Podzemna država nedvojbeno postoji. I ona djeluje, mimo svih demokratskih kanona i protiv svega što je svojstveno demokraciji, onako kako je zamišljena. Paradoksalno, ali istinito: ona je najprisutnija u zemljama što se najglasnije predstavljaju kao demokratske, kao lučonoše demokracije dapače
Izraz ‘podzemna država’ najprikladniji je prijevod termina što je posljednjih tjedana najnormalnije ušao u upotrebu najprije američkih, a potom i evropskih političkih analitičara. U originalu on glasi ‘deep state’ (duboka država), a njime se želi reći kako pored države (i njezinih institucija) stvorene na temeljima demokratskog opredjeljivanja građana i slobodnih izbora, dakle one države za koju znamo i koju vidimo, postoji još jedna druga država – organizirana, moćna i krajnje efikasna. Država koju ne kontrolira nitko, osim interesa onih koji njome upravljaju. Sam termin skovan je u jeku sraza između predsjednika Donalda Trumpa i američkih obavještajnih agencija koje su – za sada svakako – više u službi nekoga drugoga, upravo te ‘podzemne države’, nego novoizbranoga predsjednika. No, mada je termin potekao iz Sjedinjenih Država, on se nikako ne odnosi samo na njih, niti opisuje nešto, što je omeđeno političkim granicama.
Ne, podzemna država proizvod je interesa što nužno (pa čak i u najvećem broju slučajeva) nisu nacionalno omeđeni, niti obojeni. Podzemna je država nadnacionalna i multinacionalna u isto vrijeme, ona objedinjuje interese i želju da se ti interesi ostvare pod svaku cijenu, neovisno o toliko reklamiranoj i spominjanoj demokratski izraženoj volji građana. Da tako nešto postoji, naslućuje se već dugo. Desetljećima se govori o ‘otuđenim centrima moći’, što su desničari i pristaše neoliberalnoga modela bez iznimke pripisivali ljevičarima i lijevo mislećim intelektualcima. No, centri moći su jedno, država – to je nešto drugo, znatno više, kompleksnije, opasnije i ubojitije. Svi ovi pridjevi savršeno pristaju uz podzemnu državu. Zanimljivo je, simptomatično zapravo, za stanje u kojemu živimo, ali i za stanje svijesti, da je termin’podzemna država’ prihvaćen i da je ušao u upotrebu, a da se nitko od ‘velikih demokrata’ ili boraca za ljudska prava nije zapitao: pa kako je to moguće, što rade kontrolni mehanizmi, je li stvarno demokracija kao sustav postala samo krinka iza koje se skriva nešto drugo, ponekada suptilna, a ponekada grubo otvorena i neuvijena, ali u svakome slučaju ubitačna diktatura kapitala i profita koja ne preza ni pred demokratski izabranim vlastima, ni pred diktatorima, ni pred razaranjem cijelih država, ni pred bacanjem cijelih naroda u unutarnje sukobe, u bijedu i očaj. Ne, svijet se jednostavno pomirio s time da postoji podzemna država, zavaravajući sam sebe kako se to odnosi samo na Ameriku i samo na trenutno stanje u toj zemlji. Ništa pogrešnije od toga, mada se Americi ne može odreći vodeća uloga u stvaranju podzemne države i u njezinim aktivnostima. Naravno, sve to nije od jučer, ali do nedavno bilo je tretirano u smislu usamljenih incidentnih situacija koje su neprihvatljiva odstupanja u odnosu na demokraciju, ali ne i njezina izravna negacija. Stariji će se prisjetiti odličnog filma “3 Kondorova dana”, snimljenoga negdje početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća u kojemu se eksplicitno prikazuje kako unutar CIA-e (Središnja obavještajna služba SAD) djeluje još jedna CIA koja u samoj Americi likvidira vlastite građane, ali i ruši režime širom svijeta, a sa svrhom ovladavanja izvorima energenata i koja – nikako ne zaboraviti – kontrolira medije.
