Tko u životu nije sreo (i upoznao!) djevojku prosječno odjevenu, ali s nekim istaknutim, ludim modnim detaljima, šminkom, frizurom ili uresima koji bi govorili o njenoj hrabrosti, samouvjerenosti, životnosti i originalnosti u smislu odstupanja od diktata prosječnosti i uniformiranosti. Ili obratno, koliko puta neki neukusni detalj upravo dominira nad cjelokupnim izgledom neke osobe, signalizirajući promatraču da se radi o neurednosti, nemaru, odsustvu mjere ili osjećaja za lijepo. Zaista, detalji su vezivno tkivo ukusa, uvjet bez kojeg se ne može kod poimanja i kreiranja estetskog.
Pješački Brod prelazimo gazeći ga vlastitim stopalima. Za uzvrat pruža nam sve od sebe, ugodu i iznenađenja koja nas vraćaju u vrijeme mladosti kada smo otkrivali gradske nove zemalje kao što su kraljevski moreplovci osvajali otoke južnih mora. Šetamo. Ovdje kej, duhovno središte brodske urbane nakupine, na samom njenom obodu, tik do Save, tamo Mali Pariz i Glogovica; ovdje samostan i mir koji sipi s visina, tamo Plavo Polje i kolodvor. Ispraćamo i ispraćaju nas. Na trenutke odjekuje po ulicama ljudski žamor u bezuspješnim pokušajima suprotstavljanja poludjeloj tutnjavi limenih konja. Čuje se glazba iz kafića, izlozi se nadmeću, sunce je više nego uporno za ovo doba godine. Blistamo vrteći se oko erogenih zona grada. Energija prosvjetljenja vrtloži se oko njih. Svugdje lica i susreti i detalji.
Prošeta li se tako Brodom nemoguće je ne uočiti detalje koji nagrđuju njegovo urbano tkivo, koji svojom neuklopljenošću u smisao i proporcije ukupnosti zasjenjuju koncept grada, njegovu prostornu taktiku samoprezentiranja. Kud bi nas dovelo nabrajanje svih takvih detalja za koje su odgovorni samoproglašeni poglavarstvujušći komunalni esteti? Spomenimo korzo i katastrofalno loše postavljenje kamene ploče kao eklatantan primjer nebrige o detaljima. Urbanoidi svoju bezosjećajnost za detalje pokazuju tako što ponižavaju cvijeće, kiteći njime rasvjetne stupove stvarajući od Broda provincijalni kolodvor na koji treba stići parna lokomotiva i čađavi vagoni, čine ga napirlitanim gradom čije su najuže središte šetači počeli nazivati poglavarstvemidinim visećim vrtovima. A sve to zbog trke za nagradom hrvatske Turističke zajednice i možebitnim efektima od tog. Ta provincijalna navada da se spregnu turizam i kultura rezultira kiče. Kič je realizacija ideje amaterske družine, a koju je prihvatilo Gradsko poglavarstvo da se središte grada naseli kipovima-likovima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. Zašto je to kič? Zato što riječ o sladunjavosti, ispraznosti, snobovštini, malograđanštini i njezinim ritualima za turiste. Kako kaže anarhist Hakim Bey, turisti su, u stvari duhovi, koji se kreću kroz predjele uma, apstrakcije, sakupljači slika umjesto iskustva. Zato se prijedlozi o fizionomiji urbane vanjštine moraju usaglasiti prvenstveno s građanima Broda koji ne samo da osluškuju bilo svog grada, nego jesu njegovo bilo.
Naši kulturni birokrati predvođeni demokratski izabranim diletantima sa zanimanjem za kulturu i mijenjanje lica grada pali su fejkerski-na detaljima. Otkrit ćemo vam, čitatelji, jedan detalj: gradski poglavarstveni fejkeri nemaju osjećaj za detalj. I ruše stare povijesne kuće.
