Belgijski film Nakon ljubavi Joachima Lafossea nastoji ponuditi svojevrsni isječak iz života u kojem nam autor pokušava objasniti u što se bračni odnos može pretvoriti nakon petnaest godina veze. Priča je isključivo usredotočena na Marie (Bérénice Bejo) i Borisa (Cédric Kahn) te peripetije s kojima se suočavaju. Jedina poveznica ostala među njima dvije su kćeri - Jade (Jade Soentjens) i Margaux (Margaux Soentjens), koje i same katkada postaju slučajnim žrtvama u borbama za moć i prevlast među roditeljima.
Već prilikom otvaranja Lafosse nas upoznaje sa suprugom koja neurotično ulazi s kćerima u buržujski dom te živčano započinje slagati ručak, nastojeći pri tome balansirati između kuhinje i djece. Potom dolazi Boris, a ona ga napada jer je srijeda njezin dan te mu naglašava da se do večeri nije trebao pojavljivati kući, iako je ranije završio s poslom. Gledatelju postaje jasno da je odnos između partnera dobrano zahladio te da će film počivati na seciranju njihove problematične i turbulentne veze.
Kao bitan predmet sukoba postavlja se upravo kuća te prijepori oko njezine podjele. Marie smatra da više ne voli Borisa te da se on treba iseliti. Problem je što je ona platila kuću te se time zadužila, no on ju je renovirao te doveo u dobro stanje u kojem se trenutačno nalazi. Stoga Boris drži da je svojim radom povisio cijenu nekretnine te kao uvjet iseljenja zahtijeva da ga isplati u vrijednosti od pedeset posto cijene kako bi si mogao priuštiti novi životni prostor. Međutim, kuća kao okidač prijepora ujedno je entitet koji protagoniste povezuje. Radnja se gotovo u cijelosti odvija u interijeru i eksterijeru kuće te, osim scene u bolnici, kafiću i sudnici na kraju filma, nemamo uvida što se događa izvan visoke ograde dvorišta. To se mahom prikazuje tehnikom neizravne akcije kad likovi prepričavaju što su činili, gdje su bili i što su doživjeli, ili vrlo rijetkim dolaskom sporednih likova u obiteljski kružook Markerovih.
Na taj način priča, koja teče strogo linearno-kronološki i bez ikakvih digresija, ostaje isključivo koncentrirana na Marie i Borisa te njihove reakcije, proživljavanja i vrlo učestale svađe. Stoga kuća počinje predstavljati i njihovu zarobljenost u odnosu u kojem više ne žele biti, ali ne pronalaze odgovarajuće načine da se iz njega maknu. Lafosse mizanscenu koristi da naglasi klaustrofobičnu i čvrstu narav veze para pred procesom rastave – nastojanje da se udalje jedno od drugoga, ali i nemogućnost da prekinu odnos jer možda još uvijek postoje osjećaji i možda se još uvijek treba potruditi. Navedeno također filmu daje teatralni štih jer podsjeća na snimku kazališne predstave, što se tek razbija dinamičnom kamerom i čestim vožnjama i panoramama kojima se naglašava dinamika odnosa među supružnicima.
Autor nastoji ponuditi višeslojan portret bračnih odnosa, koji će nastojati izbjeći stereotipne situacije te crno-bijele podjele, te pokazati da u odnosu dvoje ljudi postoje brojne druge stavke, iznim osjećaja, koje su bitne da bi zajednički život uspio. To mu ne uspijeva sasvim. Likovi nisu dovoljno isprofilirani. Na trenutke gledatelj stječe dojam da je Marie svedena na neurotičnu i frustiranu ženu koja niti sama ne zna što želi i koja je odveć osvetnički nastrojena prema suprugu. Boris je s druge strane prikazan kao odveć lakomislen pa život olako shvaća, za razliku od svoje opterećene supruge. Ona je intelektualnija i sofisticiranija, a on jednostavniji i praktičniji.
Originalni naslov filma glasi Ekonomija para, što svakako sugerira i financijsku pozadinu priče. Već sam spomenuo da se dvojac spori oko podjele imovine, no kraj njihove ljubavi otkriva i duboko pounutrene klasne razlike. Boris često spočitava Marie njezino buržujsko porijeklo, činjenicu da životni standard može zahvaliti potpori roditelja te da nije poput njega bila suočena sa situacijama u kojima nije imala što za jesti. Međutim, tijekom devedesetak minuta filma malo toga saznajemo o njihovim pozadinama te razlozima koji su doveli do sadašnjega stanja jer se redatelj želio usredotočiti na psihološku problematiku sadašnjega trenutka, premda su mnoge stvari zato ostale nedorečene. Gledatelj se katkad pita što je problem tih ljudi i što uistinu žele jedno od drugoga te od svog odnosa.
Fabularna kombinatorika nije najspretnije izvedena. Iako se cijelo vrijeme naglasak pokušava staviti na dramatičnost nedramatičnoga, bez velikih obrata i dramatičnih situacija, Borisov sukob s utjerivačima dugova - kao i situacija koja kulminira bolnicom, djeluju odveć napadno, posebice potonja koja malo toga doprinosi razvoju odnosa bračnoga para te odaje dojam da Lafosse nije znao kako adekvatno završiti priču pa je dodao zbrzani efekt.