Od ‘Kondorovih dana’ do današnjice mnogo se toga dogodilo. Danas znamo da ono što se tada moglo još smatrati plodom mašte domišljatih pisaca i scenarista ne dopire “ni do koljena” stvarnosti u kojoj živimo. Julian Assange, Edward Snowden, Wikileaks, afera s prisluškivanjem NSA (Nacionalna obavještajna agencija SAD) kojim je praktično obuhvaćen cijeli svijet, sve nas je to suočilo s realnošću što uvelike prelazi ono što je famozni Orwell zamislio u svojemu romanu “1984.”. A posljednjih smo dana suočeni s novom gomilom dokumenata (očito autentičnih, jer ih Washington nije demantirao) koji potvrđuju da američka obavještajna zajednica posjeduje zastrašujući arsenal tehnika i metoda ‘hakiranja’, sve dotle da upad u nečiji informatički sustav može izvesti tako da se po svemu čini kao da je to djelo neke druge države. Kada se to zna, a – eto – sada se zna, u potpuno drugačijem svjetlu ukazuje se antiruska histerija što se mjesecima uporno podgrijava na Zapadu, garnirana optužbama (ali uvijek bez konkretnih dokaza!) kako Rusi hakiranjem ugrožavaju demokratski sustav Zapada, kako čak vode hibridni rat protiv demokracije (pa, tvrde neki nadobudni, i protiv naše regije). Sada u najmanju ruku nije posve neosnovano, dapače: sada je legitimno postaviti pitanje nije li ‘podzemna država’ inscenirala makar neke od hakerskih upada da bi konstruirala opravdanje za novi hladni rat, za novu utrku u naružanju i za dalji korak u nastojanju ovladavanja svijetom. Ne treba ni reći, američka ‘podzemna država’ ima svoje ogranke, ako ne i paralelne ‘podzemne države’ u ključnim državama – saveznicama; mada se njemačka obavještajna služba ipak usudila, možda i bijesna zbog toga što su joj Amerikanci nekažnjeno prisluškivali čak i kancelarku, objaviti kako nema nikakvih dokaza o ruskom miješanju, kroz hakerske upade, u zbivanja na njemačkoj političkoj sceni.
Podzemna država nedvojbeno postoji. I ona djeluje, mimo svih demokratskih kanona i protiv svega što je svojstveno demokraciji, onako kako je zamišljena. Paradoksalno, ali istinito: ona je najprisutnija u zemljama što se najglasnije predstavljaju kao demokratske, kao lučonoše demokracije dapače. U autokratskim režimima, pa i onima prekrivenima velom demokratskih formi, a pogotovo u otvorenim diktaturama potrebe za podzemnom državom praktično nema. Tamo država, ona jedina koja postoji i od koje njezini građani često i svakako ne bez razloga strahuju, radi na ostvarivanju interesa kako vlastodržaca, tako i nacije. Samo naivci mogu povjerovati kako su špijunaža i prikupljanje podataka o vlastitim građanima svojstveni samo takvim državama, ili samo jednom određenom poretku. Sve države ovoga svijeta imaju (mada ne s istim intenzitetom i s istom bezobzirnošću) svoj Gestapo, svoj Stasi, svoj KGB – bez obzira kako se te službe zvale. I u svakoj od njih u najmanju je ruku zametak podzemne države. Stvar je stabilnosti demokratskog ustroja, a još više integriteta obnašatelja vlasti, hoće li se iz toga zematka nešto razviti, ili neće.
Hrvatska koja za sebe voli reći da je demokratska, imala je niz afera povezanih s, kako se obično govorilo, obavještajnim podzemljem, ili paraobavještajnim krugovima. Eufemizmi, ništa drugo nego to! Hrvatska je, niz indicija govori u prilog takvome zaključku, imala (a možda i danas ima, jer hrvatski se Edward Snowden još nije pojavio!) obavještajne službe koje su nezakonito pratile i prisluškivale novinare, koje su bile na usluzi ne demokratski izabranim čelnicima države, nego nositeljima partikularnih interesa, koje su “opsluživale” materijalima iz svojih arhiva probrane tzv. novinare, kako bi diskreditirali određene političare (drugi predsjednik Republike Hrvatske o tome bi mogao napisati roman), koje su opskrbljivale lažnim identitetima i skloništima ljude tražene pod sumnjom za počinjenje ratnih zločina. I da tu stanemo.
