Da su bili ili jesu počasni konzuli neke strane države u Hrvatskoj.

Počasni konzul je u javnosti manje poznata institucija koja omogućava svojim nositeljima privilegije kao što je imunitet, slične onim diplomatskih zastupnika, ali više ograničene.

Oni uživaju određene povlastice koje se tiču imuniteta, zaštite arhive te konzularnih valiza, međutim tu poziciju obavljaju volonterski.

Hrvatska ima 118 počasnih konzula u stranim državama koji su uglavnom stranci te 97 počasnih konzula na svom teritoriju koji zastupaju strane zemlje i uglavnom su hrvatski državljani.

Diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku, mediji i vlade povremeno su izvještavali o izoliranim incidentima u koje su uključeni počasni konzuli.

Projekt Shadow Diplomats (Diplomati iz sjene) prva je globalna istraga o počasnim konzulima u kojoj je više od 150 novinara u 46 zemalja, uključujući i novinare Oštra. U ovom istraživanju – koje su predvodili američki neprofitni medij ProPublica i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ) – identificirano je najmanje 500 sadašnjih i bivših počasnih konzula koji su javno optuženi za nedjela ili su upleteni u kontroverze.

Pravi broj je sigurno i veći jer nijedna međunarodna agencija ne prati počasne konzule, a kako je utvrdila analiza ICIJ-a, deseci vlada ne objavljuju javno njihova imena. 

ProPublica, ICIJ i partneri otkrili su da su osuđeni trgovci drogom, oružjem, ubojice, seksualni prijestupnici i prevaranti služili kao počasni konzuli. Uspjeli su identificirati 57 počasnih konzula koji su bili osuđeni za zločine dok su obnašali tu dužnost.

Utemeljen prije nekoliko stoljeća, sustav počasnih konzula bio je zamišljen kao slamka spasa za zemlje koje si nisu mogle priuštiti strana veleposlanstva, ali se od tada proširio u glavni oslonac međunarodnih odnosa, koji je prihvatila većina država svijeta.

U devet godina opozvano 17 počasnih konzula Hrvatske

U razdoblju od 2013. godine do rujna 2022. godine opozvano je 17 konzula Republike Hrvatske u inozemstvu te 28 počasnih konzula stranih država u Hrvatskoj. Od toga je za vrijeme predsjednika Ive Josipovića opozvano njih osam, a tijekom mandata njegove nasljednice Kolinde Grabar-Kitarović sedam. Zoran Milanović je do sada potpisao dvije odluke o opozivu konzula.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije odgovorilo na zahtjev Oštra o razlozima opoziva počasnih konzula Republike Hrvatske u inozemstvu jer ti predmeti imaju oznaku tajno, »tako da te informacije o razlozima opoziva ne mogu biti javno dostupne«. Također, rekli su da je pitanje vezano uz opozive počasnih konzula stranih država u ingerenciji država koje su ih opozvale.

Kako je za Oštro objasnio profesor Davorin Lapaš s Pravnog fakulteta u Zagrebu, razlozi opoziva mogu biti brojni. Može biti riječ o redovitom odlasku s funkcije, ali i o slučajevima u kojima osoba ne izvršava svoje funkcije ili država pošiljateljica nije zadovoljna s tom osobom. Također, počasni konzul može se opozvati ako se osoba ogriješi o propise države primateljice.

Slično razmišlja i bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. »Mi smo iz različitih razloga mogli opozvati naše konzule. Ali o detaljima vam zaista ne znam. Ti su konzuli operativno vezani za naše ambasadore i/ili za ministarstvo«, rekao je za Oštro.

Kazao je da kao predsjednik ni u jednom slučaju nije bez prijedloga Ministarstva vanjskih poslova imenovao našeg počasnog konzula u inozemstvu. Bez njihova prijedloga nije donosio ni odluke o njihovu razrješenju od dužnosti. »To je povezano s činjenicom da počasni konzuli nisu političke osobe i ne sudjeluju u kreiranju naše vanjske politike«, dodao je.

Počasni konzul opozvan nakon optužbi

Jedan od rijetkih javnosti poznatih slučajeva opoziva u Hrvatskoj je iz 2009. godine kada je opozvan Waldo Bernasconi, počasni konzul Hrvatske sa sjedištem u Luganu i konzularnim ovlastima nad područjem koje obuhvaća kanton Ticino u Švicarskoj.

