Dvadeset šest velikana znanstvenog uma i liječničke prakse – predvođeni Ivanom Đikićem, Igorom Štagljarom, Brankom Kolarićem, Nenadom Banom… – upravo su objavili dramatičan apel vlastima i javnosti u povodu katastrofalno lošeg upravljanja koronakrizom. Vrag će znati koji već po redu, pojedinačan ili skupni, a polit-epidemiološki ignoriran, pa su posljedice strašne. Broj umrlih opasno se penje prema stotinu na dan! „Željeli bismo se ograditi od svih izjava koje su temeljem pogrešnih podataka uvjeravale javnost tijekom mjeseca studenog da će epidemija u Hrvatskoj stagnirati ili umanjivati intenzitet te da nam strože mjere nisu potrebne ili da nisu učinkovite“, piše u apelu. „Ograđujemo se i od procjena da je virus na bilo koji način oslabio, jer one nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama. Kada se utvrdi da je širenje zaraze izmaklo kontroli, potrebno je preventivno i bez odgode aktivirati najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće“ 

Marijan Vogrinec

U principu, svi su u pravu i – nitko. Vlada i njezin ad hoci, u denver plavo stranački obojen Nacionalni stožer Civilne zaštite tvrde kako poduzimaju „sve što je u našoj moći kako bi se izbalansiranim mjerama učinkovito suzbilo epidemiju“ smrtonosnog virusa SARS-CoV-2. Bolničko osoblje na izmaku fizičke i psihičke izdržljivosti pak, epidemiolozi i neki znanstvenici svjetske reputacije već dugo alarmiraju javnost: koronastanje izmaknulo je kontroli, sustav praćenja kontakata se raspao, „mali Bergamo“ uvukao se u intenzivne respiratorne odjele, u zdravstvenom je sustavu dramatično da jedva još dramatičnije može biti. A itekako može, i možda hoće, jer „svjetlo na kraju tunela“ s 5,6 milijuna doza naručenog cjepiva pet velikih svjetskih farmaceuta plus 300.000 doza koncem 2021. godine nije više od titrave iskre iza najudaljenijeg horizonta. Unezvjerena javnost – koja, evidentno, više ne vjeruje premijeru Andreju Plenkoviću, zdravstvenomu ministru Viliju Berošu ni svjetskom „epidemiologu“ Davoru Božinoviću niti Nacionalnom stožeru – gleda kako dnevno, kao muhe umire od te bolesti po sedamdesetak ljudi, članova njihovih obitelji, šire rodbine, prijatelja, kolega s posla, poznanika…, a nitko od državnih vođa što se prse da su „preuzeli odgovornost“ za zemlju i narod niti ne pokušava suvislo kazati moraju li u demografski disfunkcionalnoj Bijednoj Našoj, dnevno umirati od virusa SARS-CoV-2 ljudski ekvivalent triju školskih razreda.

Politički analitičar Žarko Puhovski – jedan od brojnih viđenijih aktivista koji komentiraju očajno koronastanje u zemlji i neuspjele epidemiološke mjere vladajućih – otkrio je toplu vodu televiziji N1 Hrvatska o upravljanju aktualnom koronakrizom: „Građani su izgubili povjerenje u znanstvenike zbog Capaka (Krunoslav Capak, šef HZJZ-a i istaknuti član  Stožera, op. a.) i Markotić (Alemka Markotić, ravnateljica Infektivne klinike „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu i istaknuta članica Stožera, op. a.)“. Nešto ranije, Puhovski je komentirao svakodnevne presice i tv-naslikavanja nekolicine stalno istih stožeraša: „U Nacionalnom stožeru Civilne zaštite su se doživjeli kao zvijezde, a ispali drugorazredni političari“. Zato što HDZ-ovi znanstvenici, epidemiolozi, političari opće prakse i neki samoživi članovi bolničkih kolektiva napadno djeluju na daljinski upravljač što od početka koronakrize ne ispušta iz ruku premijer Andrej Plenković i njime izravno posreduje svoju „epidemiološku volju“ vladi i Nacionalnom stožeru. A ta je volja nerijetko neuvjerljiva, napadno nedosljedna i promjenljiva, često i  oksimoronska te u cjelini stručno i politički kontraproduktivna.

Nenormalan pritisak na bolnice

Zbog nekoliko ekscesnih događaja ovih dana u respiratornoj intenzivi, ali i (ne)urednom stacionarnom reagiranju tzv. koronapodsustava u cjelini zdravstvene operative u Bijednoj Našoj, je li, glede i u svezi zbrinjavanja i liječenja dnevne armije zaraženih virusom SARS-CoV-2, dvoje prvaka Nacionalnog stožera – ministar Vili Beroš i ravnateljica Alemka Markotić – samopozvali su se neki dan javno ispucati nervozu zbog toga što javnost više ne želi šutjeti kada ju vladajuća „epidemiologija“ agresivno uvjerava da mora vidjeti u „epidemiji pod kontrolom“ to što se inače zdravim okom politički neostrašćenog tzv. malog/običnoga građanina ne može vidjeti. Ministar Beroš se na zadnjoj presici Nacionalnog stožera oštro okomio na „one“ u društvu i političkoj oporbi HDZ-u – „ne razumijem zašto i čemu im to treba“ – koji izvlače u javnost stanovite pojedinačne negativnosti ili „dramatiziraju stanje daleko od dramatičnog“ i time „ruše ugled/renome zdravstvenog sustava i zastrašuju građane“. A ravnateljica Markotić će, što bi drugo, priznati da je „Dr. Fran Mihaljević“ pod nenormalno velikim pritiskom oboljelih od zaraze virusom SARS-CoV-2, da je bolnica puna te dnevno prima samo koliko otpusti oporavljenih, da su moguća pojedina nezadovoljstva oboljelih i njihove rodbine – „za što se ispričavam“ – ali da su „naručene nove grijalice za šatore“ i počinje „proširenju infrastrukture“.

