TKO god u imaginarnu osobnu kartu Slavonskog Broda bude unosio opis njegove urbane fizionomije i tko god bude oblikovao grupni psiho-portret grada, u rubrici „posebne oznake” obvezno i uvijek treba upisati: IMA – svoje legende. A jedna od njih je Duško Svilar. Na današnji dan, prije dvije godine, Duško je umro. Umro je glazbenik, novinar, radio reporter, fotograf, kolekcionar ploča, Brođanin, kozmopolit, legenda…
U životu koji se, kako mudri vele, uvijek pokazuje kao staro vino u novim bocama, legende, oni nezadovoljni postojećim i datim, nisu bili tek nove boce, nego su samo vino života zagrijavali do vrenja, ubacivali cimet i klinčiće, ili su dodavali mineralnu vodu, miješali s collom, prema vlastitom nahođenju, prema vlastitim pobudama, inspiraciji, i, po mogućnosti, pred publikom. I ispijali su ga halapljivo. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su bili i jesu graničnici. Bili su i jesu autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, i divimo im se, jer su smjeli, jer su mogli i umjeli od života napraviti predstavu, a od predstave život.
Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio arome naših života i sudbina. Uz njihova žitija idu atributi: čudesan, neuobičajen, svoj, nesvakidašnji, smion, hrabar, lud… Zvali smo ih šatrovački: foliranti, frajeri, majstori, zmajevi, genijalci, kužireri, mustre, smislaši, face, štoseri…Oni drukčije formiraju utiske,, bolje poznaju zakone situacije, ne boje se širiti granice, upornije traže uzbuđenja, idu stazama neumjerenosti da bi stigli do dvorca mudrosti (ili ludosti?), jer, kako kaže W. Blake, nikada se ne zna što je dosta dok se ne sazna što je više nego dosta. Legende nisu predvidljivi junaci koji imaju samo vrline; nisu ni antijunaci u čijim postupcima su odsutni moralni zakoni. Legende su igrači koji ne nose dresove nekog tima, oni su igrači koji igraju sami i koji vole ići do pobjede i dalje. I kad gube oni pobjeđuju, jer igraju po mjeri svoje reputacije. Duško je do kraja, bez dresa, igrao u skladu sa svojom reputacijom legende i bez obzira na izgubljenu tekmu sa životom, sjećat ćemo ga se kao pobjednika.
Kao što je Proustova mala madelaina u dodiru s njegovim nepcem prouzročila iznenadnu „snažnu radost” , od koje se taj tragač za izgubljenim vremenom, „prestao osjećati slab, bespomoćan, smrtan”, tako i autoru ovog sjećanja, dopustite usporedbu, pogled na lijepe žene s ponekim revival modnim detaljom s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao kakav okidač izaziva osjećaj neranjivosti, poletnosti, svemoći, besmrtnosti i radosti. Sruše se tada u glavi i srcu vremenske barijere, dospijevamo u mislima u te poticajne godine, u samo oko oluje naše mladosti. Oko nas je blizina trome Save, žamor i vreva svemirskog pobratimstva koje prakticiramo sa sinovima i kčerima brodskog korza. A među njima Duško, njegova brada, sonorni glas, pognuti hod, naočale na uzici, natikače i rifle s plastronom…
sbperiskop
U životu koji se, kako mudri vele, uvijek pokazuje kao staro vino u novim bocama, legende, oni nezadovoljni postojećim i datim, nisu bili tek nove boce, nego su samo vino života zagrijavali do vrenja, ubacivali cimet i klinčiće, ili su dodavali mineralnu vodu, miješali s collom, prema vlastitom nahođenju, prema vlastitim pobudama, inspiraciji, i, po mogućnosti, pred publikom. I ispijali su ga halapljivo. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su bili i jesu graničnici. Bili su i jesu autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, i divimo im se, jer su smjeli, jer su mogli i umjeli od života napraviti predstavu, a od predstave život.
Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio arome naših života i sudbina. Uz njihova žitija idu atributi: čudesan, neuobičajen, svoj, nesvakidašnji, smion, hrabar, lud… Zvali smo ih šatrovački: foliranti, frajeri, majstori, zmajevi, genijalci, kužireri, mustre, smislaši, face, štoseri…Oni drukčije formiraju utiske,, bolje poznaju zakone situacije, ne boje se širiti granice, upornije traže uzbuđenja, idu stazama neumjerenosti da bi stigli do dvorca mudrosti (ili ludosti?), jer, kako kaže W. Blake, nikada se ne zna što je dosta dok se ne sazna što je više nego dosta. Legende nisu predvidljivi junaci koji imaju samo vrline; nisu ni antijunaci u čijim postupcima su odsutni moralni zakoni. Legende su igrači koji ne nose dresove nekog tima, oni su igrači koji igraju sami i koji vole ići do pobjede i dalje. I kad gube oni pobjeđuju, jer igraju po mjeri svoje reputacije. Duško je do kraja, bez dresa, igrao u skladu sa svojom reputacijom legende i bez obzira na izgubljenu tekmu sa životom, sjećat ćemo ga se kao pobjednika.
Kao što je Proustova mala madelaina u dodiru s njegovim nepcem prouzročila iznenadnu „snažnu radost” , od koje se taj tragač za izgubljenim vremenom, „prestao osjećati slab, bespomoćan, smrtan”, tako i autoru ovog sjećanja, dopustite usporedbu, pogled na lijepe žene s ponekim revival modnim detaljom s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao kakav okidač izaziva osjećaj neranjivosti, poletnosti, svemoći, besmrtnosti i radosti. Sruše se tada u glavi i srcu vremenske barijere, dospijevamo u mislima u te poticajne godine, u samo oko oluje naše mladosti. Oko nas je blizina trome Save, žamor i vreva svemirskog pobratimstva koje prakticiramo sa sinovima i kčerima brodskog korza. A među njima Duško, njegova brada, sonorni glas, pognuti hod, naočale na uzici, natikače i rifle s plastronom…
sbperiskop
