Roman Rebecca britanske autorice Daphne du Maurier već je nedugo nakon objavljivanja 1938. godine postao svjetski bestseller, a navedeno ponajviše zahvaljuje spretnom korištenju žanrovskih konvencija kriminalističkoga te ljubavnoga romana smještenoga u osobit gotski kontekst. Djelo predstavlja kontinuaciju gotske prozne tradicije jer njezine temeljne žanrovske premise spisateljica preuzima: naivnu i neiskusnu mladu protagonisticu, naočitoga i tajanstvenoga aristokratskoga muškaraca, ambivalentno postavljenoga jer ne znamo je li pozitivac i negativac, mračne prepreke koje su se prepriječile na putu ostvarivanja njihova ljubavnoga projekta, često u vidu sebičnih interesa ljudi iz neposredne okoline, radnja smještena u aristokratsko zdanje, koje opsjedaju “duhovi” i ine “nečiste sile”.
Du Maurier je sve to upakirala u pomodno i senzacionalno ruho: niže klasno rangirana junakinja je Amerikanka koja poslovno dolazi u Monte Carlo, kao središte svjetskih mondenih krugova, a tamo upoznaje bogatoga i naočitoga Britanca Maxima de Wintersa. Ljubav se brzo razvija te završava brakom, nakon čega je odvodi na svoje raskošno i drevno imanje Manderley, gdje biva hladno dočekana naoko zbog svoje klasne pozadine. Posebice se odbojno prema njoj odnosi kućepaziteljica gospođa Denvers. Život na Manderleyu i dalje se odvija u sjeni tragedije – smrti prethodne supruge, čijim su likom i djelom svi gotovo kao opsjednuti, a ona je svojom inteligencijom, stilom i ljepotom postavljena kao nedostižni ideal i idol.
Rebecca je, a to vjerojatno svi znaju, ekranizirana nedugo nakon objavljivana, točnije 1940. godine, te predstavlja prvi američki projekt Alfreda Hitchcocka, na kojem je radio sa slavnim producentom Davidom O. Selznickom (Zameo ih vjetar). U glavnim se ulogama pojavljuju Laurence Olivier te Joan Fontaine, a djelo je osvojilo Oscara u kategoriji najboljega filma. Hitchcockovo ostvarenje manje-više prati priču romana, a za nju ne treba previše objašnjavati zašto je privukla slavnoga redatelja. Zakučasti misterij i mračni regioni ljudskih strasti kao i prijeteći majčinski lik, na koje je autor očito bio fiksiran, a ovdje se u izmještenom obliku javlja kao gospođa Denvers, bili su filmašu vrlo poticajni. Ipak, u priči se javlja jedna vrlo bitna promjena. U romanu je Maxim ubio Rebeccu, no ona je bila grešna žena koja je to zaslužila, a u filmu se nemili događaj odigrao kao nesretni slučaj. Razlog je tome što je klasični Hollywood imao stroga cenzorska ograničenja koja su direktno propisivala što se u filmu smije i ne smije prikazivati te na koji način to treba korespondirati s moralno-etičkim nahođenjima publike. Protagonist koji ubija drugoga čovjeka stoga bi u konačnici trebao biti kažnjen te nikako ne bi mogao završiti kao junak.
Osamdeset godina nakon prve adaptacije, poznata britanska produkcijska kompanija Working Title (Četiri vjenčanja i sprovod) u suradnji s Netflixom odlučila je ponovno ekranizirati roman pa je tako nastala nova filmska Rebecca, koju potpisuje britanski redatelj Ben Wheatley (High-Rise). Djelo još vjernije prati priču romana te zadržava činjenicu da je Maxim ipak ubio prvu suprugu. Između romana i nove adaptacije prošlo je gotovo stoljeće te treba biti iskren i priznati da fabulara romana nije ponajbolje izdržala test vremena, odnosno da budem potpuno izravan i jasan: iz današnje perspektive krajnje je anakrona i naivna. Stvar je s adaptacijama takva da se one mogu poigrati fabulom predloška, rekreirati je i rekonceptualizirati, osuvremenjivati, postavljati je u novi i društveni te kulturni kontekst. Wheatley i scenaristica Jane Goldman (Kick-Ass, X-Men: First Class, Miss Peregrine`s Home for a Peculiar Children, Kingsmen: The Secret Service) umjesto navedenoga opredjeljuju se za jednostavan i staromodan koncept vjernosti koji je njihovo djelo učinio ocvalim i nepotrebnim. Cilj mi nije uradak uspoređivati s Hitchcockovim jer bi nas to odvelo u neke druge vode, nego pokazati zašto ovo djelo ne funkcionira samo po sebi.