Bi li ministar Beroš baš tako nervozno reagirao da tzv. novo normalno u njegovu resoru nije – nenormalno? Izvan gabarita za koje je upravo on preuzeo odgovarati premijeru Plenkoviću u vladi i HDZ-u kao stranci čiji je vjeran član. Formalno, je li, svim građanima Bijedne Naše koji plaćaju zdravstveni doprinos: redovni iz plaće/mirovina, dopunsko osiguranje, participaciju za lijekove i možebitno svaki posjet liječniku, bolničku skrb, etc. No, tu formalnu odgovornost ne doživljavaju ni sami građani, pa… Bi li i ravnateljica Alemka Markotić bila samopozvana reagirati kako je već reagirala u priopćenju vodstva svoje bolnice u povodu medijske objave skandaloznog ponašanja dežurnog osoblja prema pacijentu starije dobi s teškom upalom pluća i kako je potom reagirala na stožeraškoj presici, jer se jamačno ne rado o samo jednom neljudskom postupku? Niti se radi samo o uglednoj, vrhunskoj Infektivnoj klinici „Dr. Fran Mihaljević“, dnevno nenormalno opsjedanoj samo zaraženima virusom SARS-CoV-2 i da se ne govori o inim infektivnim pacijentima.

Insajderske informacije iz središnje tzv. Covid-bolnice u zagrebačkoj Dubravi, gdje su nedavno smijenjeni ravnatelj i uprava, upućuju na spoznaju da se tek nešto neznatno poboljšalo stanju u odnosu na ono iz otvorenog pisma odgovorne liječnice u Respiratorno-intenzivnom centru tog KB-a. Pisala je i ministru Berošu o nedostatku lijekova, hrane za bolesnike, pacijentici pozne dobi koju danima golu drže u krevetu te o neodgovarajućoj medicinskoj skrbi zbog čega ta liječnica – primjereno Hipokratovoj prisezi i unatoč nadljudskom osobnom trudu – ne želi biti odgovorna za smrti oboljelih kojima nema čime pomoći. Unatoč tomu što je višekratno upozoravala nadležne u bolnici, nedostatci nisu uklonjeni, a nedugo potom medicinsko je osoblje KBC-a masovno prosvjedovalo. Ti liječnici i medicinske sestre što ih je Ministarstvo zdravstva mobiliziralo iz bolnica širom zemlje radi ispomoći na tzv. Covid-odjelima u KB Dubravi i drugdje, gdje je velika navala zaraženih virusom i imaju srednje teške ili vrlo teške/najteže simptome sada su dobili i manje plaće no što su imali na „starim“ radnim mjestima (zastarjeli centralni obračun plaća, manja satnica, dežurstva, prekovremeni sati, etc.) diže tlak tima koji nesebično rizikuju vlastito i zdravlje svojih obitelji jer su dnevno na prvoj crti borbe s epidemijom i neposredno u kontaktu s virusom SARS-CoV-2.

Navodno, tvrdi ministar Vili Beroš, razlika će im se nadoknaditi, a bit će i dodatnog povećanja plaća u zdravstvu – ne svima jednako – zbog težine protuepidemijskih poslova. Strašna bolest SARS-CoV-2 izmakla je kontroli hrvatskim epidemiolozima na daljinski upravljač politike i dok je tako – a operativna je zbilja u koronastacionarima paklenija no što se to može zamisliti iz činjenice o blizu 5000 zaraženih i zamalo 100 umrlih na dan i no što se službeno komunicira – nedajbože da ikomu zatreba hitna epidemiološko-medicinska intervencija sustava kojim formalno upravljaju Vili Beroš, Davor Božinović, Krunoslav Capak, Alemka Markotić & comp. Izravno, političko-ekonomskom voljom premijera RH Andreja Plenkovića i pod kišobranom dvaju vladinih stručno-provedbenih tijela: Nacionalnog stožera Civilne zaštite i Znanstvenog savjeta. U sve tri karike tog lanca, čimbenik je „čvrstoće“ članska ili simpatizerska pripadnost HDZ-u što, u principu, ne bi smjelo biti važno u protuepidemijskoj borbi protiv najveće ugroze Bijedne Naše nakon Domovinskog rata, ali…

