U Srbiji već posluju njemački "Bosch", korejska "Yura", talijanski "Magneti Mineralli", hrvatski AD plastik... Još dolaze bogati Arapi, Kinezi, Rusi, Indijci, Europljani i ulagači i iz zadnje rupe na svijetu. Zašto svi oni preskaču Hrvatsku? Što kažu HDZ i SDP? ytb-prtsc Tko se kome ima ispričati za ratne zločine, ljudska stradanja i materijalnu štetu u razdoblju 1990.-1995. u Hrvatskoj? Srbi Hrvatima? Hrvati Srbima? I jedni i drugi i jednima i drugima? Što isprika podrazumijeva? Što znači ispričati se? Je li isprika samo humani čin odavanja pijeteta žrtvama i pokorničko priznanje krivnje ili ona mora uključiti i materijalno obeštećenje? Kada je pravi trenutak za ispriku i može li ju prihvatiti strana kojoj se ispričava? To su tek neke inačice istog problematiziranja isprike za rat i njegove posljedice na hrvatskom tlu, koje je  ponovno uskuhalo uvjerljivom pobjedom budućeg srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke na parlamentarnim izborima kod istočnog susjeda.

Na desnoj je strani Dunava medijski eksplodirao izostanak Vučićeve isprike Hrvatskoj za klasične velikosrpske rečenice što ih je kao desna ruka golobradog četničkog vojvode Vojislava Šešelja ratoborno izgovorio 1995. godine u okupiranoj Glini. Poznati političko-propagandistički provijant agresivnog velikosrpstva: Hrvatska je ono što se vidi s tornja zagrebačke katedrale, granica Virovitica-Karlovac-Karlobag, svi će Srbi živjeti u jednoj državi, Banija i Glina nikad neće biti ustaške... Hrvatski novinari su pitali Vučića misli li i danas tako i, ako ne misli, hoće li se ispričati za Glinu, ali on ih je "ostavio da žive u prošlosti". Kaže, uvažava prezent i ide dalje u - bolju europsku budućnost.

 

I što sada?

 

"To je križ svakog tko se takvim rječnikom služio u vremenima kad je smatrao da je produktivan jezik sile", komentirao je novinarima premijer Zoran Milanović netom što je sletio u Zagreb s nepotrebne australsko-novozelandske ekskurzije. "Stvari su se promijenile. Hrvatska je slobodna, a neke ljude će to pratiti cijeli život. Isprika mi ne znači ništa. Srbiju ćemo mjeriti isključivo po onome kako izgleda danas i što će raditi sutra. To me puno više zanima od onog što je govorio u Glini '95."

 

Gotovo su istim riječima komentirali inat Šešeljevog radikala presvučenog u trendovsko europsko odijelo predsjednik RH Ivo Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Time je, otprilike, službena hrvatska državna politika stavila točku na iznova aktualizirano pitanje isprike. U ključnom se diplomatskom diskursu našla na istoj valnoj dužini sa službenom politikom Beograda, kojom gotovo bez konkurencije vedre i oblače srbijanski naprednjaci. Ta odmetnuta šešeljevska frakcija s dvostrukim četničkim vojvodom na čelu države i neviđenom potporom u biračkom tijelu, spremna radi Europe odreći se Kosova više i jasnije od svojih prethodnika, neće promijeniti samoobrambeni odnos Srbije prema ključnim pitanjima rata u Hrvatskoj i BiH.

I hrvatska i srbijanska strana sada zagovaraju isto: važni smo jedni drugima, ne moramo se grliti i ljubiti, ali moramo surađivati kao korektni susjedi, civilizirano uvažavati jedni druge, unapređivati odnose u skladu sa svojim ekonomskim i drugim interesima te graditi budućnost na obostranu korist. To je osnovica za stabilnost i dugoročnu sigurnost cijele regije, gdje su Hrvati i Srbi nedvojbeno najjači igrači, pa snose i najveću odgovornost za sve što će se događati. Prošlost se, dakako, ne može zaboraviti niti treba obustaviti rješavanje spornih pitanja u međusobnim odnosima. Ali, ta bolna prošlost ne smije biti razlogom da se budućnost stavi na čekanje. Tu se negdje ugnijezdio škakljiv problem na objema stranama,  koji provociraju uvodno spomenuta pitanja.

Ma, kakva Srbija i Srbi!? - ori se s hrvatske političke i intelektualne desnice, uključujući Katoličku crkvu. Otkud "komunjarama" na vlasti pravo u ime "hrvatskog naroda" koji je "toliko propatio u velikosrpskoj agresiji" grliti se i ljubiti - zaboga, triput! - s "četnicima" (nedavno Vesna Pusić s Aleksandrom Vučićem za posjeta Beogradu, više puta Ivo Josipović s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem...)? Otkud im pravo uspostavljati s njima dobre odnose kao temelj nekog novog "jugoslavenskog zajedništva" dok nisu riješeni prijepori iz nedavne prošlosti? Srbija i Hrvatska više nikad ne smiju biti u zajedničkoj državi! I točka.

