Predsjednik Sjeverne Makedonije dopratio je do škole djevojčicu s Downovim sindromom izloženu vršnjačkom nasilju poslavši poruku da je država dužna brinuti o slabijima. Predsjednik Hrvatske za to vrijeme javno vrijeđa premijera koji mu ne ostaje dužan – što izravno što posredstvom svog “posilnog”, skandaloznog ministra obrane. Zamislite da su Milanović i Plenković odlučili prestati s javnim međusobnim vrijeđanjem. I da su to obznanili jučer dočekavši čovjeka bolesnog od reumatoidnog artritisa na kraju njegova tromjesečnog pješačenja Hrvatskom dugog 1100 kilometara.

Predsjednik je dopratio 11-godišnju djevojčicu do njezine škole nakon što je ona zbog toga što ima Downov sindrom bila izložena vršnjačkom nasilju.

Za one koji ovu vijest do sada nisu pročitali pa su se ovog trenutka prijatno iznenadili…

Ne,ne, nije ovaj naš.

Taj se zove Stevo Pendarovski.

I predsjednik je Sjeverne Makedonije.

Nije baš da u toj državi teče med i mlijeko, da nema političkih svađa i da predsjednik nema baš nikakvog drugog posla.

Ali našao je vremena za ovaj čin uz jasno izrečenu poruku da je loše ponašanje prema djevojčici koju je uzeo u zaštitu kao i prema svima drugačijima a posebno slabijima – neprihvatljivo.

Da o njima društvo mora brinuti.

Kad bi se mene pitalo ne bih imao ništa protiv da predsjednik Hrvatske uz obavljanje dužnosti koje mu nalaže Ustav samo ide uokolo šaljući takve poruke.

Javno svojim primjerom pokazujući kakva treba biti država kojom predsjedava.

Umjesto toga on se vulgarno “prepucava” s jednako drskim premijerom.

Međusobna nesnošljivost odavno je njihov odnos pretvorila u besmisleno inaćenje u stilu dvojice nedoraslih klipana.

Pritom se tu razmjenjuju i uvrede mnogo gore od komentara o političkoj vrhušci na društvenim mrežama zbog kojih su nekim “običnim” ljudima na vrata došli policajci.

Negledljiva i neslušljiva predstava za naše pare


A to što ponekad naš predsjednik i naš premijer svađajući se kažu i ponešto točno jedan o drugome nije razlog za euforiju njihovih navijača.

Pa čak niti za šapat “iz zadnjeg reda” tipa – e nek’ mu je rek’o.

Pogotovo nije nikakva utjeha za nas koji ne navijamo.

Takve situacije ne svjedoče o superiornosti nekoga iz ovog “neobičnog para”, predsjednika ili premijera.

Rezultat su činjenice da obojica imaju poprilično “putra na glavi” pa ponekad  ”i  ćorava koka pozoba zrno”.

U toj negledljivoj i neslušljivoj predstavi za naše pare (za jezične higijeničare prevedeno na “nekažnjiv” hrvatski – za naš novac) Zoran Milanović je napravio i dodatni iskorak.

Najme, kaj… kako bi nekih davnih dana napisao Joža Vlahović, komentator “pokojnog” Vjesnika.

Predsjednik države javno se svađa s ministrom obrane.

I to već duže vrijeme.

Od toga tko je od njih dvojice za što nadležan pa sve do toga tko više laže.

Cinik bi rekao da smo makar po nečemu, osim po broju mrtvih od korone, prvi u Europskoj uniji.

A i šire.

Čini se da nema tko reći predsjedniku države neka se prestane javno svađati s ministrom – jer je to glupo i ne priliči njegovom položaju.

Kad im već nitko nije rekao da si nikad nije smio dozvoliti da se ta javna svađa uopće dogodi.

Dobro, možda mu je netko od njegovih savjetnika nešto i rekao, ali svi znamo da Zoran Milanović ne sluša savjete – bio predsjednik ili ne.