I da dvojica HDZ-ovaca, najodgovornijih za upravljanje koronakrizom u zemlji, premijer Andrej Plenković i zdravstveni ministar Vili Beroš, ne čine polit-logički tzv. salto mortale dok ljudi oko njih masovno umiru od SARS-CoV-2 i zdravstveni sustav puca po šavovima. Što se službeno odbija priznati, a predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL) Ivana Šmit, liječnica sisačke Opće bolnice „Dr. Ivo Pedišić“ koja nema dlake na jeziku jer ima iz prve ruke informacije o stanju i osobno liječi oboljele od bolesti SARS-CoV-2 prima zbog svojih izjava nevjerojatne prijetnje. Tko (ne) govori istinu: bolnički liječnici koji nisu u HDZ-u, nego u Hipokratovoj „stranci“, a liječe od Covida-19, ili političari i medicinari koje su ti HDZ-ovi političari razmjestili na sva upravljačka mjesta u zdravstvu? Ravnatelj te bolnice Tomislav Dujmenović kazao je novinarima da je stanje u sisačkoj bolnici „kompleksno“, a bolnica je pretrpana, više nema slobodnih kreveta i zagrebački ju „Dr. Fran Mihaljević“ spašava time što hitno zbrinjava najteže koronabolesnike. Reklo bi se, teško je, ali ide…

„Kod nas je u bolnici ratno stanje“, ustvrdila je pak šefica HUBOL-a Šmit portalu Indexu.hr. „U dva navrata su nas izvukli sa zagrebačke Infektivne i iz KB-a Dubrave, spasili su nas time što su preuzeli naše pacijente jer smo već razmišljali koga staviti na respirator (Bergamo? – op. a.). Voda nam više nije do grla, nego prelazi nos. Stalno se grčevito borimo da negdje smjestimo pacijenta. Kod nas u Sisku jedan liječnik u jednoj jedinici u prosjeku liječi od 15 do 20 pacijenata, a svjetski standardi su da na jednog liječnika dolazi osam pacijenata.“ Medicinske su sestre i tehničari u cijelom sustavu također na rubu izdržljivosti budući da jednu/og prosječno zapada skrb o 25 oboljelih. Smjene su četiri plus četiri sata odmora i tako dan i noć u protuvirusnim skafanderima u kojima se jednostavno ne dâ živjeti, a od njih se – je li, na kraju fizičke i psihičke izdržljivosti, često mobilizacijski izmještenih iz obitelji i svojih prebivališta – sve vrijeme očekuju profesionalnost, marljivost i nadasve ljubaznost. A dnevni život sa SARS-CoV-2 virusom nešto je sasvim pedeseto od toga kako se na tu još jako zagonetnu bolest gleda u političkom kabinetu, pa i u obiteljskim domovima ljudi koji nisu iskusili stravu te zaraze.

Koliko ih je moglo ostati na životu?

Vladajuća politika i prvaci Nacionalnog stožera neodgovorno i neljudski upiru prstom u građane jer da su „sami krivi za svoje zaraze“, odnosno u virus jer da je „kriv za smrtne ishode oboljelih“. Beroš će, npr. u povodu 18 smrti u splitskom Domu za starije i nemoćne u Vukovarskoj ulici – gdje je HDZ na rukovodnomu mjestu uhljebio povjesničara Petra Škaričića, luzera gradonačelničkih izbora u Omišu, kazati, sic transit: „Virus je kriv“, što će neljudski odšutjeti „zaslužni“ hadezeovci Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, pa gradonačelnik Splita Andro Krstulović-Opara, šef lokalne stranačke filijale Petar Škorić, aktualni politički tajnik HDZ-a Ante Sanader i stranačka ekspozitura u splitskoj bolnici. Nazdravlje. Istodobno već od konca prošle zime, bez da tu i tamo povuku ručnu, komunicira se javnosti kako „vlada i stožer drže epidemiju pod nadzorom, a balansirane epidemiološke mjere daju rezultate“. Čak i bolje no „neke naprednije i bogatije zemlje od naše u Uniji koje su uvele strogi lock down“, znao se još neki dan neodgovorno razbacivati neistinama ministar Beroš. Kako, je li, može biti „dobar rezultat naših mjera“ činjenica da u drugom valu epidemije, dnevno umire više ljudi no ukupno u pola godine prvog vala? Ili ukupno više od 1500 smrti dosad, više od 25.000 trenutno oboljelih, gotovo 300 ljudi koji čekaju smrt na respiratoru, etc.!? Heeej, katastrofa.

Koliko je tih ljudi moglo ostati na životu da su se vlada i Nacionalni stožer pravodobno zbrojili i ozbiljno shvatili epidemiju već na smiraju prvog vala te iskoristili ljeto za pripremiti zdravstveni sustav za kasnu jesen i zimu 2020./2021.? Koga briga za to da se premijer Plenković, ministri Beroš i Božinović, HDZ-ovi epidemiolozi Capak, Markotić & comp. za svakog referiranja tv-javnosti sve crnje dnevne epidemiološke statistike – a to neizostavno još podboltaju mediji pod državnom kontrolom – kako je „u svijetu dosad umrlo više od 1,5 milijuna oboljelih od virusa SARS-CoV-2, da ih je 70 milijuna zaraženih, da je dramatično u SAD-u, Brazilu, Indiji, Francuskoj, Njemačkoj, etc.? Naše građane zanima zašto sve masovnije obolijevaju i umiru naši ljudi, u našoj zemlji, naši najbliži, šira rodbina, prijatelji, kolege s posla, susjedi, poznanici… Nema tu ni vjerodostojnog odgovora uistinu odgovornih niti debelo zakašnjela epidemiološka, ali dramatično selektivna strogoća daje ohrabrujuće rezultate. Činjenice neumoljivo pritišću savjest vladajućih uza zid, a ovi kukavički optužuju. „Da ste se držali epidemioloških mjera“, smisao je te vrste nepoštenja, „ne biste obolijevali i umirali od SARS-CoV-2 virusa“. Dakako, ima tu i natruha istine o neodgovornim ljudima koji se inate epidemiološkim mjerama ili ne priznaju da smrtonosan virus uopće postoji, ali to nije nikakav alibi za vlastitu nesposobnost/neodgovornost. Politička vlast je u ovom slučaju dužna slušati zdravstvenu/epidemiološku, ne obratno jer je ljudsko zdravlje neusporedivo važnije od političkog opstanka na vlasti.

