Gradom u kojem bi se Siniša Glavašević stidio živjeti stjecajem tragično nesretnih okolnosti vlada Ivan Penava koji je sretan što mu grad ima sve manje stanovnika. Gradonačelnik koji nema pojma da su grad njegovi ljudi.
Godina dana morala je proći da i službeno bude objavljeno ono što je odavno bilo jasno.
U posljednjih 10 godina Hrvatska je ostala bez više od 10 % stanovnika.
Sada znamo i točan broj.
Od 4.284.889 na popisu stanovništva obavljenom 2011. godine do prošlogodišnjeg popisa broj stanovnika u ovoj zemlji smanjio se za 413.006.
Sada nas ima točno 3.871.883.
To jest, bilo nas je toliko u vrijeme prošlogodišnjeg popisa.
Sad nas ima i manje.
Koliko brzo se broj stanovnika u Hrvatskoj i dalje smanjuje saznat ćemo za 10 godina.
Ako nas bude dovoljno da nas se uopće popisuje.
Ako nas bude dovoljno za – popisivače.
E sad…
Ne treba čuditi ako naprimjer neki gradonačelnik u Hrvatskoj nakon službene objave ‘brojnog stanja nacije’ ne organizira konferenciju za novinare kako bi ‘podebljao’ činjenicu da je ovoliki rastur, rasap, kalo… ljudstva na državnoj razini – ozbiljan problem.
Eno ga premijera, eno ga predsjednika…pa neka oni o tome govore.
Ali u Hrvatskoj, maloj zemlji velikih čuda (za one koji se uopće još ičemu ovdje čude) postoji i gradonačelnik koji nije zabrinut zbog toga što se znatno smanjio i broj stanovnika grada kojim upravlja.
Štoviše, postoji gradonačelnik hrvatskog grada koji likuje nad time što je u gradu pod njegovom upravom stanovnika sve manje.
Ime mu je, tko ne pogodi iz prve nije odavde, Ivan Penava.
Gradonačelnik Vukovara ne krijući zadovoljstvo javno se pohvalio time što se broj onih koji se izjašnjavaju Srbima u Vukovaru između dvaju popisa stanovništva spustio ispod 30 posto.
Uz to budalasto tvrdi kako je to dokaz da je bio u pravu kad je 2011. lupetao da je popis bio ‘namješten’ kako bi bio umjetno povećan broj vukovarskih Srba i postavljeni ćirilični natpisi na zgrade državnih institucija i lokalne uprave.
Jer valjda u Penavinom snoviđenju nitko iz Vukovara nije otišao u posljednjih deset godina.
A otišle Hrvate ionako ne broji jer od toga ne bi imao političke koristi.
Kad ćiriličnu ploču skineš nije isti gušt kao kad je razbiješ
Sretan je gradonačelnik jer sada će, u skladu sa zakonom, moći dodatno likovati gledajući kako se u Vukovaru sa zgrada državnih institucija i lokalne uprave skidaju njemu posebno mrske ploče s natpisima na ćiriličnom pismu.
I sve si nekako mislim, ali recimo da je to rezultat moje malicioznosti jer dokazati ne mogu, kako gradonačelnika Vukovara Ivana Penavu zapravo preplavljuju dvojni osjećaji.
S jedne ushićenje što njegove oči uskoro neće morati gledati ono što je u svom skučenom umu ‘zabetonirao’ kao simbol svega po čemu treba pljuvati da bi što je više moguće za sebe iskoristio blagodati sinekure koju mu je omogućila stranka koje se potom formalno odrekao želeći u kobajagi drugom političkom ‘dresu’ dobiti još, još i još…
S druge strane teška žal što te njegove oči neće moći vidjeti ono što bi mu baš pravo godilo.
A to je da ćirilične ploče budu razbijene a ne skinute.
Kao onomad kad je podržavao takav vandalizam nakon što su ploče, u skladu sa zakonom, postavljene.
Ivan Penava je bio među najglasnijima koji su tada bulaznili da su ploče postavljene nezakonito i ‘pod okriljem mraka’.
Podržavajući nezakonito razbijanje ploča.
Usred dana.
Iako…možda Ivanu Penavi radost neće biti uskraćena.
Ne budu li ‘srpske’ ploče hitno skinute ne bih se kladio da se neće naći neka nova junačina koja će se s njima obračunati dlijetom i čekićem.
A Ivan Penava opet neće vidjeti nezakonitost tamo gdje je očita iz svemira.
Jer on priznaje ono što je zakonito jedino ako rezultat te zakonitosti njemu odgovara.
Najstrašnije je od svega što će takav Penava, s ćiriličnim pločama ili bez njih, i dalje vladati Vukovarom.
Vladati, jer taj upravljati niti zna niti ima namjeru.
Vladat će gradom koji, ni kriv ni dužan, propada u shizofrenom scenariju.
Gradu ‘od posebno licemjerne skrbi’.
I na državnoj i na lokalnoj razini.
Grada u kojem bi se Siniša Glavašević stidio živjeti.
Da, to je onaj Vukovarac koji je, u gradu kojega tada nije bilo, napisao da su grad – njegovi ljudi.
Ivan Penava, stjecajem tragično nesretnih okolnosti gradonačelnik Vukovara, sve da tu rečenicu pročita i milijun puta, nikada ne bi mogao shvatiti što je pisac htio reći.
Samo bi, s nevjericom u očima, mrmljao sebi u bradu…
“Ljudi? Kakvi sad ljudi?”