‘Podzemna država’ nije, dakle, samo američki fenomen, mada je sam izraz potekao iz SAD. Riječ je o globalnom fenomenu, o do sada možda najvećoj i još uvijek nedovoljno prepoznatoj opasnosti za demokraciju. Hoće li biti prepoznata na vrijeme, pokazat će budućnost.
tacno
Izraz ‘podzemna država’ najprikladniji je prijevod termina što je posljednjih tjedana najnormalnije ušao u upotrebu najprije američkih, a potom i evropskih političkih analitičara. U originalu on glasi ‘deep state’ (duboka država), a njime se želi reći kako pored države (i njezinih institucija) stvorene na temeljima demokratskog opredjeljivanja građana i slobodnih izbora, dakle one države za koju znamo i koju vidimo, postoji još jedna druga država – organizirana, moćna i krajnje efikasna. Država koju ne kontrolira nitko, osim interesa onih koji njome upravljaju. Sam termin skovan je u jeku sraza između predsjednika Donalda Trumpa i američkih obavještajnih agencija koje su – za sada svakako – više u službi nekoga drugoga, upravo te ‘podzemne države’, nego novoizbranoga predsjednika. No, mada je termin potekao iz Sjedinjenih Država, on se nikako ne odnosi samo na njih, niti opisuje nešto, što je omeđeno političkim granicama.
Ne, podzemna država proizvod je interesa što nužno (pa čak i u najvećem broju slučajeva) nisu nacionalno omeđeni, niti obojeni. Podzemna je država nadnacionalna i multinacionalna u isto vrijeme, ona objedinjuje interese i želju da se ti interesi ostvare pod svaku cijenu, neovisno o toliko reklamiranoj i spominjanoj demokratski izraženoj volji građana. Da tako nešto postoji, naslućuje se već dugo. Desetljećima se govori o ‘otuđenim centrima moći’, što su desničari i pristaše neoliberalnoga modela bez iznimke pripisivali ljevičarima i lijevo mislećim intelektualcima. No, centri moći su jedno, država – to je nešto drugo, znatno više, kompleksnije, opasnije i ubojitije. Svi ovi pridjevi savršeno pristaju uz podzemnu državu. Zanimljivo je, simptomatično zapravo, za stanje u kojemu živimo, ali i za stanje svijesti, da je termin’podzemna država’ prihvaćen i da je ušao u upotrebu, a da se nitko od ‘velikih demokrata’ ili boraca za ljudska prava nije zapitao: pa kako je to moguće, što rade kontrolni mehanizmi, je li stvarno demokracija kao sustav postala samo krinka iza koje se skriva nešto drugo, ponekada suptilna, a ponekada grubo otvorena i neuvijena, ali u svakome slučaju ubitačna diktatura kapitala i profita koja ne preza ni pred demokratski izabranim vlastima, ni pred diktatorima, ni pred razaranjem cijelih država, ni pred bacanjem cijelih naroda u unutarnje sukobe, u bijedu i očaj. Ne, svijet se jednostavno pomirio s time da postoji podzemna država, zavaravajući sam sebe kako se to odnosi samo na Ameriku i samo na trenutno stanje u toj zemlji. Ništa pogrešnije od toga, mada se Americi ne može odreći vodeća uloga u stvaranju podzemne države i u njezinim aktivnostima. Naravno, sve to nije od jučer, ali do nedavno bilo je tretirano u smislu usamljenih incidentnih situacija koje su neprihvatljiva odstupanja u odnosu na demokraciju, ali ne i njezina izravna negacija. Stariji će se prisjetiti odličnog filma “3 Kondorova dana”, snimljenoga negdje početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća u kojemu se eksplicitno prikazuje kako unutar CIA-e (Središnja obavještajna služba SAD) djeluje još jedna CIA koja u samoj Americi likvidira vlastite građane, ali i ruši režime širom svijeta, a sa svrhom ovladavanja izvorima energenata i koja – nikako ne zaboraviti – kontrolira medije.
