Tih blizu četiri milijuna katolika koje predstavnica Vlade javno poziva da se mole kako bi država bila bolja, lako će i vas koji to želite povući sa sobom, nije to zakon spojenih posuda, nego zakon zaglupljivanja i zatupljivanja
Taman kad sam odlučila, nakon punih pet godina suradnje sa e-Novinama, ponizno zamoliti da mi uz tekst ide i fotografija, sve u stilu „sliku svoju ljubim“, redakcija zacrnila portal, nema slika, nema fotki, nema osmijeha. Ako nekoga zanima zašto sam odjednom postala tako sujetna i samozaljubljena u ono što vidim pred sobom, a što ne moram čitati, odgovor ću pokušati sažeti u kratki: i nepismeni znaju kako izgledaju ratni zločinci, ubojice, silovatelji, koljači, pljačkaši, otimači, kradljivci, dileri, a sve manje čak i pismenih zna kako izgledaju oni drugi, koji sebe smatraju normalnim i redovnim u svem neredu.
Pa, rekoh, hajde da se i mi, izvan „uredovnih“, pokažemo, a malo manje ozbiljno mislim da bi već bilo vrijeme da počnemo ignorirati šljam i ne objavljivati im slike uz zlodjela. Možda se netko tko planira opljačkati, uz prijetnju pištoljem, ili utući čekićem ženu, dijete, mater i ćaću, predomisli, ako shvati da neće u roku dva sata biti na svim televizijskim kanalima, na svim portalima, osvanuti na svim naslovnicama jutarnjih izdanja u svim pozama, kao da su istrgnute iz „Kama sutre“.
I eto moga prvog zajeba – nema slike, nego naprotiv, sva zacrnjena, samo još jedna potvrda da uvijek omanem važno i promašim pravo vrijeme. Da sam bar zadnjih godina u kakvom zatvoru, svi bi znali kako izgledam, jesam li se prošli mjesec udebljala ili smršavila, što bi govorilo o funkcioniranju debelog i tankog crijeva i o vidljivom rezultatu njihovog rada.
Pa mi sad suđeno da nevidljiva, ali zato dobro zasrana, ipak odem u raj. Na hrvatski način, uz hrvatsku Vladu i rame uz rame sa hrvatskom ministricom socijalne politike i mladih. Mlada nisam, ali bila sam prije 25 godina nešto mlađahnija, međutim, ondašnja socijalna politika zaključila da se zbog imena i prezimena u nju nikako ne uklapam. Ime mi je jedno od najčešćih za krave u Hrvatskoj, a Branka Ćopića i njegov „Grob u žitu“ u to su vrijeme tako i tako izbacili iz bilo kakve moguće literature, pa me trajno eliminirali iz svetog reda onih koji imaju pravo na rad i posao. Zato sam ove godine među prvima na putu za raj, a da sam zaposlena, morala bi ministrica tražiti zamjenu. Jer, ako joj ja vjerujem, koja ne pripadam ni jednoj od registriranih vjera, nego uporno tražim neku ljudsku, zajedničku vjeru voljenja i poštivanja, to ne znači da joj vjeruje onih preostalih 86 i kusur posto Hrvatica i Hrvata koji su se prije četiri godine izjasnili kao katolici. Blizu tri milijuna i sedam stotina hiljada Hrvata – katolika dobilo je misiju od ministrice Bernardice Juretić, javno i glasno izrečenu, vrlo prikladnu za jednu od dvadesetak postavljenih, ni od koga izabranih, najvažnijih ljudi jedne države, uz to i članice Evropske Unije: „Sami se ne možemo izvući iz ovoga u čemu se nalazimo, jedino nas Božja snaga i pomoć mogu izvući i zato pozivam sve koji vjeruju u Boga da mole…“
Sa takvim odnosom snaga super je i nama koji ne vjerujemo i nećemo moliti. Ipak je božja providnost na našoj strani! Mi ništa ne moramo, lako će nas 14 posto sa sobom u raj povući onih 86 posto. Ta uvijek većina štiti manjinu, uz uvjet da je ova potonja nijema, gluha i slijepa, ili, još bolje, da i ne postoji u stvarnosti, nego sam na nekim spiskovima.
