Politika i alkemija

"Kažu da je Kamen dobio različita imena zbog čudesne različitosti likova koji se javljaju tijekom Djela, a često se istodobno pojavljuju i boje, kao što u oblacima ili u ognju zamišljamo neobične likove životinja, gmazova ili drveća." Tekst je to Theobalda de Hoghelandea (16.st) koji govori o jednoj od najtajnovitijih disciplina kojom se čovječanstvo bavilo još i prije pojave kršćanstva. Riječ je o alkemiji, a navedeni kamen u tekstu je zapravo kamen mudraca, krajnji cilj alkemijskog Djela, nepojmljiva supstanca koja utjelovljuje kozmičke suprotnosti - principe vatre, vode, zemlje i zraka

koja ima sposobnost apsolutne preobrazbe i koja sve s čime dođe u dodir pretvara u "zlato". Negdje ga se još naziva svelijekom (aurum potabile, elixir vitae), filozofskim zlatom, živim srebrom, zlatnim staklom (vitrum aureum), ali kamen mudraca (lapis philosophorum), osim što predstavlja sredstvo za proizvodnju zlata, često se označava kao mistično biće, Deus terrestris(zemaljski bog), salvator (Spasitelj) ili kao fillius macrocosmi (sin svemira).

Citat na početku teksta govori o halucinantnim i vidovnjačkim opažajima koji su se javljali kod alkemičara za vrijeme praktičnog rada, dok su u improviziranim laboratorijima podgrijavali različite kemijske supstance, miješali tinkture i promatrali kako unutrašnji svijet staklene tikvice, tako i unutrašnji svijet vlastite duše koja im je, u mističnim okolnostima eksperimenta, otkrivala inače nedostupne nesvjesne sadržaje. Alkemija nikada nije bila pseudokemijski eksperiment s konačnim ciljem proizvodnje zlata ("naše zlato nije zlato svjetine"), već znanstveni eksperiment u kojem je jednakovrijedan, ako ne i ključan bio psihički proces nadilaženja različitih uvjetovanosti opisan "kemijskom" simbolikom.

Evola kaže: "Duševni ustroj prednovovjekovnih kulturnih ciklusa bio je takav da je svaki fizički opažaj istodobno imao i psihičku komponentu koja ga je produhovljivala, podarujući pukoj slici i značenje te u isto vrijeme poseban i snažan čuvstveni ton. Tako je antička fizika bila istodobno teologija i transcendentalna psihologija." Nije stoga čudno da je kamen mudraca vrlo često sinonim za prosvijetljeno biće, spasitelja i hermafrodita koji utjelovljuje i ženski i muški princip, jer je upravo alkemija, u svojoj suštini, proces razvoja pojedinca koji pokušava uravnotežiti svoju zapaljivost, mekoću vode, stabilnost zemlje i jednostavnost zraka. Zato se alkemičara još naziva i artifex, odnosno umjetnik, jer za takav proces ne može postojati niti recept niti strogi jezik kojim bi se obuhvatilo kretanje duše ili negodovanje srca. Međutim, u naletu religijske dogmatike, pozitivizma, i na koncu tehnoznanstvenog pristupa svemiru, veliki prostori duše kao i poetika kojom bismo ih objasnili, postali su nam ponovno nedostupni, ali zato ništa manje stvarni. Duša i dalje šalje slabašne signale čovjeku kojim putem bi se željela kretati, te kakav bi zapravo sam pojedinac mogao postati.

Može se reći da je sve ono što danas pripisujemo pojedinim herojima suvremenog svijeta, bilo da je riječ o političarima, znanstvenicima, nogometašima ili poduzetnicima neosvješteni sadržaj našeg vlastitog bića i njegove najskrivenije želje deformirani u društveno prihvatljive osobine.

Tu se krije i smisao mitologije općenito, čiji se simboli naveliko koriste u alkemiji i koji na živ način opisuju proces individuacije pojedinca. Nama najpoznatija, priča o Kristu, neovisno o njezinoj povjesnoj vjerodostojnosti, na simbolički način opisuje rođenje takve božanske individue u utrobi djevice (djevičanski, neoskvrnjeni dio našeg bića), njezin put istine, ljubavi i iskorjenjivanja svake "zemaljske" vlasti (anarhizam, sloboda), zatim prebivanje u stanju koje se u alkemiji naziva nigredo- tamno stanje, simbolička smrt, ubijanje ega (u taoizmu prevlast tamnog, tjelesnog principa Yin), te na koncu uskrsnuće, također simbolički događaj sjedinjenja tjelesnog i duhovnog (Yina i Yanga) što rezultira besmrtnim bićem koje djeluje potpuno slobodno, kao artifex- umjetnik, kreirajući novost.