 “Kosti iz ormara” Državnih nekretnina


Uz to, u predsjedničkom uredu on je gazda pa mu nitko ne može zapovijediti da prestane.

A i kako će netko išta zapovijediti – zapovjedniku vojske?

No “ministar vojni” Banožić ima nadređenog.

To je predsjednik vlade Andrej Plenković.

Kojem nije palo na pamet zapovijediti svom ministru da se prestane javno svađati s predsjednikom države.

Ma kakvi, još ga i podržava u tome.

To ide tako daleko da se Andrej Plenković pravi da se ništa nije dogodilo čak niti kada ministar Banožić, stjeran u kut, praktično prizna da je lagao o Milanovićvoj odgovornosti za skupo preuređenje državne vile na Hvaru.

Uz ”argument” da je predsjednik Milanović njega također za nešto javno optužio.

Niti to što su u čitavoj priči “iz ormara poispadale kosti” iz razdoblja kad je Mario Banožić bio šef Državnih nekretnina nije premijera nagnalo da se riješi tereta zvanog – ministar Banožić.

Em što je Plenkoviću super da “posilni” umjesto njega a za njegovo zadovoljstvo (o koristi bi se itekako dalo razgovarati) stalno javno napada Milanovića.

Em što se ne može samo tako riješiti Banožića opravdavajući to time što se “umočio” u skandal oko Državnih nekretnina koji, sad je već očito, nije mimoišao niti šefa Plenkovićevog ureda Zvonimira Frku-Petešića.

Ministar poznat kao “otežavajuća okolnost”


Ili ga se bar ne može riješiti ekspresno.

Što bi prema standardima ozbiljnih država značilo – čim prvi put napravi bilo što nedolično.

Ali po hrvatskim standardima to znači – nakon što je ministar upleten u najmanje dvije-tri afere s jasnim neetičnim ponašanjem pa i naznakama kršenja Kaznenog zakona.

Ipak će se premjer na kraju riješiti svog ministra koji mu je “otežavajuća okolnost” a šefa svog kabineta neće.

Uz obrazloženje kojim će negirati da je ovaj za bilo što kriv.

Bar mislim da će biti tako.

Zagorci bi rekli: Bumo vidli.

Treba li i ovo prevoditi?

Političari ne bi trebali raditi samo ono na što ih zakoni i propisi izričito tjeraju na funkcijama na kojima se nalaze.

To se podrazumijeva ako si svjestan da si tu da upravljaš državom služeći ljudima umjesto da si umislio kako si vlasnik države i ljudi koji u njoj žive.

Vlasnik koji može što god mu se prohtije.

Koji nikome ne treba odgovarati za svoje ponašanje.

I kojem su ljudi samo igračke koje razmješta kako mu odgovara.

Ili ih ignorira.

Zamislite naprimjer da za nas još ima nade


Zamislite naprimjer da su Zoran Milanović i Andrej Plenković odlučili međusobno javno vrijeđanje, uvredljivo najviše za nas ostale, zamijeniti legitimnom, dostojanstvenom političkom raspravom.

Na korist svih.

I zamislite da su se dogovorili da to obznane naprimjer tako što bi jučer zajedno na rtu Ošto na Prevlaci dočekali čovjeka koji se zove Mihael Strle.

Na kraju njegovog tromjesečnog, 1100 kilometara dugog pješačkog pothvata započetog na rtu Kamenjak kod Pule.

U kojem ga je pratio samo njegov pas.

A na koji se odlučio ne samo unatoč tomu što boluje od reumatoidnog artritisa nego i baš zbog toga.

Da bi pokazao da može, ali još više da bi ukazao na to koliko je teško onima koji su prisiljeni živjeti s tom bolešću.

Možda on to nije svjesno učinio da bi podsjetio političare koja je razlika između služenja i vladanja.

Možda sam ja to umislio.

U svakom slučaju da su nekim čudom predsjednik i premijer zaista dočekali Mihaela na kraju njegovog pješačenja ništa im ne bih niti zaboravio niti oprostio.

Ali bih si dopustio vjerovati da za nas možda još ima nade.

nacional