 

Desna hrvatska politička opcija je jasna: Srbija se ima službeno ispričati Hrvatima, priznati agresiju, preuzeti krivnju za ratne posljedice, platiti ratnu štetu, osuditi svoje ratne zločince, otkriti sudbinu nestalih Hrvata, vratiti sve opljačkane vrijednosti... Tek nakon toga, eventualno, dvije države i dva naroda mogu oprezno, korak po korak, s propisne distance - surađivati koliko je najnužnije. Srbijanska krajnja desnica, koja je hrvatskoj u mnogo čemu blistavi uzor, a ideološki se uopće ne razlikuju, prijezirno odmahuje rukom na svaki spomen Hrvatske i Hrvata. Ustaše!? Daleko im kuća!

 

O ratnom klinču, uzrocima i posljedicama raspada bivše SFR Jugoslavije te ulozi Hrvata i Srba u tom burnom procesu, srbijanska desnica misli na vlas isto što je Vučić zborio 1995. u Glini. Inspiracija je ne samo u čuvenom Memorandumu SANU i imperijalističkoj operativi Slobodana Miloševića nego i u ekspanzionističkim projektima iz dublje prošlosti, u politici Vase Čubrilovića, Ilije Garašanina... Samo, time se više ne razmahuje javno niti izražava glasno, jer je unutarnje "stanje nacije" nakon izgubljenih ratova katastrofalno u svakom smislu, pa su i najljući idolopoklonici kokarde mimikrijski uzeli guditi Odu radosti.

"Do istrage naše ili vaše" (= do istrebljenja našeg ili vašeg) velikosrpskog intelektualca Nikole M. Stojanovića (članak "Srbi i Hrvati" u Srpskom književnom glasniku, kolovoz 1902., odmah pretiskan u zagrebačkom Srbobranu broj 168/169) ostat će do daljnjeg tiha patnja onih s kokardama koji čvrsto vjeruju kako su "Srbi uvijek pobjeđivali u ratu, a potom u miru gubili za zelenim stolom".

Slično kao što u Hrvatskoj fanovi ustaške kape i "domoljubne" dike "za dom, spremni" mrze slovo S jer ih asocira isključivo na "mrske Srbe", ideološka im subraća s lijeve strane Dunava jednako mrze slovo H jer u njemu prepoznaju samo tzv. NDH, Jasenovac, Antu Pavelića i krvave likove iz mračnog društva Maksa Luburića, koje je partizanski general Franjo Tuđman 1990-ih reinkarnirao radi konačnog rješenja "srpskog pitanja" po endehaškom obrascu: trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti na katoličanstvo. Nevjerojatno je koliko obje ultra-opcije međunacionalne mržnje obožavaju i dive se jedna drugoj, priznaju si prava i zasluge u šovinističkoj zauzetosti za svoju naciju i vjeru, a istodobno psihologijom čopora raspaljuju animozitete prema drugima. Kod Hrvata i Srba to zna poprimiti epidemijske razmjere histerije i ludila.

 

Na sreću, neoustaškoj i srodnoj šovinističko-rasističkoj klateži u Hrvatskoj još se nije posrećilo podići spomenik ustaškom zločincu Anti Paveliću, što je njihovoj subraći kokardašima uspjelo u Srbiji i čak SAD-u sa spomenikom četničkom zločincu Draži Mihajloviću. Nije im svojedobno uspio ni planirani posjet četnicima u Srbiji radi razmjene iskustava u gradnji tih spomenika.

 

Hrvatski ultraši morali su se zadovoljiti tek imenovanjem ulica po "zaslužnim" ustašama (Mile Budak), braniteljskih postrojbi (Rafael vitez Boban), misama zadušnicama za poglavnika Pavelića, bizarnim spomenikom u Slunju (Jure Francetić) i na Velebitu (Mile Budak), proustaškim dernekom u Čavoglavama i nacifašističkim skandiranjima na stadionima (Maksimir, Poljud, Gradski vrt...), rasističkim provokacijama navijača u inozemstvu (Italija, Poljska...), čekićanjem ćirilice, ponoćnim ispisivanjem protusrpskih grafita po pravoslavnim sakralnim objektima i sličnim "herojskim djelima" bolesnog uma. Sada su već ti performansi ponešto jenjali, jer nisu polučili očekivani učinak. Valjda više nema ni dovoljno šupljih glava i vjerski zatucanih bojovnika za rasističke kaznene ekspedicije po scenarijima pritajenih ideologa mržnje i prebrojavanja krvnih zrnaca.