Kao što pojedini alkemičari nisu bili svjesni da su svojstva koja pridaju "kamenu mudraca" odnosno "spasitelju svijeta" dio njihovog vlastitog duhovnog potencijala, tako ni prosječan "građanin" ne pridaje veliku pažnju slikama koje vezuje uz pojedinog pseudo-spasitelja svijeta. Ti spasitelji su u prvom redu oni koji tehnički vladaju svijetom - poglavari država, odnosno privremena halucinacija koja predstavlja određenu političku partiju. Tako je, neovisno o bilo kakvom programu ili kriminalnom ili čak ubilačkom poduhvatu, politička partija svemutirajuća supstanca kojoj možemo pripisivati proizvoljna svojstva, kao što naivan alkemičar pripisuje kemijskoj tvari svojstva koja nemaju veze s njezinom pravom prirodom. Sam čin opredjeljenja za pojedinu političku opciju je stoga posljedica propagandno potpomognute halucinacije koju sami upisujemo u njezin sadržaj. I neosvisno o kasnijim razočaranjima koja svaki birač svjesno ili nesvjesno doživljava, ljudska duša i dalje ima potrebu za korjenitom promjenom (vlastitog) svijeta te, u pokušaju obraćanja samom nosiocu duše, nastavlja projicirati mesijanske osobine na sljedećeg pseudospasitelja - političara. Sami političari su apsolutno uvučeni u tu igru moći te svojevoljno igraju ulogu jednokratnog "kamena mudraca" sposobnog da apsorbira najrazličitije halucinacije i osobine "oca domovine", "velikog reformatora", "komunističkog vođe", "europskog lidera" itd. To kameleonsko svojstvo političke partije - poluge otimanja moći -

omogućava i najgorim zločinačkim organizacijama da, nakon prolaska kroz alkemijsko tamno stanje, dožive ponovno uskrsnuće i breobražaj, te na koncu ponovno osvoje vlast.

Zato za vrijeme parlamentarnih izbora nikada nije niti bilo važno pitanje tzv. stranačkog programa već marketinško bombardiranje birača bianco parolama i programski ispražnjenim licima vođa koji tek pokušavaju ostaviti dojam odlučnosti, brižnosti ili uglađenosti u koje kasnije sam birač treba upisati vlastitu čežnju i željene osobine. Naravno da postoje dva ili tri ideološka okvira u koji se partije svrstavaju, alioni za ovaj tekst nisu toliko važni jer se ne dodiruju pitanja pojedinca.

Sve gore spomenuto vrijedi i za sustav parlamentarne demokracije u cjelini. Parlamentarna alkemija u kojoj se kuha kamen mudraca - svelijek za tegobe čovječanstva - na savršen način ostaje vitalna jer uspijeva u hermetičku posudu uvući uvijek svježe snage, nove entuzijaste s novim strankama koje se bore za progresivne ideje (ekologija, direktna demokracija..) u naše ime. Paradoksalno, takve stranke, pokrenute pozitivnim zamislima, postavši dio halucinacije parlamentarnog spektakla, apsolutno potpomažu nasilje koje takav sustav proizvodi. One, već dobrano prekuhanoj truleži kapitalo-parlamentarizma, dodaju nove začine te do maločas deformirana parlamentarna materija za birača ponovno zadobiva zavodljiv potencijal. "U bočici se nešto događa!" - birač uzvikuje. Proces vizija se ponovno pokreće i u njegovoj se glavi još jednom formira mitološki lik koji se bezrezervno bori za čovječanstvo. Ali, budući da je potpuno osakaćenog samopouzdanja, birač ga ponovno projicira na najpogodnijeg političara koji, podsjetimo se, igra ulogu samouvjerene prazne posude.

"Imaginacija je zvijezda u čovjeku, nebesko ili nadnebesko tijelo", kaže Ruland, još jedan alkemijski autor, koji izravno govori o ljudskoj imaginaciji kao o nečemu što ima tjelesnu dimenziju. Tu se želi reći da naša imaginacija zapravo predstavlja suptilni corpus koji nipošto nije tek nasumična izmišljotina već "zvijezda" koja je nastala u

