Angela Merkel, u nastojanju da primiri sve žešće protivljenje njenog strategiji otvorenih vrata sirijskim (i drugim) izbjeglicama, posegnula je za prijetnjom jednako razložnom, koliko i neumjesnom: upitala je kritičare žele li novi rat na Balkanu!
S jedne strane, nema se što prigovoriti uvjerljivosti njene „ponude", jer izbjeglička kriza – kojoj se ne nazire kraja – jest sve teže podnošljivo breme urušenim privredama i klimavim strukturama zemalja na balkanskoj ruti, što lako može dovesti do napetosti prijelaz kojih je, na našim prostorima, u oružane sukobe tradicionalno spontan i lišen suvišnih „zašto?" Uostalom, između Zagreba i Beograda, pa Zagreba i Ljubljane, već je odrađena artiljerijska priprema nesuvislim optužbama za manjak suradnje, garnirana viškom arogancije i bezobraznim podvalama o manipulaciji u predizborne svrhe? Povrh svega, samo naivčine mogu pomisliti da se u stanovitim okolnostima i bjegunci, koji zasad mirno pronose svoju tugu i djecu Makedonijom, Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom... ne bi mogli prometnuti u protagoniste sigurnosnih izazova, ozbiljnije od onih iz očaja izazvanih u bliskom susretu s policajcima od Gevgelije i Tovarnika do Brežica i Šentilja.Nekoliko tvrdih činjenica govori u prilog zaoštravanju (ne)prilika: kao što je priznao i talijanski ministar vanjskih poslova Paolo Gentiloni, masovan priljev tražitelja azila i ekonomskih migranata iz Afrike i Bliskog istoka izazov je Europi s kojim će se morati nositi još mnogo godina – oni koji govore o lakim rješenjima mogu ubilježiti kratkotrajan propagandni uspjeh, dok su građani dovoljnoi zreli da razumiju kako je posrijedi fenomen koji će trajati desetljećima. Iluzija je misliti da problem može nestati, fenomen migracija Europa mora zajednički rješavati, jer je jedini drugi način – prebaciti problem na leđa susjedu, dodao je Gentiloni, osvrćući se na plan o kvotama i zemljama zbrinjavanja migranata, koji je stvorio duboke podjele među članicama Unije. Pred urušavanjem je mnogo toga, od pravila iz Dublina i sporazuma iz Schengena do same Europske unije, suočene s još jednom najavom britanskog izlaska i načete dužničkim krizama dijela zemalja i ugroženošću eura...
A sada, nekoliko riječi o neumjesnosti Merkeličinog strašenja novim balkanskim krvoprolićem. Prvo, kao što ni Berlin – kao vjeran saveznik Washingtona – nije nevin, kad je riječ o uzrocima migrantske tragedije, tako će se jednom jasno definirati i doprinos Njemačke, ključne države-članice EU, jalovosti Zapada (da upotrijebim blag eufemizam) u godinama eskalacije „jugoslavenske krize", odnosno uloga Unije pod njemačkim vodstvom u pretvorbi stanja stvorenog urušavanjem vezivnih institucija bivše (pseudo)federacije u ratni sraz s desetinama tisuća pobijenih, stotinama tisuća ranjenih i unesrećenih, rastjeranih po svijetu i osuđenih na životarenje u socijalno i ekonomski debiliranim paradržavicama bez suvereniteta, svrhe i prosperiteta. Angela Merkel, prizivajući novo krvarenje na Balkanu priznaje da je prostor nekadašnje SFRJ u krhkom primirju, samo na prvi pogled stabiliziran članstvom Slovenije i Hrvatske u Uniji i žalosno neuspješnom prinudnom upravom u BiH i „južnoj pokrajini" – geopolitički provizorij nesposoban „resetirati" sama sebe, a kamoli podnijeti breme desetaka tisuća bjegunaca iz bliskoistočnog pakla.
Ona time priznaje i da nema strategije kojom bi se izbjeglički problem zahvatio barem srednjoročno, ako li ne i dugoročno – što je znak posvemašnje inkompetencije i sloma nebulozne vjere da će rijeka bjegunaca presušiti s dolaskom jeseni, odnosno kada se (pod licemjernom egidom humanitarnog napora) namiri njemačka potreba za jeftinom radnom snagom. Nema dvojbe, Europska unija – otriježnjena od naprasne sućuti – zatvara dveri, popušta pritiscima desničarskih skupina, prevaljuje vruć kesten Erdoganu u ruke (s kojim će itekako trgovati, sa crnim povezom na očima kroz koji se neće vidjeti galopirajuća islamizacija i fašizacija, teror nad Kurdima, novinarima, disidentima), priprema milijune eura pomoći... i mrzovoljno promatra kako Putin vraća postsovjetsku Rusiju na strateško-interesnu kartu Istočnog Sredozemlja. U tom svjetlu, njena je prijetnja novim balkanskim požarom krajnje bezobzirna i uvredljiva, ništa drugo nego cinična „isprika" za desetljeća sudioništva u potpirivanju nesreće koja se – eto, vraga! – prelila sve do njemačkog praga.
Jalovi humanitarizam samoprokazuje se kao „rješenje" kratkoga daha, ni u kom slučaju dostatno da se obuzda izbjeglički stampedo, dok otvorena vrata nisu odgovor s kojim se može (ni specijalnom policijom na konjima) nositi itko u lancu koji počinje na sirijskoj, afganistanskoj, iračkoj, libijskoj... granici, a završava u srijemskim kukuruzištima, na Sutli ili koruškim brdima. Istodobno, što je onkraj perverzije, Europska unija mjeri si vlastitu hipokriziju nemajući načina da odvali šamarčinu Viktoru Orbanu, koji je ogradom prema Vojvodini i Baranji presedanski srušio mit o Europi bez granica slobodnom protoku ljudi, roba i ideja – uneredio se na svečana načela Rimskih ugovora i temeljne dokumente Unije izrezuckao u stroju za kasapljenje bezvrijedna papira!