Do dana današnjeg vladajući i premijer Plenković nisu – niti će ubuduće, ma kako tzv. mali/obični ljudi masovno obolijevali? – suvislo objasnili zašto je i kako baš Bijedna Naša postala najtoksičnijim žarištem zaraze koronavirusom u Europi. Poslije Luksemburga. A mjere „izbalansirane“ i, sic transit, „daju rezultate“, „bolje su i od boljih od nas u Uniji“!? Pa će i austrijski kancelar Sebastian Kurz jamačno zato ove sezone zabraniti ili nevjerojatno otežati skijaškoj naciji „Hrvatica i Hrvata“ (sic transit) s „veš-loncima“ sarme za tjedan dana pristup svojim alpskim snježnim stazama. Nekako je ta naznaka potiho prozujala domaćim medijima koji su izvukli u prvi plan FB-ogorčenje Zagrepčanke Zrinke Ljevar zbog neprimjerenog tretmana njezina ostarjelog oca u Infektivnoj klinici „Dr. Fran Mihaljević“ kojega je s teškom upalom pluća dežurno osoblje navodno ostavilo devet sati smrzavati se u negrijanom šatoru u bolničkom dvorištu. Svoj zapis je ilustrirala fotografijama svog starog oca kako se smrzava pogrbljen na stolcu, najprije u odjeći u kojoj je dovezen, a potom zaogrnut dekom.

Ljevar je navela da se tih devet sati jedan oboljeli od SARS-CoV-2 virusa stariji muškarac također čekao trijažu na hladnoći ispod ništice. Njezinog su oca napokon poslali kući na liječenje i ordinirali mu – tablete lupocet. Opisala je svoju razočaranost takvim tretmanom, ali i „neljubaznim i osornim ponašanjem“ dežurnog osoblja. „Nemaš koronu… ma tko te j…, napisala je Ljevar. „Imaš koronu… goni se… Nemaš vezu… crkni… Nema veze što si cijeli svoj život plaćao zdravstvo. Evo mi nemamo koronu… tata mi ima tešku upalu pluća… Skidali smo temperaturu s 39,5 da bi otišli na hitni prijem u veliki, ledeni šator i tu čekamo već 4 sata… ulaze samo preko veze… a svi ostali ljudi poluledeni šute u svojoj toj tuzi… Zaštitar i ja smo napravili frku pa su im podijelili deke… skupila sam sav sitniš i kupila nekoliko čajeva za neku sirotinju… Tko zna od kud su došli… sami sa vrećicom iz Konzuma u tankim jaknicama… Kad malo poludiš pustili su nas s autom u krug da se sjednemo i grijemo i tako ko zna do kad… Opće nije kolaps i opće veze ne ple… pa vi ako imate koju slobodno mi ustupite ako mi tata preživi do jutra… Ništa ne dezinficiraju, sve poliježu na iste prljave stolove. Ako mi otac i nije imao koronu, danas ju je garant ulovio u ovom smradu i prljavštini.“

Svega nekoliko sati nakon što je objava Zrinke Ljevar grozno odjeknula u ionako već zgroženoj i depresivnoj javnosti zbog svega što se (ne) zbiva u Bijednoj Našoj upravljanju epidemijom, Klinika za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ je izdala „priopćenje za medije“ koje je „s poštovanjem“ potpisala osobno „prof. dr. sc. Alemka Markotić, ravnateljica“. Temeljna je poruka: „… demantiramo navode gospođe Zrinke Ljevar o dužini čekanja njenog oca na pregled i obradu u našoj ustanovi kao i navode o nehigijenskim uvjetima te nedostatku deka, odnosno toplih pokrivača. Svjesni smo kako svako čekanje u ovim hladnim vremenskim uvjetima rezultira nezadovoljstvom pacijenata i njihove pratnje, no ističemo maksimalan angažman svih naših djelatnika da u improviziranim uvjetima pružimo naše usluge, poštujući propisane standarde kvalitete zdravstvene zaštite. Ispred Jedinice za osiguranje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite Klinike, provedena je analiza prijamno-trijažnog postupka i zbrinjavanja pacijenta M.Lj. u našoj ustanovi“.

