Odavno je u prošlo zlatno doba trgovine pod otvorenim nebom, ono doba kada su tržnice i buvljaci bili gradska središta oko kojih se vrtložio duh trgovine i njegovi neizbježni pratioci – novac i roba. To se vidi prostim okom. Neću ovaj put o uzrocima iščezavanja trgovine na malo, o nestajanju razmjene bez posrednika i ljudskih dogovora bez jaukanja električnih kasa. Samo ću potvrditi da je to istina i da ta istina ljude starog kova pomalo boli, jer ih podsjeća na vrijeme dok su mislili da njihovo vrijeme neće tako brzo proći. Ali, supermarketi i akcije su ga pogurali brže no što je itko očekivao.
Već je dugo kako je i u Slavonskom Brodu s tržnice nestala ona silna vreva, smijeh, pogađanja, prepirke i oni rasni trgovci koji, kako se kaže, hvale željezo dok ono ne postane srebro. Sve se umirilo, smanjilo, obeznačilo, bez obzira na velebnost objekta koji natkriva klupe na kojima se prodaje voće i povrće. U ponedjeljak, o podne, zatičem živu pustoš. Sunce iznad rijetkih glava koje su se našle vani, nemilosrdno je peklo, a trgovci su se sakrili u sjene, postali nevidljivi. Umjereno jutro se zagrijalo u neugodni dan. Siesta takoreći.
Izvješena roba čekala je kupce, ali njih ni za lijeka. Doći će možda sutra, dok se asfalt ne užari, dok dopodnevna svježina bude odoljevala navali topline. A robe ima za odjenuti i obuti tisuće ljudi. I to odsvakud nabavljene. S koridora u Bosni, iz Trsta, od Kineza u Zagrebu, iz Đakova, iz Budimpešte. Cijene umjerene, povoljne. A još prije deset-petnaest godina, a da ne spominjemo i ranije godine, nije se moglo proći. Kolali su ljudi, kolao je novac, kolala je eneregija nade. Iz Broda se tada istovremeno doseljavalo i iseljavalo. Danas se samo iseljava. Djeca, i pridošlica i starosjedilaca, odlaze iz grada koji im se ne nudi, koji im ne nudi, koji ih ne treba… Ljudi moraju biti u erotskom odnosu s gradom u kojem rade. Ali, kad nestane posla, nestane i privlačnosti.
Onaj drugi svijet, uhljebljen, zbrinut, parazitski – ovdje ne dolazi. Iz četveročlanih obitelji sa šest prihoda, za razliku od šesteročlanih obitelji s jednom mirovinom, ovdje se rijetko svraća. Njih ne zanima ni odjeća, ni svježa seljačka verdura, ni peciva… oni u kupovinu i nabavke idu u Zagreb ili supermarkete. I na tržnicama se uočava demarkacijska linija između dva kruga kretanja i načina života. Na tržnice ne dolaze ni umirovljenici koji imaju četrdest godina i mirovine tri puta veće od radničkih. Tržnice su socijalni lakmus papir. Pogotovo dok gore od vrućine kao ovog ponedjeljka.