određenoj zvjezdanoj konstelaciji. Dvosmislena priroda svih, Kristu sličnih, bogolikih mitoloških likova, uključujući i alkemijskog Merkura, proizašla iz nesvjesnih procesa koji su izgleda zajednički ljudima na najudaljenijim djelovima planete, govori da zaista, imaginacija svakog čovjeka može imati centralnu, spasiteljsku ulogu, a istodobno dimenziju ljudskog smrtnika. U jednoj Philalethesovoj raspravi može se pročitati: "Napose je čudnovato da se naš kamen, iako je već usavršen te može dati savršenu tinkturu, dragovoljno opet ponizuje i meditira novu ishlapljivost, mimo svake manipulacije." Cirkularni proces vlastitog uzdizanja do neuništivog tijela (kamen) da bismo nakon toga, pomoću meditacije i živog unutrašnjeg dijaloga s nesvjesnim, sami sebe ponovno pretvorili u nestvarnu, hlapljivu supstancu je, po alkemijskom shvaćanju, najvažniji proces u čovjeku pomoću kojeg u tijelo ulazi sve više duha, a "zlato" se u procesu sve više oslobađa nečistoća u vidu različitih fobija i "demona". Na taj način gradi se suptilni odnos između suprotstavljenih dimenzija "ljudskog" i "božanskog", između tijela i duha, te temeljna kontradikcija ljudskog postojanja postaje sve veći izvor kreativne energije.

Institucionalizacija imaginacije u obliku suvremene državne ideologije i političkog predstavljanja oduzima čovjeku most do duhovnog svodeći ga na tijelo s "rokom trajanja". Pojam biopolitike, koji je ponajviše osvijetlio Foucault, govori upravo o managementu biosom, odnosno tijelima kojima je oduzeta imaginacija ili je pak njihova imaginacija proglašena manje vrijednom. Neurobiolozi procjenjuju da nesvjesni misaoni procesi čine 98 posto svih živčanih učinaka, što bi značilo da je najveći dio radnji koje se odvijaju u tijelu posvećen kontinuiranom stvaranju odnosa s onim što nas okružuje. S biljkama je stvar ista, klonovi biljaka u istim uvjetima mogu se ponašati sasvim različito - biljke biraju među različitim mogućnostima. To znači da je kvintesencija materijalnog života skrivena duboko u polju osjećaja, imaginacije i misli. Pretvaranje čitavog života na zemlji u mehanički model uzroka i posljedice, upravljanje njime s birokratskih instanci, usisavanje imaginacije u partijski stroj i oduzimanje glasa čovjeku, biljci i životinji nije ništa drugo doli tamna faza čovječanstva u kojoj se eksperimentira s vlastitim ukidanjem. I kao što može biti spasitelj makrokozmosa, čovjek očito, misaono, a onda i fizički, može se prometnuti u njegovog krvnika kroz tehnoznanstveni model "objektivne" stvarnosti koji isključuje doživljaj, dakle ukida sve odnose. Bez odnosa postoji više

ništa osim potpuno odvojene hiperstvarnosti i algoritma koji čisti teritorij od svakog uljeza i svakog pokušaja samoorganizacije i samoozbiljenja.

Alkemija je stoga važna iz dva razloga: alkemičara proglašava umjetnikom, te je njezin predmet stvarna tvar, o čemu govori i sama riječ čiji je korjen kemija. Alkemijska posuda nije ništa drugo do li naše tijelo u kojem stalnim procesima destilacije dolazi do otjelovljenja duha i produhovljenja tijela. "Živi čovjek", nasuprot "snivajućega", "mrtvoga", kroz kontemplativno djelovanje dolazi u sve bliskiji odnos s najdubljim izvorom tjelesnog života: sa silom pomoću koje je, kao biljka, izrastao iz sjemena, koja pokreće njegovo srce i pluća. Taj neraskidivi odnos tijela i duha događa se kroz svjesno evociranje svih faza razvoja, ali se učvršćuje tek kroz "život s duhom". Duh je ono što prožima svijet, a tijelo kao njegova funkcija, postaje dom jedinstvenog organizma koji djeluje u "duhu vremena", odnosno kanalizira svijest o aktualnom trenutku i reagira na njega. Živjeti i stvarati s duhom je prijateljstvo, ali i sjedinjenje s onim što nas pokreće i oblikuje dajući nam na neki način novo tijelo. Ego koji je naprosto združen s tijelom je istovjetan tijelu koje ga stvara, oblikuje i pruža osjećaj postojanja, te njegova vladavina i propadanje su povezani s vladavinom i propadanjem organizma. S druge strane, istančano tijelo koje je postiglo jedinstvo s takvom silom je nepropadljivo. Ono živi u raznim oblicima i nakon smrti fizičkog tijela.