Kako su švicarski mediji izvijestili još 2007. godine, Bernasconi je bio pod istragom talijanskog državnog odvjetništva u Comu zbog sumnje na prijevaru i nezakonito obavljanje liječničke profesije u alternativnom lječilištu za poremećaje u prehrani koje je osnovao u Italiji. Hrvatska je javnost za taj slučaj saznala dvije godine poslije, nakon što su o njemu počeli izvještavati domaći mediji.

Reakcije tadašnjeg Ministarstva vanjskih poslova ukazuju na to da ni samo Ministarstvo vjerojatno nije bilo u potpunosti upoznato sa situacijom na terenu. Primjerice, tada su za Index rekli da je istraga vezana »isključivo uz uvođenje protokola u jednoj klinici u Luganu za alternativno liječenje prehrambenih poremećaja te uz znanstvenu potvrdu učinkovitosti protokola u liječenju navedenih poremećaja«.

Tadašnja premijerka Jadranka Kosor u listopadu 2009. godine zatražila je od Ministarstva vanjskih poslova njegov opoziv te provjeru svih počasnih konzula, no odbila je o tome razgovarati s novinarima Oštra. Stjepan Mesić, koji je tada bio predsjednik države, rekao je za Oštro da komunikaciju s počasnim konzulima ima nadležno ministarstvo te da se on ne sjeća Bernasconijeva slučaja.

Bernasconi je 2012. godine u Italiji osuđen na 7,5 godina zatvora za seksualno zlostavljanje djevojčica koje su patile od anoreksije ili bulimije te za zloporabu profesije liječnika, psihologa, psihoterapeuta i dijetetičara.

U 2015. mu je snižena kazna na 6,5 godina nakon što je utvrđena zastara pojedinih točaka optužnice. Suđeno mu je u odsutnosti i preminuo je 2018. godine.

U Hrvatskoj je status počasnih konzula pretpostavljen Ustavom i reguliran samo trima stavkama iz Zakona o vanjskim poslovima te jednom glavom odluke vlade koja se odnosi na osnivanje hrvatskih konzularnih ureda inozemstvu. Njima je objašnjen način na koji se postavljaju i opozivaju počasni konzuli.

Ministarstvo vanjskih poslova daje prijedlog za postavljanje ili opoziv počasnih konzula vladi koja ga utvrđuje ili odbaci, a predsjednik države donosi formalnu odluku o postavljanju počasnog šefa konzularnog ureda.

U Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Oštru su objasnili kako se njihova prava i obaveze povlače iz Bečke konvencije o konzularnim odnosima i Bečke konvencije o diplomatskim odnosima.

U susjednoj Sloveniji službene Upute za počasne konzularne urede propisuju da se rad počasnih konzula provjerava svakih pet godina. Na pitanje bi li u Hrvatskoj trebale postojati slične provjere Lapaš je rekao kako neke detaljnije upute ne bi bile zgoreg, ali da ne vidi to kao neki problem.

»Ako do nekih zloupotreba dođe, kao u slučaju iz 2009. godine u Švicarskoj, nikakve detaljne upute ni išta drugo to neće moći spriječiti«, rekao je Lapaš za Oštro.

Josipović kaže da upute koje pojedine zemlje imaju ipak nisu propisi ranga zakona. Objasnio je kako se »traži čovjek koji može financirati počasni konzulat i za kojega postoji procjena da može doprinijeti jačanju suradnje, posebno plasmanu naših gospodarstvenika u odnosnoj zemlji«.

»Počasni konzuli nisu oslobođeni od obaveza koje imaju i karijerni konzuli, a to je podnošenje izvještaja državi primateljici o stanju u državi pošiljateljici, o tome što su učinili, o svom djelovanju u obavljanju konzularnih funkcija. Dakle, mehanizmi nadzora već postoje u okviru te funkcije. Druga stvar je provedba postojećih mehanizama«, zaključio je Lapaš.

A kad je riječ o provedbi, Oštrova istraga pokazala je kako Ministarstvo vanjskih poslova ne ažurira na vrijeme svoje podatke. Tako se na popisu počasnih konzula Republike Hrvatske, ažuriranom u rujnu i dostavljenom Oštru, našao i jedan preminuli konzul.

Riječ je o Samuelu Ivanu Schlesingeru, koji je od 2002. godine obnašao dužnost počasnog konzula Hrvatske u Izraelu. Umro je 2019. godine, no još je na popisu počasnih konzula.

Inače, kako su mediji tada pisali, njega je 2008. godine bivša kućna pomoćnica optužila za silovanje. On je, kako su izvijestili, rekao tadašnjem hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću da nije kriv i da su optužbe odbačene. Mesić se, iako kaže da mu je Schlesingerov slučaj jedini poznat iz njegova predsjedničkog mandata, ne sjeća tog pisma.