Istog dana, međutim, u istoj je Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu preživio iznimno neugodno iskustvo oboljeli od SARS-CoV-2 virusa ravnateljičin i ministra Vilija Beroša ugledni akademski/znanstveni kolega redovni prof. dr. sc. XY (podatci poznati uredništvu H-Altera), prodekan do neki dan jednoga od najvećih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Možda, da se – nakon čekanja bolničkoga hitnog prijevoza u Radićevoj ulici od 12,30 do 18,30 sati, koji je naručila obiteljska liječnica iz ordinacije u Runjaninovoj ulici – odmah po dolasku na Mirogojsku cestu 8 pozvao na to dvoje kolega, odnosno kazao tko je kada su ga na prijemu pitali „tko vam je veza“, završio bi u grijanom šatoru, bržoj i temeljitijoj trijaži kao, je li, također sveučilišni kolega, ali i Mostov saborski zastupnik, mostarski “graditelj“ spomenika Bruceu Leeju i autor roto „ljubića“ – Nino Raspudić?

Skandal ne snimanju pluća

„Kad sam na televiziji vidio kako se u toj klinici postupalo s Raspudićem, što je on potom hvalio medijima“, kaže XY, „i kada slušam što govore ti ljudi odgovorni za zdravstveni sustav i upravljanje epidemijom, dođe mi muka. Nismo svi isti ni kad je zdravlje u pitanju, osjećam se kao građanin drugog reda.“ Njegova priča, a jamačno nije jedina uz onu Zrinke Ljevar, temeljito odudara od službene, državno-epidemiološke i ostavlja mučan dojam o pravom stanju u zdravstvenom sustavu koji se desetljećima, je li, bagateliziralo i financijski i organizacijski, ali i o ljudima koji su dužni skrbiti o njegovom funkcioniranju sada u izvanrednim okolnostima. Kako je moguće, recimo, da prijavljeni na testiranje dobivaju sat-sat i pol prije no što su testirani e-mail nalaz: pozitivan na SARS-CoV-2 virus? Ili da se na važne tzv. epidemiološke telefone, odnosno one primarne medicine satima nitko ne javlja? Ili da, skandalozno, u Domu zdravlja u Velikoj Gorici šalju kući na tjedan dana pacijente s uputnicama za slikanje pluća: „Doktorica i sestra moraju biti sigurne da nemate koronu“? Ništa ne rade, sjede iza zaključanih vrata. „Bolesni ljudi s uputnicama čekaju vani na hladnoći ispod ništice, ne smiju ni u praznu, grijanu čekaonicu, a oni se skrivaju kao miševi i ne rade svoj posao“, tvrdi pacijentica Sandra Kanižaj.

Voditljica ispostave Doma zdravlja Ljubica Zrno, navodno, nema pojma o tomu, pa će, kaže, ispitati o čemu se radi: „Na prvomu mjestu mora biti čovjek“. Po onoj staroga Juvenala iz „Satira“: Qud licet Iovi, non licet bovi, što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu? Nova TV je neki dan u svomu nagrađivanom formatu „Provjerenom“ objavila zastrašujuću reportažu iz respiratorno-intenzivnog trakta varaždinske bolnice, gdje su smrtni ishodi najteže oboljelih dnevna pojava i izrazito stresno djeluju na osoblje koje ulaže nadljudske napore u spašavanju ljudskih života, ali… To su odjeli na koje nemaju pristup ni novinari, ni najbliži oboljelih, ni svećenici radi posljednje pomasti niti itko drugi, osim astronautskih likova dežurnog medicinskog osoblja. Jedna medicinska sestra bila je stavila  kameru na glavu i snimila potresne scene grobne tišine koju resko remeti zujanje respiratora na kojima nepomični ljudi, premreženi žicama i cjevčicama nepomično leže i čekaju – smrt. Oni koji više ne mogu govoriti a još su pri svijesti, pišu na papirićima da se boje (smrti), da ih je strah…

„Jednog dana deset ih je umrlo, a svaki put kada dođem na posao, neki je krevet prazan“, kaže sugovornica „Provjerenog“. „Kada se respirator oglasi da je srčana crta ravna, reanimacija je intenzivna, ali uglavnom pacijentu više nema spasa. Smrt je jača od ljudske i medicinske moći.“ Jamačno je i moć medijske poruke potresne reportaže „Provjerenog“ bila packom vladajućoj polit-epidemiologiji, pa su u nedjelju u Općoj bolnici Varaždin upriličeni hitan sastanak i presica Alemke Markotić, novoga ravnatelja KB Dubrave Ivice Lukšića i ravnatelja varaždinske bolnice Nenada Kudelića radi primjene tzv. novog modela tjedne međubolničke suradnje u liječenju oboljelih od SARS-CoV-2 zaraze. Najvažnija su novinarska pitanja ostala bez odgovora i dani što predstoje pokazat će čija mati crnu vunu prede. Stožeraško-vladina ili ipak ona Zrinke Ljevar i sveučilišnog profesora XY-a, čija je majka puna tri sata pred zgradom u Radićevoj ulici – od 12,30 do 15,30 sati – uzalud na smrzavici čekala naručeno vozilo Hitne pomoći Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“. Kazali su joj neka ih dočeka, da ne lutaju, a kad je nazvala Kliniku pitati zašto satima nitko ne dolazi, ženski glas joj je osorno uzvratio: „Da, pacijent je zabilježen za prijevoz. Doći ćemo. A znate li vi, gospođo, pa Hitna se čeka sedam sati!?“ Ako je hitan slučaj, i za pola sata netko može – umrijeti! Kakva je to Hitna pomoć, ako se čeka i sat-dva, nekamoli – sedam sati?

