Odluka da i dalje roditelji njegovatelji ne mogu niti jedan dan dobivati naknadu nakon smrti djeteta – bijedna je, odvratna, prestrašna. U državi čija se politička elita (o, kako nam se riječi ponekad rugaju kad život izvrće njihov smisao) busa u prsa – visokom socijalnom sviješću. Brigom za obitelj. Floskulom o podršci povećanju nataliteta. ‘Furanje’ na dobrobit nacije. Ali uz isključivanje najslabijih i drugačijih. Podsjeća li vas to na išta?
Mislili ste da nema niže, bjednije, odvratnije?
E, pa…opet ste se prevarili.
Saborske većina odlučila je da će na dan smrti djeteta roditeljima njegovateljima i dalje automatski biti ukidana naknada.
Koju primaju jer svo vrijeme moraju biti uz bolesno dijete da bi ono uopće imalo šansu preživjeti.
Trošenje iz državnog proračuna za raznorazne bahatluke je OK, ali za roditelje njegovatelje – ne može.
Kao da nije bilo dovoljno što se tako nepametno i nehumano rješenje uopće našlo u zakonu.
Sad, kad je prijedlog oporbene zastupnice Anke Mrak Taritaš da se omogući primanje te naknada šest mjeseci nakon smrti djeteta pružio mogućnost da se ta sramota ispravi, vladajući su hladno odbili.
Niže, bjednije i odvratnije zaista ne može.
U državi čija se politička elita (o, kako nam se riječi ponekad rugaju kad život izvrće njihov smisao) busa u prsa – visokom socijalnom sviješću.
Brigom za obitelj.
Floskulom o podršci povećanju nataliteta.
Od ovakve odluke glasačkog stroja HDZ-a i njegovih ‘žetončića’ toliko loše da mi se povraća.
Što se dešavalo u tim glavama kad su odlučili tako glasati?
Propala im je bajka o projektu “S fakulteta na posao” pa su ogrezli u morbidnost, odlučili započeti novi projekt – “S groblja na Zavod za zapošljavanje”?
Kao…roditelji njegovatelji ljenčarili su provodeći godine sa svojom bolesnom djecom.
Ali kad im dijete umre – nema više labavo.
A poslodavci jedva čekaju tu novu ‘radnu snagu’.
Izmoždenu.
Pregaženu.
Shrvanu.
Jer koliko god roditelju bilo teško svakodnevno se boriti s bolešću svog djeteta ništa se ne može usporediti s djetetovom smrću.
Srednji prst roditeljima njegovateljima
A umjesto da se iz ‘državne kase’ takvim roditeljima, uz barem nekoliko mjeseci financijske, omogući i psihološka pomoć – ostavlja ih se da se (i dalje) sami bore.
Ali ovaj put bez motiva koji ih je najčešće i održavao na životu.
Bez svog djeteta.
Uzalud su sve ‘mjere populacijske politike’.
Licemjerne su financijske potpore roditeljima s dvoje, troje ili više djece.
Kad oni koji teško bolesnom djetetu omogućavaju najvažniju brigu, roditeljsku, ovise o nevladinim humanitarnim akcijama ako djetetu treba kupiti skupi lijek koji može spasiti život.
A kad teško bolesno dijete umre umjesto barem malo sućuti, pa makar i kurtoazne, dobiju – ‘šipak’.
Koji je realno zapravo – uspravan srednji prst.
Stoga nije dovoljno ponavljati da saborski zastupnici/zastupnice nakon isteka mandata imaju pravo na 6+6 mjeseci financijske naknade iz državnog proračuna dok se jadni ne snađu za drugi posao.
A da su takvo pravo, ali za državu neuporedivo jeftinije, uskratili roditeljima njegovateljima kojima umre teško bolesno dijete nakon što je godinama ono bilo sav njihov život.
Nije dovoljno niti podsjećati na to da u ovakvoj državi u kojoj se ogromna većina izjašnjava kršćanima vlast postupa nekršćanski.
Jer ne štiti najslabije.
Odluka da roditelji njegovatelji i dalje ne mogu nastaviti primati naknadu niti jedan dan mjeseci nakon smrti djeteta tek je jedan od primjera.
Za vlast u ovoj državi, nažalost, ništa novo.
Vlast koja se odmetnula.
Ignorirajući po tko zna koji put činjenicu da smo ih birali da nam živote učine boljima.
Najviše onima kojima je najteže.
A oni su nam se opet narugali.
Jer ta odluka nije samo sramotna.
Ona je prestrašna.
‘Furanje’ na dobrobit nacije.
Ali uz isključivanje najslabijih i drugačijih.
Podsjeća li vas to na išta?