Ministarstvo nije obrazložilo zašto se Schlesinger još nalazi na toj listi, a nije odgovorilo ni na pitanje Oštra je li za slučaj o kojemu se pisalo u hrvatskim medijima 2008. godine tražilo očitovanje od Schlesingera te od nadležnih službi i istražnih tijela u Izraelu. Ured okružnog tužitelja u Tel Avivu potvrdio je Oštrovu partneru iz Izraela da je istraga navodnog seksualnog zlostavljanja ili silovanja odbačena zbog nedostatka dokaza.

Kako je objasnio Lapaš, u slučaju da su počasni ili karijerni konzuli pod optužbom, vjerojatno će država pošiljateljica tu osobu razriješiti jer je ušla u sukob s pravnim poretkom države primateljice.

U Hrvatskoj barem u dva primjera to nije bio slučaj. Počasna konzulica u Argentini Catalina Inés Lonac imenovana je 2004. godine. Dvije godine kasnije njezin suprug, vlasnik tvrtke Azucera Los Balcanes, optužen je jer je tvrtka zagađivala okoliš. U to vrijeme Lonac je bila direktorica spomenute tvrtke, a prema Oštru dostupnim podacima, barem od 2014. godine njezina je suvlasnica.

Počasni konzul u Novom Zelandu Peter Talijancich (Talley) imenovan je 2015. godine. Do 2019. godine bio je suvlasnik Talley’s Group, koja se bavi ribarstvom te proizvodnjom ribarskih proizvoda. Tvrtka je u toj državi 2020. godine osuđena za kršenje radnih prava, odnosno što nije uspjela osigurati sigurnost radnika. Tvrtka Amaltal Fishing Co, koja je dio Talley’s Groupa, proglašena je krivom u studenom 2020. godine zbog nedopuštenog izlovljavanja na području rezervata Hikurangi.

Iz Ureda predsjednika Zorana Milanovića kratko su nam odgovorili da vezano uz hrvatskog počasnog konzula Talijancicha, »koji vrlo dobro obavlja svoje dužnosti počasnog konzula«, nemaju »saznanja o tome da se protiv njega vodi ili da se vodio neki postupak«.

Svrha počasnih konzula

Lapaš naglašava da u praksi počasni konzuli često ne obavljaju sve funkcije karijernih konzula: »I tu je najveća razlika. Jer su počasni konzuli za vrlo malo funkcija ovlašteni od države da ih mogu obavljati. To je tako jer niz konzularnih funkcija traži dosta veliku stručnost, prvenstveno pravnu«.

Primjerice, navodi profesor, ako je brod ili zrakoplov zadržan u državi primateljici, jedna od funkcija konzula je da im pomogne. Ili ako se osoba iz države pošiljateljice nađe u pritvoru ili zatvoru države primateljice, funkcija konzula je da kontaktira njezina državna tijela kako bi pomogao tom državljaninu.

Pri tome konzul mora znati i kazneno pravo, kazneno-procesno pravo i mnoga druga stručna znanja. »Ta znanja počasni konzul ne mora imati i neće ih moći obavljati. Oni često ne mogu ni vizu izdavati«, nastavio je Lapaš.

Stoga se postavlja pitanje čemu države i dalje imenuju i primaju počasne konzule. Kazao je da odgovor na to pitanje leži u tome da je jedna od najvažnijih funkcija konzula upravo razvoj gospodarske suradnje te da zbog toga počasni konzul ne mora imati stručno obrazovanje.

Za počasne konzule ne postoji natječaj, objasnio je bivši predsjednik Josipović. »Obično lanac odlučivanja ide tako da naš ambasador, poznajući istaknute ljude zemlje domaćina, predloži Ministarstvu vanjskih i europskih poslova osobu pogodnu za takvu funkciju. Sigurno je da se određena provjera provodi, po prirodi stvari drukčije nego kad se osoba formalno prima u diplomatsku službu.«

Budući da je riječ o osobama koje se ne primaju u radni odnos i koje su u specifičnoj ulozi, Josipović napominje da oni nisu u sistematizaciji Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Rekao je da se odluka o postavljanju počasnoga konzula primarno donosi u Vladi, prema procjeni o tome može li osoba – organizacijski i financijski – voditi konzulat.

»Zloupotrebe konzularnih funkcija, pogotovo teška kaznena djela, koja diplomati i konzuli čine, zapravo su u biti rijetka. Najčešće je riječ o prometnim prekršajima«, rekao je za Oštro profesor Davorin Lapaš.

ostro