Heeej, Plenkoviću, Berošu, Markotić & comp. za kriznim upravljačem epidemije – sedam sati! Sedam sati čekati Hitnu pomoć usred Zagreba, na cca kilometar zračne linije od Mirogojske ceste 8 do Radićeve ulice, ne u nekoj kamenitoj vukojebini zavijenoj mećavom desetke kilometara od Splita… I tamo bi to bilo nedopustivo. Zašto na kraju, iako je to bilo medicinski neophodno zbog izrazito lošeg zdravstvenog stanja, poniženi i uvrijeđeni XY ni po cijenu života nije želio ostati na liječenju u Klinici?

„Na bolnički parking su me dovezli sanitetskim vozilom u 18,20 sati i već na rampi sam osjetio naelektriziranu atmosferu jer su se malo zakvačili bolničar i neka sestra na rampi“, kaže XY. „Vozilo moraju odmah dalje, a ona zahtijeva neka pričekaju jer je gužva svima… Mene su posjeli ispred trijažnog kontejnera. Nakon 15 minuta izlazi druga sestra i kaže mi neka nazovem administratora na broj istaknut na kontejneru. Vani je ledeno. Zovem i javlja mi se administratorica koja mi uzima osobne podatke. Pita jesam li došao sâm ili u pratnji. Kažem, sanitetom i da sam sâm. Pita tko mi je dogovorio dolazak. Kažem, doktorica obiteljske medicine. Govori mi da sad nazovem sestru na broj koji je na tom istom kontejneru. Molim je za malo vode, jer sam dehidrirao od visoke temperature. Kaže da tu nemaju vode. Sestra me ispituje kako sam došao, tko mi je veza i traži da joj ispričam svoje opće stanje i simptome. Kad je shvatila da sam sâm i da nisam došao po vezi i da po njezinoj procjeni nisam životno ugrožen, počinje tortura. Kaže neka prestanem plitko disati, jer da to nije Covid disanje i neka se okrenem lijevo i pogledam (nekog dečka priključenog na kisik, s troje ljudi u pratnji) što znači kad je netko loše, i da ja to sigurno nisam. Kažem da mi je užasno hladno i zato tako dišem.

Nakon pola sata, šalje me pred sljedeći kontejner gdje su mi izmjerili tlak i saturaciju kisikom na prstu. Sve je gotovo za tri minute. Opet su me bili poslali van i kazali neka sjednem. Čekam pola sata da mi se javi doktorica iz trećeg kontejnera. U međuvremenu molim čašu vode valjda petero ljudi. Svi su mi odbrusili da tu nemaju vode. Javlja mi se strpljiva i ljubazna mlada doktorica i šalje me na RTG srca i pluća. Pokazuje mi mapu kako da dođem do tamo i pita mogu li sâm. Kažem da ne mogu, da sam iscrpljen i da mi je to predaleko. Za desetak minuta odvozi me bolničar na RTG. Unutra ledeno kao i vani. Morao sam se skinuti do majice kratkih rukava. Tehničarka je bila ljubazna i brzo je obavila snimanje. Opet molim vode. Nemaju ni tu. Bolničar me vraća na parking gdje sam prvo došao. Opet čekam na stolcu ispred kontejnera. Izlaze doktorica i dvije sestre, polemiziraju zašto sam ja opet tu i nakon par nejasnih pitanja i komentara između sebe, doktorica im govori neka se zbroje i organiziraju. Nakon 10 minuta, doktorica izlazi iz kontejnera i osobno me kolicima prebacuje na Hitni prijem. Želi mi pomoći i vrlo je ljubazna, ali isto tako me upozorava da bih mogao dugo čekati, jer je gužva. Kaže neka sjednem u grijani šator preko puta zgrade i čekam. Oni unutra znaju da sam u šatoru. Odlazi dalje.

Tri sata na temperaturi od -1° C

Šator je bio prazan. Stolci na određenim razmacima, a u šatoru kao u hladnjaku. Jedna WC grijalica na barem 100 m² s otvorenim vratima. Temperatura kao da sjedim vani. Tu sam se dodatno ismrzavao. Gužve nije bilo. Tu i tamo netko prođe ispred zgrade. Ništa mi nije jasno. Da me bar puste u grijani prostor… Zovem svoje i žalim se da mi nitko ne dâ ni vode i da me drže vani na hladnom kao psa. Tek nakon što su im moji javili da će pozvati novinare, jedan gospodin mi je donio dvije čašice vode. Nitko više ne dolazi pola sata. Tu sam se premrzao do kraja. Napokon dolazi sestra i zove me u ambulantu. Posjeda me na krevet i opet mi mjeri saturaciju kisikom na prstu. Sjedi za stolom još pet minuta i odlazi, ostavljajući vrata širom otvorena. Hvatam se za radijator da se makar malo ugrijem. Nikako se ugrijati. Puca mi film. Ponovno zovem svoje da dođu po mene. Došli su. Posljednjim atomima snage uzimam svoje stvari i izlazim van. Mašem prvoj sestri koja je bila tamo. Dolazi do mene i pita me što trebam. Kažem da sve ovo više ne mogu izdržati i da idem kući, jer ću na ovoj temperaturi i u ovom stanju dobiti upalu pluća. Sestra cupka za mnom i pokušava me razuvjeriti. Ne dam se. Ulazim u auto. Prolazimo autom ispred zgrade. Izlaze doktorica i sestra, nisu zaštićene maskama. Doktorica me bahato i s visoka upozorava da nemam pravo bježati iz bolnice, da imaju na kamerama snimljeno kako bježim (a jedva sam se vukao!) po krugu bolnice, skrivam se (skrivam se!?) i da jesam li ja svjestan kakvo je stanje u državi.