Romansa koja započinje u Monte Carlu, a na probleme nailazi na gotski intoniranom imanju, iz današnje perspektive djeluje odveć melodramatično i sapunasto, nalik na one feljtonske romane iz trač časopisa u kojima protagonistica uvijek nailazi na nekoj luksuznoj i skupoj rivijeri bogatoga no usamljenoga i misterioznoga muškarca u kojega se zaljubljuje na prvi pogled te vjeruje da će je on odvesti u novi, zanimljiviji i glamurozniji život. Autori u tom konceptu ne vide danas ništa problematično, iako je on rodno anakron i pomalo uvredljiv. Protagonistica je svedena na udavaču iz niže klase, koja počinje živjeti svoju životnu bajku, za čiju je realizaciju potreban bogat muškarac iz više klase, što je u konačnici vodi i do samožrtvovanja.
Priča je također temeljena na rivalstvu dviju žena – jedna je fizički prisutna, a druga (Rebecca) je poput svojevrsne sablasti koja proganja imanje te ne dopušta njegovim stanovnicima da ostave prošlosti te počnu stremiti prema budućnosti. Dvije su žene odveć dijadno postavljene, ne samo karakterno nego i fizički. Druga je dobra, neiskusna i nevina, fizički krhka (primjerice strah ju je učiti jahati) te plavuša. Prva je fatalna, nesvjesna, strastvena, goropadna, snažna te brineta. Tijekom filma čedna i dobra junakinja treba steći iskustvo i samosvijest te preuzeti vlast na svojom pričom, kojom upravljaju Maxim te gospođa Denvers, a zapravo Rebecca iz onostranosti.
Spomenuto preuzimanje kontrole dolazi u trenutku kada suprug biva zatvoren zbog sumnje da je usmrtio prethodnu ženu pa ona sve čini kako bi spasila svoga muškarca ne samo od utamničenja nego i društvene sramote. Dobar dio njezina djelovanja usmjeren je na dokazivanje činjenice da je Rebecca bila hirovita, pakosna i nemoralna žena. Protagonistica postaje junakinjom tako što potiskuje svoju fantazmatsku dvojnicu, odnosno mračnu stranu ili one aspekte ženskosti koje patrijarhalna kultura doživljava kao prijeteće i problematične: emancipiranost, aktivnost, svjesnost vlastitih žudnji. I sam Maxim u njoj “voli” sve ono što je različito od Rebecce.
Motivacija Maximova karaktera iz današnje je perspektive neuvjerljiva. Gledatelj i njegova nova odabranica prvo se navode na krivi trag da je potresen smrću prve supruge te da ju još uvijek neizmjerno voli pa mu je bolno govoriti o okolnostima njezine pogibije. Nakon toga, u trenutku otkrivanja tajne, priznaje da je nije volio, nego ju je štoviše prezirao te mu je suživot s njom bio mučenje jer je posrijedi bila nevjerna i kapriciozna žena. Svo to ponašanje, tajanstvenost, hirovitost rezultat je činjenice da Maxim nije želio zatražiti razvod braka jer nije mogao okaljati svoje aristokratsko ime. Promjena njegova lika u filmu je izvedena nemotivirano te ishitreno te je kao takva lišena psihološke uvjerljivosti. Činjenica da je ipak počinio prijestup nije dovoljno dobro iskorištena.
Iako je djelo raskošno producirano te vizualno dopadljivo, cjelina je podosta konvencionalna, a glumci ponešto beskrvni, napose Lily James i Armie