Od ‘Kondorovih dana’ do današnjice mnogo se toga dogodilo. Danas znamo da ono što se tada moglo još smatrati plodom mašte domišljatih pisaca i scenarista ne dopire “ni do koljena” stvarnosti u kojoj živimo. Julian Assange, Edward Snowden, Wikileaks, afera s prisluškivanjem NSA (Nacionalna obavještajna agencija SAD) kojim je praktično obuhvaćen cijeli svijet, sve nas je to suočilo s realnošću što uvelike prelazi ono što je famozni Orwell zamislio u svojemu romanu “1984.”. A posljednjih smo dana suočeni s novom gomilom dokumenata (očito autentičnih, jer ih Washington nije demantirao) koji potvrđuju da američka obavještajna zajednica posjeduje zastrašujući arsenal tehnika i metoda ‘hakiranja’, sve dotle da upad u nečiji informatički sustav može izvesti tako da se po svemu čini kao da je to djelo neke druge države. Kada se to zna, a – eto – sada se zna, u potpuno drugačijem svjetlu ukazuje se antiruska histerija što se mjesecima uporno podgrijava na Zapadu, garnirana optužbama (ali uvijek bez konkretnih dokaza!) kako Rusi hakiranjem ugrožavaju demokratski sustav Zapada, kako čak vode hibridni rat protiv demokracije (pa, tvrde neki nadobudni, i protiv naše regije). Sada u najmanju ruku nije posve neosnovano, dapače: sada je legitimno postaviti pitanje nije li ‘podzemna država’ inscenirala makar neke od hakerskih upada da bi konstruirala opravdanje za novi hladni rat, za novu utrku u naružanju i za dalji korak u nastojanju ovladavanja svijetom. Ne treba ni reći, američka ‘podzemna država’ ima svoje ogranke, ako ne i paralelne ‘podzemne države’ u ključnim državama – saveznicama; mada se njemačka obavještajna služba ipak usudila, možda i bijesna zbog toga što su joj Amerikanci nekažnjeno prisluškivali čak i kancelarku, objaviti kako nema nikakvih dokaza o ruskom miješanju, kroz hakerske upade, u zbivanja na njemačkoj političkoj sceni.
Podzemna država nedvojbeno postoji. I ona djeluje, mimo svih demokratskih kanona i protiv svega što je svojstveno demokraciji, onako kako je zamišljena. Paradoksalno, ali istinito: ona je najprisutnija u zemljama što se najglasnije predstavljaju kao demokratske, kao lučonoše demokracije dapače. U autokratskim režimima, pa i onima prekrivenima velom demokratskih formi, a pogotovo u otvorenim diktaturama potrebe za podzemnom državom praktično nema. Tamo država, ona jedina koja postoji i od koje njezini građani često i svakako ne bez razloga strahuju, radi na ostvarivanju interesa kako vlastodržaca, tako i nacije. Samo naivci mogu povjerovati kako su špijunaža i prikupljanje podataka o vlastitim građanima svojstveni samo takvim državama, ili samo jednom određenom poretku. Sve države ovoga svijeta imaju (mada ne s istim intenzitetom i s istom bezobzirnošću) svoj Gestapo, svoj Stasi, svoj KGB – bez obzira kako se te službe zvale. I u svakoj od njih u najmanju je ruku zametak podzemne države. Stvar je stabilnosti demokratskog ustroja, a još više integriteta obnašatelja vlasti, hoće li se iz toga zematka nešto razviti, ili neće.
Hrvatska koja za sebe voli reći da je demokratska, imala je niz afera povezanih s, kako se obično govorilo, obavještajnim podzemljem, ili paraobavještajnim krugovima. Eufemizmi, ništa drugo nego to! Hrvatska je, niz indicija govori u prilog takvome zaključku, imala (a možda i danas ima, jer hrvatski se Edward Snowden još nije pojavio!) obavještajne službe koje su nezakonito pratile i prisluškivale novinare, koje su bile na usluzi ne demokratski izabranim čelnicima države, nego nositeljima partikularnih interesa, koje su “opsluživale” materijalima iz svojih arhiva probrane tzv. novinare, kako bi diskreditirali određene političare (drugi predsjednik Republike Hrvatske o tome bi mogao napisati roman), koje su opskrbljivale lažnim identitetima i skloništima ljude tražene pod sumnjom za počinjenje ratnih zločina. I da tu stanemo.
‘Podzemna država’ nije, dakle, samo američki fenomen, mada je sam izraz potekao iz SAD. Riječ je o globalnom fenomenu, o do sada možda najvećoj i još uvijek nedovoljno prepoznatoj opasnosti za demokraciju. Hoće li biti prepoznata na vrijeme, pokazat će budućnost.
tacno