Navod is Rosariuma govori da alkemičar "mora raspolagati najistančanijim duhom te dostatnim poznavanjem kovina i minerala. Ali ne smije biti gruba i kruta duha, niti smije biti pohotljiv i pohlepan, niti neodlučan i kolebljiv. Isto tako ne smije biti brzoplet i umišljen. On, naprotiv, mora biti čvrst, postojan, strpljiv, blag, ustrajan i umjeren... tko

želi biti upućen u to umijeće ne smije biti preuzetan, već pobožan, pošten, uman, čovječan, vedar i vesele naravi."

Morienus Kalidu, učitelj omejidskog princa iz 7.stoljeća, također daje zanimljiv uvod u umijeće: "Jer stvar, koju toliko dugo tražiš, ne može se polučiti i postići silom ili strašću. Ona se može postići samo strpljenjem i poniznošću te odlučnom i najpotpunijom ljubavlju.", te, "Oni također nisu mogli zaustaviti štogod, osim snagom koju im je podario Bog, niti su sami mogli upravljati svoj duh na štogod izvan cilja koji im je postavio Bog." Sam C. G. Jung govori o fizičkim simptomima i mučninama koje je doživljavao kada bi pokušao odustati od neke zamisli za koju je dobio snažan poticaj iznutra.

Ideja Boga će uvijek uzmicati pred ljudskom imaginacijom, njegova suština nikada neće biti dovoljno razjašnjena, ali kao pojam, on također predstavlja sliku koja je posljedica stvarnog doživljaja. Stoga je i pojam Boga važan u alkemiji, najviše zato jer prirodu ostavlja u poziciji subjekta koji ima nepojmljivu inteligenciju, osjećaje i najistančanija čula za nasilnike pred kojima automatski zatvara svoje latice. Iz upravo tog razloga, za današnju znanost, pitanje ljudskih i svih drugih odnosa te na koncu politike i demokracije, ostalo je potpuno zatvoren cvijet, sukladno mesarskom pristupu, te znanosti, te kategoričkom nepriznavanju svijesti samome svemiru. Tek živo doživljena priroda vodi shvaćanju da čovjek nikada ne može biti upravljač koji može predvidjeti sve posljedice svoga nasilništva, jer djeluje na inteligentno biće i može očekivati inteligentan odgovor; te drugo, također vrlo važno, da naš ego nije naše čitavo biće, već da se sastojimo od mnogih "autonomnih" energija koje nas upravljaju u određenom smjeru. Ignoriranje takvih poticaja vodi različitim fizičkim deformacijama i bolestima, a to je upravo ono što se danas događa. Tumor je jedna od najakutnijih posljedica potpunog ignoriranja potreba duše i zatvaranja svih kreativnih kanala. Multiplikacija jedne te iste stanice samo je multiplikacija jednog te istog životnog modela - tumor i život postaju masovna (industrijska) pojava. Samouništenje koje masovno pokreću ljudski organizmi diljem svijeta samo je logična posljedica prepuštanja svoje imaginacije u ruke stručnjaka i političara. Tijelo napušta bilo kakva

želja za odgovornošću, djelovanjem i postojanjem nakon što je dubinska potreba duše na tisuće puta naišla na zid zakona, morala i autocenzure.

Međutim, na putu prema aktivnom djelovanju i podizanju vlastite energije na nove razine, a tako i na putu čovječanstva prema nenasilnom društvu bez ikakve vlade, dobro je imati na umu rečenicu Michaela Maiera: "U kemiji postoji stanovito plemenito tijelo (lapis) na kojeg na početku vladaju bijeda i ocat, dok na kraju vladaju ushit i radost; te sam pretpostavio da će se i sa mnom zbiti tako: da ću, dakle, prvo trpjeti teškoću, žalost i ogorčenje, ali da ću se kasnije suočiti s lakšim i radosnijim stvarima." Jedan od simptoma početka nove istraživačke epohe čovječanstva je i konstantno opadanje ljudi koji sudjeluju u parlamentarnoj demokraciji, odnosno ljudi koji glasaju, te preusmjeravanje pozornosti na neposredne odnose uključujući i onaj sa samim sobom. Tome i svjedoči ponovna pojava raznih istočnjačkih disciplina kao što je yoga. Rudolf Steiner kaže da je pojava yoge u povijesti označila prelazak čovjeka iz faze "eterske povezanosti s kozmosom" u fazu osvještavanja vlastitog organizma (npr.osvješteno disanje). Današnja ponovna pojava yoge, iako u vrlo površnom obliku, koincidira s raznim pokretima čiji temelji su anarhistički, te se može reći da nova epoha označava povezivanje svijesti o samome sebi s organskom, eterskom sviješću povezanošću koju je osjećao pračovjek. Djelovati kao neponovljiva individua, a istodobno kao dio većeg organizma, u promjenjivoj harmoniji i trenucima kreativnog kaosa zadatak je imaginacije novog čovjeka. Na putu prema takvom modelu življenja naići ćemo i na gore spomenutu lakoću i radost, jer će brige koje zaokupljaju današnjeg čovjeka potpuno nestati, a lakoća djelovanja proizlazit će iz neposredne reakcije na stvarnost, što je suština anarhizma. An-arche, između ostalog, predstavlja svjesno apsorbiranje, a zatim napuštanje svega što je staro, zamrznuto u nekom drugom vremenu, potrošeno kao definicija ili slika; svega što iz prošlosti upravlja mogućnostima sadašnjosti, što je Aristotelovo značenje pojma arche. U današnjem svijetu možemo primjetiti doslovno nagomilanu prošlost i institucije koje koriste ogromne količine novaca da bi konzervirale nešto što predstavlja tek mali fragment u razvoju čovjeka. Taj mali fragment postaje apsolutna vrijednost pred kojim