Unatoč nedostacima, Poslije ljubavi nije bez dobrih strana – glumačka ostvarenja vrlo su solidna, a prizor večere koju Marie organizira za prijatelje i na koju nepozvan upada Boris, odlično je postavljen.
filmovi
Već prilikom otvaranja Lafosse nas upoznaje sa suprugom koja neurotično ulazi s kćerima u buržujski dom te živčano započinje slagati ručak, nastojeći pri tome balansirati između kuhinje i djece. Potom dolazi Boris, a ona ga napada jer je srijeda njezin dan te mu naglašava da se do večeri nije trebao pojavljivati kući, iako je ranije završio s poslom. Gledatelju postaje jasno da je odnos između partnera dobrano zahladio te da će film počivati na seciranju njihove problematične i turbulentne veze.
Kao bitan predmet sukoba postavlja se upravo kuća te prijepori oko njezine podjele. Marie smatra da više ne voli Borisa te da se on treba iseliti. Problem je što je ona platila kuću te se time zadužila, no on ju je renovirao te doveo u dobro stanje u kojem se trenutačno nalazi. Stoga Boris drži da je svojim radom povisio cijenu nekretnine te kao uvjet iseljenja zahtijeva da ga isplati u vrijednosti od pedeset posto cijene kako bi si mogao priuštiti novi životni prostor. Međutim, kuća kao okidač prijepora ujedno je entitet koji protagoniste povezuje. Radnja se gotovo u cijelosti odvija u interijeru i eksterijeru kuće te, osim scene u bolnici, kafiću i sudnici na kraju filma, nemamo uvida što se događa izvan visoke ograde dvorišta. To se mahom prikazuje tehnikom neizravne akcije kad likovi prepričavaju što su činili, gdje su bili i što su doživjeli, ili vrlo rijetkim dolaskom sporednih likova u obiteljski kružook Markerovih.
Na taj način priča, koja teče strogo linearno-kronološki i bez ikakvih digresija, ostaje isključivo koncentrirana na Marie i Borisa te njihove reakcije, proživljavanja i vrlo učestale svađe. Stoga kuća počinje predstavljati i njihovu zarobljenost u odnosu u kojem više ne žele biti, ali ne pronalaze odgovarajuće načine da se iz njega maknu. Lafosse mizanscenu koristi da naglasi klaustrofobičnu i čvrstu narav veze para pred procesom rastave – nastojanje da se udalje jedno od drugoga, ali i nemogućnost da prekinu odnos jer možda još uvijek postoje osjećaji i možda se još uvijek treba potruditi. Navedeno također filmu daje teatralni štih jer podsjeća na snimku kazališne predstave, što se tek razbija dinamičnom kamerom i čestim vožnjama i panoramama kojima se naglašava dinamika odnosa među supružnicima.
Autor nastoji ponuditi višeslojan portret bračnih odnosa, koji će nastojati izbjeći stereotipne situacije te crno-bijele podjele, te pokazati da u odnosu dvoje ljudi postoje brojne druge stavke, iznim osjećaja, koje su bitne da bi zajednički život uspio. To mu ne uspijeva sasvim. Likovi nisu dovoljno isprofilirani. Na trenutke gledatelj stječe dojam da je Marie svedena na neurotičnu i frustiranu ženu koja niti sama ne zna što želi i koja je odveć osvetnički nastrojena prema suprugu. Boris je s druge strane prikazan kao odveć lakomislen pa život olako shvaća, za razliku od svoje opterećene supruge. Ona je intelektualnija i sofisticiranija, a on jednostavniji i praktičniji.
Originalni naslov filma glasi Ekonomija para, što svakako sugerira i financijsku pozadinu priče. Već sam spomenuo da se dvojac spori oko podjele imovine, no kraj njihove ljubavi otkriva i duboko pounutrene klasne razlike. Boris često spočitava Marie njezino buržujsko porijeklo, činjenicu da životni standard može zahvaliti potpori roditelja te da nije poput njega bila suočena sa situacijama u kojima nije imala što za jesti. Međutim, tijekom devedesetak minuta filma malo toga saznajemo o njihovim pozadinama te razlozima koji su doveli do sadašnjega stanja jer se redatelj želio usredotočiti na psihološku problematiku sadašnjega trenutka, premda su mnoge stvari zato ostale nedorečene. Gledatelj se katkad pita što je problem tih ljudi i što uistinu žele jedno od drugoga te od svog odnosa.
Fabularna kombinatorika nije najspretnije izvedena. Iako se cijelo vrijeme naglasak pokušava staviti na dramatičnost nedramatičnoga, bez velikih obrata i dramatičnih situacija, Borisov sukob s utjerivačima dugova - kao i situacija koja kulminira bolnicom, djeluju odveć napadno, posebice potonja koja malo toga doprinosi razvoju odnosa bračnoga para te odaje dojam da Lafosse nije znao kako adekvatno završiti priču pa je dodao zbrzani efekt.
Unatoč nedostacima, Poslije ljubavi nije bez dobrih strana – glumačka ostvarenja vrlo su solidna, a prizor večere koju Marie organizira za prijatelje i na koju nepozvan upada Boris, odlično je postavljen.
filmovi