Ultimativni pozivi na ispriku srbijanskim predstavnicima najviše vlasti, na čelu s predsjednikom Tomislavom Nikolićem, čijem se nacionalizmu divi u svojoj desničarski ekstremnoj televizijskoj "Bujici" i jedan Velimir Bujanec, nastavak su održavanja sanitarnog koridora netrpeljivosti prema Srbima (pa i hrvatskim!) i Srbiji. To su vragovi s kojima više ne smijemo imati nikakvog posla, odlučna je ultradesnica, a oni iz domaće vlasti koji šuruju s njima - nacionalni su veleizdajnici. I slijedi poduža "crna lista" imena iza čelnih Vesne Pusić, Ive Josipovića, Zorana Milanovića, Milorada Pupovca...

Desničarski mediji, sa svim svojim elementarno neprofesionalnim televizijskim "bujicama" i "olujama", portalima i tiskom, najbolje očituju simptome bolesnog hrvatskog kompleksa kad su posrijedi Srbi i Srbija. Makar s te strane ni u bližoj budućnosti ne prijeti Hrvatskoj nikakva ozbiljnija opasnost, ovdašnje primitivne političke opcije nastoje uvesti u prvu ligu javne pozornosti nov nacionalni sport: danonoćno gledanje susjedu u dvorište! Što rade, kako su izašli iz krize a mi nismo, zašto im dolaze ulagači, a nama neće, zašto im Europa ide niz dlaku, a nas strogo drži na kratkom lancu...? Ako hrvatski nacionalni ultraši toliko ne vole Srbe, pa što su im stalno na pameti i na jeziku?

 

Hoće li i Hrvatima i Srbima biti lakši život, ako se svako malo netko nekom bude ispričavao? Je li to uopće potrebno? Može li se nekom kurtoaznom rečenicom oživjeti mrtve, vratiti nestale, popraviti razoreno ili, napokon, platiti režije i napuniti hladnjak najnužnijim živežnim namirnicama?

 

Jest civilizacijski bonton ispričati se. Dobre majke to uče djecu još u pelenama i poslije se prepoznaje lijep kućni odgoj u svakom djelu. Politika i diplomacija samo naoko nemaju veze s elementarnim kućnim odgojem. Nije neprilično vjerovati kako i srbijanski i hrvatski najviši dužnosnici, ako su dobronamjerni jedni prema drugima i osobito u odnosu na interese svojih državljana, dobro znaju kada i kako valja posegnuti za isprikom. Veliki svjetski državnici imali su svijesti i savjesti i nakon najvećih ratnih kataklizmi kleknuti pred odrom žrtava svojih sunarodnjaka i iskreno zamoliti oprost.

 

Srpski predsjednik Boris Tadić je 2007. godine u društvu svog domaćina Ive Josipovića posjetio je Vukovar i stratište na Ovčari, gdje je više od 200 hrvatskih civila i branitelja na početku Domovinskog rata ubila ruka srpskih zločinaca, a nekoliko tisuća ih je odvedeno u logore. Grad je sravnjen sa zemljom, a preostalo nesrpsko stanovništvo protjerano je u izgnanstvo. Tadić se tada ispričao Hrvatskoj i hrvatskim građanima za zlo koje je u agresiji počinio dio njegovih sunarodnjaka. Prije njega su se već ispričali bivši predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović te premijer Crne Gore Milo Đukanović u ime svog naroda.

"Moje izvinjenje svim pripadnicima hrvatskog naroda koje je netko učinio nesretnim u ime mog naroda ja upućujem i preuzimam na sebe odgovornost - kazao je Tadić, naglasivši da je "general Ratko Mladić jedna od najtamnijih stranica srpske istorije". Premijer Đukanović prvi se ispričao Hrvatskoj još u lipnju 2000. godine za susreta u Cavtatu s predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Ispričao se "u ime prošlosti koju ne možemo zaboraviti ili ispraviti, za sva zla koja je bilo kojih građanin Srbije i Crne Gore učinio bilo kome iz Hrvatske". Tadić je na Ovčari rekao i sljedeće: "Svatko tko uspoređuje zločine i žrtve duboko griješi. Mi se danas ne nalazimo u matematičkoj ravni, nego pokušavamo uspostaviti etičku ravan u našim odnosima. Bilo bi pogrešno kada bismo išli drugim putem. To bi nas vodilo u prebrojavanja kojima nema kraja. Nitko nas ne treba tjerati da budemo ljudi i nitko me ne treba dovoditi u Srebrenicu, u Vukovar niti u bilo koje mjesto stradanja. To je moja moralna obaveza".