kultura koja upravo sada stvara nova načela zvuči nestvarno svim zarobljenicima tih vrijednosti. Naravno da oni koji vladaju tim institucijama smrznute stvarnosti imaju moć da konzerviraju, ne samo svoju lagodnu poziciju, nego i duh ljudi koji nisu osvijestili vlastitu moć.

Naime, duh živi u prostoru. Zen tradicija gleda na svijet izvan naše kože jednako kao i na svijet unutar nje. Stara astrologija crtala je ljudsku dušu kao grubu kartu svemira u trenutku rođenja pojedinca itd. Sve upućuje da su duša i duh puno veći od dimenzija našeg tijela. Iz te perspektive gledano, prostor koji je privatiziran, kojemu je izvana određena funkcija (kazalište, kafić, trg, tvornica) prostor je naše duše čija energija stagnira. Totalitarni poduhvat EU uma da uspostavi birokratsku kontrolu nad čitavim prostorom je, dakle, pokušaj potpune kontrole nad čovjekom, ali i nad najdubljim silama stvaranja, što je istodobno apsurdno i opasno. Taj poduhvat je ujedno i odraz našeg vlastitog straha pred kaosom koji sami moramo oblikovati i udahnuti mu vlastiti duh. Suvremena alkemija stoga ne može postojati bez političke dimenzije, gdje se na kreativan način vraća energija u zapuštene djelove tijela, odnosno javne prostore koje je napustila sloboda. Rad na fizičkom tijelu kao i na prostoru izvan njega postaju jednakovrijedan poduhvat na putu prema ponovnom sjedinjenju sa svojim izvornim tijelom.

U kontekstu prostora zanimljivi su i hermetički simboli Sjemena, Polja i Cvjetanja. "Polje kao Zemlja općenito označava skupinu okolnosti i mogućnosti sadržanih u tjelesnosti, shvaćene u sveobuhvatnom smislu. Sjeme je, ponajprije, obično Zlato, koje kao da je mrtvo ako je odvojeno od Rudnika (Univerzalnog života), ali kada se umetne u Zemlju, ili Polje, i nakon raspadanja, preporađa se i potiče procvat principa  čiju je možnost sadržavalo." (J.Evola, Hermetička tradicija) Zanimljiv je i ulomak iz Hermetičke pobjede: "Kamen je polje koje Mudri obrađuju, u koje su Priroda i Umijeće posijali sjeme koje mora uroditi svojim plodom."

Svakako je važno da sve ideje i zamisli dožive svoje rastvaranje u polju univerzalnog života. Religija ili politička ideologija u tom su pogledu samo pokušaji da se konzervira "obično zlato", sjeme ideje, u strahu od neizvjesnog ishoda sadnje toga sjemena. Zato je anarhizam kao živa ideja, odnosno polje u kojem razna kukcolika bića djeluju na sve što se u njega zasadi, uvijek bio zastrašujuća zamisao za ljude-institucije. S rastvaranjem naših ideja rastvaramo se naravno i mi, a strašno prekrasno je to što smo sami sebi, nakon takvog rastvaranja, neprepoznatljivi, gdje s lakoćom djelujemo na posve iznenađujuć način učeći se novoj fleksibilnosti tijela tj. našeg životnog prostora. U tom slučaju kapital ima ograničenu moć jer djeluje na strojnoj razini, dok preporođeno biće djeluje trenutačno, brzinom svjetlosti. Na taj način moći ćemo izravno vidjeti ritam mišljenja i prirodu drugih osoba što će nam omogućiti veći stupanj bliskosti te sinkroniziranost i harmoniju. Ili, jednostavnije rečeno, postat ćemo napokon mudraci koji se igraju.

Izvor: h-alter