Zahvaljujem joj i kažem da više ne ostajem ni minute jer sam ostavljen tri sata na temperaturi od -1° C, izmučen, dehidriran i potpuno iscrpljen. Oštrim tonom me pita jesam li svjestan što su oni morali sve učiniti kako bi mene primili na odjel i jesam li svjestan da su moja pluća u jako lošem stanju. Prva ljubazna doktorica mi je prethodno kazala da se ne brinem, da su mi pluća i srce u redu. Kažem joj da mi sada može govoriti što god želi, ali da joj ne vjerujem ni riječ. Pokušala je manipulirati mojima, da će oni sada preuzeti potpunu odgovornost za to što me neće ostaviti u bolnici gdje moram ostati. Nakon 20 minuta dolazi povijest bolesti u kojoj piše 50 posto toga što nisam rekao niti su me pregledali da bi takvo što mogli napisati. Puno toga je izmišljeno. U potpisu povijesti bolesti je Mia Jeličić, dr. med. Ne vjerujem što vidim, ali sam sretan da nisam morao pružiti žešći otpor kako bih se izvukao iz ralja te bolnice. Kao terapiju za liječenje kod kuće, ordinirali su mi deksametazol, lupocet i andol.“

Srbija, koja ima dvostruko više stanovnika od Bijedne Naše, a otprilike jednak broj dnevno umrlih od bolesti SARS-CoV-2 te ovih dana počinje masovno cijepljenje ruskim cjepivom „Sputnik V“ i Pfizerovim prije RH, a Mađarska prva u EU počinje masovnu proizvodnju ruskog „Sputnika V“, neki je dan otvorila za samo četiri mjeseca izgrađenu suvremenu Covid-bolnicu s 930 kreveta. U njoj će raditi više od 1500 liječnika i medicinskih sestara. Epidemija je ozbiljno shvaćena i epidemiološke su mjere ljuta trava na ljutu ranu. Koliko je Covid-bolnica izgradila „bogatija“ Bijedna Naša, članica Unije i korisnica zajedničkog protuepidemijskog fonda EU-a? Nijednu. Kako to? Prenamijenila je KB Dubravu, iz koje je iselila sve druge pacijente, te ju okružila vojničkim šatorima i napunila Arenu Covid- krevetima s kisikom. Hajde de, kažu umjereni optimisti, i to je bolje nego ništa. Samo, kako je partnerici XY kazao prijatelj iz respiratorne intenzivne KB Dubrave kad ga je obavijestila o kalvariji na Mirogojskoj 8, „neka se ni polumrtav ne dâ k nama u Dubravu“.

Koronazbilja i ono što se o njoj službeno komunicira nebo su i zemlja. A tko preživi, je li, pričat će. Ako unaprijed ne završi u zatvoru. Pardon, kao pijetao koji je prerano kukuriknuo – u loncu. Pokušali su poznati glumac Mario Valentić i prijatelj mu sportist Šimun Cimerman protustožeraškim performansom tipa „teretana u crkvi“ kukuriknuti – malo vježbati u crkvi Sveta mati slobode na zagrebačkom Jarunu budući da je zabranjen rad teretanama, a crkvama nije – te ih policija prijavila za narušavanje javnog reda i mira. Prijeti im mjesec dana zatvora. Sic transit. Digli se na zadnje noge zbog „vrijeđanja Crkve i katoličkih osjećaja vjernika“ notorni Vice John Batarelo iz klerikalne udruge Vigilare (znân po tužakanju trgovaca zbog „protukatoličkih“ reklama za cipele, etc.) i studentski kapelan don Damir Stojić (znân klerički radikal s ponoćke 2014./15. u pobunjeničkoj šatri na Savskoj 66, po ludosti da Domovinski rat još nije gotov, etc. Ni jedan od tih dođoša iz ekstremno nacionalističkih krugova u Australiji i Kanadi, politikantski „domoljubi“ par excellence nije vidio ratne bojišnice. Kao ni gro nevjerojatno primitivnih, zadrtih i nepopravljivih mrzitelja svih i svega što ne počinje „nacionalnom svetinjom“ grafema H (Hrvati) ili pak KC/V (Katolička crkva/vjera), velikih H ili KC/V… „Junaka“ iz internetske anonimne zasjede koji rigaju cisterne žuči, crnila, prostota, zaostalosti i najgorih prijetnji životu glumca i sportista te njihovim obiteljima zato što su malo vježbali u istom „svetom prostoru“ (sic transit) u kojem su neke suvremene Magdalene pokornice u režiji medijski razvikanih stigmatičara i „moralnih autoriteta“ višekratno svjedočile svoju „duhovnu preobrazbu“. Pače, neposredno „otkriće Isusa Krista“ koji ih je, je li, „spasio iz moralne kloake“ s kojom su imali posla i mediji i policija. Eto što ti je koronakriza: policija tjera Valentića i Cimermana u zatvor, Batarelo i don Stojić likuju, a državni cyber kriminalisti ni po službenoj dužnosti – kojom su dok kažeš keks uhitili lika što je internetski priprijetio premijeru Plenkoviću – nemaju pojma tko zaziva linč dvojice uglednih i nedvojbeno zaslužnih građana.