U međuvremenu, dok političari obiju strana balansiraju na skliskom brvnu diplomatske bilaterale, razlikujući korake za domaće oko i za svjetske uši, poduzetnici rade svoj posao i ne mare za revanšističke strasti trknutih ideologija. Usred ratne drame i dvije godine prije vojnoredarstvene akcije Oluje, hrvatski business energičnije je 1993. godine zakoračio u Srbiju. Daleko od kiše granata i rike tenkova, počelo se profitabilno poslovati!

 

Vlasnik Agrokora Ivica Todorić u međuvremenu je pokupovao "tamo daleko" sve što vrijedi u prehrambenoj industriji, uložio više od pola milijarde zdravih eura i zaposlio oko 7000 tamošnjih radnika. Među 250 jačih hrvatskih ulagača u Srbiji su najveće naše kompanije poput Atlantic grupe, Dukata, Vindije, Našicacementa i Podravke. Zbog ulaska Hrvatske u EU, morala je izaći iz Cefte i izgubila ogromnu zaradu na tržištu europskog Jugoistoka, pa rovinjski Adris, Kraš, Končar... pakiraju kovčege radi preseljenja proizvodnje u Srbiju i BiH.

 

Srbija je među uistinu rijetkim zemljama s kojima Hrvatska ostvaruje trgovinski suficit u robnoj razmjeni vrijednoj više od milijarde eura. Najveća je bila 2008. godine. U Hrvatskoj pak, s neusporedivo manjim kapitalom, posluje pedesetak tvrtki iz Srbije. Malo, jer su previsoke ovdašnje barijere stranim ulagačima.

 

Ekonomski interesi očito su u praksi, s razlogom, znatno ispred političkih, ma koliko se ideolozi mržnje i razdora trudili oko isprika i podjarivanja međunacionalne netrpeljivosti. Usred najžešćeg krkljanca u Drugom svjetskom ratu, primjerice, Hitler i Churchil su trgovali antracitom, a u Domovinskom ratu, javna je tajna, Hrvati su prodavali naftu za srpske tenkove u BiH i preprodavali usluge bombardiranja položaja Armije BiH u blizini Sarajeva. Povijesno krvni neprijatelji Nijemci i Francuzi desetljećima su već - rođena braća. Danas najmoćniji saveznici u ujedinjenoj Europi!

Bez obzira na formalne isprike, koje u realitetu ne vrijede mnogo, Hrvatskoj mora ostati najvažnijim gospodarski interes u odnosima sa Srbijom, dobrosusjedska suradnja u svakom smislu i zajednička zauzetost za stabilnost i sigurnost u regiji. To je budućnost, a ratnim je sjekirama mjesto u znanstvenim opservacijama objektivnih povjesničara. To ne znači da treba zaboraviti što je tko kome učinio ili oprostiti, ako netko to ne može ili ne želi.

Za razliku od Hrvatske, Srbija - kao dvostruko veće i potentnije tržište - svjetski je mamac za jake devizne ulagače. Što reče predsjednik Uprave koprivničke Podravke Zvonimir Mršić, njihova će se ulaganja temeljiti na poslovnoj strategiji o kojoj će ovisiti "hoće li nam Srbija biti sidrište za Ceftu ili bridge za Rusiju". A samo je u Rusiji tržište od 300 milijuna ljudi!

Zašto Hrvatska zbog nekih sentimenata, ratnih sjećanja ili nacionalnih animoziteta ne bi uzela svoj dio gospodarskog kolača u Srbiji!? Kao i ostali mudri strani investitori. Recimo, Finci su otvorili tvornicu kabela u Smederevu, talijanski Fiat fabricira Uno u Kragujevcu, Švicarci ulažu u pogon solarnih panela u Loznici, talijanski Geox će proizvoditii cipele u Vranju, Mercedes autobuse u Ikarusu u Zemunu, u slobodnu zonu u Svilajncu dolazi Panasonic, tenisač Novak Đoković i emiratski šeik Mohammed bin Zaved grade superluksuzne hotele na Kopaoniku na više od 10 000 četvornih metara, na istoj površini nedaleko od Beograda niknuo IT park, Amerikanci kupuju pola Trepče, a Rusi posrnuli Simpo...

Uz Kanađane, u Srbiji već posluju njemački Bosch, korejska Yura, talijanski Magneti Mineralli, hrvatski AD plastik... Još dolaze bogati Arapi, Kinezi, Rusi, Indijci, Europljani i ulagači i iz zadnje rupe na svijetu. Zašto svi oni preskaču Hrvatsku? Što kažu HDZ i SDP? Možda znaju oni koji bi živjeli poput Sulejmana Veličanstvenog, ali od - isprika!? I onda ti i takvi ne mogu spavati, jer je nekad negdje netko nešto rekao, a još se nitko nikom nikad nije ispričao za ono što je netko drugi nekad učinio. Pa što onda!? Zašto bi se ta vrst nesanice imala ticati svih koji se upravo rađaju ili će se sutra roditi?

Izvor: h-alter