A radikalizacija? Premijer i desna mu policijska ruka Božinović sad šute. Quod licet Iovi, non licet bovi? Osim po prirodnoj obdarenosti balkanskog kiflića, od Bijedne Naše – kao društva s tima/takvima u njemu, pače i za državnim kormilom – nikad Lijepe Naše. Ni manje zaraženih i mrtvih zbog SARS-CoV-2 epidemije dok epidemiolozi na daljinski upravljač vladajuće politike budu očito ignorirali zabrinutost/savjete znanstvenika svjetskoga glasa i liječnika koji se dnevno, rizikujući vlastito i zdravlje svojih obitelji, nadljudski hrvu s najsmrtonosnijim očitovanjima SARS-CoV-2 epidemije. Dvadeset šest tih velikana uma i liječničke prakse – predvođeni Ivanom Đikićem, Igorom Štagljarom, Brankom Kolarićem, Nenadom Banom… – upravo su objavili dramatičan apel vlastima i javnosti. Vrag će znati koji već po redu, pojedinačan ili skupni, a polit-epidemiološki ignoriran, pa su posljedice strašne. Broj umrlih opasno se penje prema stotinu na dan!

Strogoća  nema alternativu

„Željeli bismo se ograditi od svih izjava koje su temeljem pogrešnih podataka uvjeravale javnost tijekom mjeseca studenog da će epidemija u Hrvatskoj stagnirati ili umanjivati intenzitet te da nam strože mjere nisu potrebne ili da nisu učinkovite“, piše u apelu 25 znanstvenika i liječnika. „Ograđujemo se i od procjena da je virus na bilo koji način oslabio, jer one nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama. Kada se utvrdi da je širenje zaraze izmaklo kontroli, potrebno je preventivno i bez odgode aktivirati najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće. Time se poštuje načelo prevencije, tj. sprečava se pojava velikog broja zaraženih, umjesto da ih se mora liječiti, uz preopterećenje bolnica zaraženim osobama. Nužno je osigurati kvalitetne i transparentne informacije o širenju zaraze. To znači da trebaju postojati jasni kriteriji kako testirati osobe pod sumnjom na zaraženost, kojim testovima, gdje se sve u državi provode testovi, kako se pribrajaju ‘vjerojatni slučajevi’ te na internetu trebaju biti javno dostupni svi ti podaci.“

Polit-epidemiologija je na respiratoru i, ako je u induciranoj komi, a jamačno jest, neće čuti taj javni apel. Kao što nije čula i prije priključenja na respirator. Varaždinski župan Radimir Čačić, inače HDZ-Plenkovićev koalicijski partner u vlasti, usudio se javno kazati kako su „najodgovorniji u državi svjesno lagali kad su prije koji tjedan govorili da stroge mjere ne djeluju“. Ministar Beroš je, je li, glede i u svezi odgovornosti za nevjerojatan pomor stanovništva od virusa SARS-CoV-2 i opće izrazito loše epidemiološke slike u Bijednoj Našoj, kazao nakon vladine online sjednice da je „teško napraviti idealan model“, kako „čarobnog štapića nema“, kako „smo se iz dana u dan prilagođavali novim okolnostima te pokušali pronaći balans između mjera i posljedica na ekonomiju“. Zato će se – opet ad hoc, vatrogasna mjera napamet? – od 14. prosinca do 18. siječnja 2021. uvesti online nastava za srednjoškolce jer je, napokon je priznala i vlada, „Hrvatska epidemijski najgora u Europi“. Premijer se, poznato je, svojedobno obrecnuo na ministra Radovana Fuchsa kad je na vladinoj sjednici spomenuo tu mogućnost, a sada… Treba smanjiti učeničke kontakte?

„Činjenica je da na putu do svojih škola dolaze u nepotrebne kontakte, druže se i okupljaju“, dosolio je Vili Beroš. Koja polit-epidemiološka, je li, vjerodostojnost. Jučer onako, danas ovako, a sutra – kojekako? Krivi su građani – svake dobi, roda, profesije… – i virus. Nitko debelo plaćen i polit-stručno najodgovorniji za upravljanje koronakrizom. Ni kad svjesno laže. Kao HDZ-ovi državni i lokalni epidemiolozi koji su eksploziju zaraze u Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji tjedan dana nakon masovke s tzv. kolonom sjećanja prevalili na – svinjokolju. Sic transit.

tacno