I eto moga drugog zajeba – ja neću i neću, glasam protiv, pišem protiv, pristajem biti i bez lika, naličja i obličja, svejedno me vuku u raj, na hrvatski način. Ako se kome čini da je ovaj naš raj dražesniji od njegovog, neka nam se slobodno pridruži. Tih blizu četiri milijuna katolika koje predstavnica Vlade javno poziva da se mole kako bi država bila bolja, lako će i vas koji to želite povući sa sobom, nije to zakon spojenih posuda, nego zakon zaglupljivanja i zatupljivanja.
Sigurna sam da sa zajebima nije gotovo, još se svi ministri nisu oglasili! Pripremaju strategiju!
e-novine
Taman kad sam odlučila, nakon punih pet godina suradnje sa e-Novinama, ponizno zamoliti da mi uz tekst ide i fotografija, sve u stilu „sliku svoju ljubim“, redakcija zacrnila portal, nema slika, nema fotki, nema osmijeha. Ako nekoga zanima zašto sam odjednom postala tako sujetna i samozaljubljena u ono što vidim pred sobom, a što ne moram čitati, odgovor ću pokušati sažeti u kratki: i nepismeni znaju kako izgledaju ratni zločinci, ubojice, silovatelji, koljači, pljačkaši, otimači, kradljivci, dileri, a sve manje čak i pismenih zna kako izgledaju oni drugi, koji sebe smatraju normalnim i redovnim u svem neredu.
Pa, rekoh, hajde da se i mi, izvan „uredovnih“, pokažemo, a malo manje ozbiljno mislim da bi već bilo vrijeme da počnemo ignorirati šljam i ne objavljivati im slike uz zlodjela. Možda se netko tko planira opljačkati, uz prijetnju pištoljem, ili utući čekićem ženu, dijete, mater i ćaću, predomisli, ako shvati da neće u roku dva sata biti na svim televizijskim kanalima, na svim portalima, osvanuti na svim naslovnicama jutarnjih izdanja u svim pozama, kao da su istrgnute iz „Kama sutre“.
I eto moga prvog zajeba – nema slike, nego naprotiv, sva zacrnjena, samo još jedna potvrda da uvijek omanem važno i promašim pravo vrijeme. Da sam bar zadnjih godina u kakvom zatvoru, svi bi znali kako izgledam, jesam li se prošli mjesec udebljala ili smršavila, što bi govorilo o funkcioniranju debelog i tankog crijeva i o vidljivom rezultatu njihovog rada.
Pa mi sad suđeno da nevidljiva, ali zato dobro zasrana, ipak odem u raj. Na hrvatski način, uz hrvatsku Vladu i rame uz rame sa hrvatskom ministricom socijalne politike i mladih. Mlada nisam, ali bila sam prije 25 godina nešto mlađahnija, međutim, ondašnja socijalna politika zaključila da se zbog imena i prezimena u nju nikako ne uklapam. Ime mi je jedno od najčešćih za krave u Hrvatskoj, a Branka Ćopića i njegov „Grob u žitu“ u to su vrijeme tako i tako izbacili iz bilo kakve moguće literature, pa me trajno eliminirali iz svetog reda onih koji imaju pravo na rad i posao. Zato sam ove godine među prvima na putu za raj, a da sam zaposlena, morala bi ministrica tražiti zamjenu. Jer, ako joj ja vjerujem, koja ne pripadam ni jednoj od registriranih vjera, nego uporno tražim neku ljudsku, zajedničku vjeru voljenja i poštivanja, to ne znači da joj vjeruje onih preostalih 86 i kusur posto Hrvatica i Hrvata koji su se prije četiri godine izjasnili kao katolici. Blizu tri milijuna i sedam stotina hiljada Hrvata – katolika dobilo je misiju od ministrice Bernardice Juretić, javno i glasno izrečenu, vrlo prikladnu za jednu od dvadesetak postavljenih, ni od koga izabranih, najvažnijih ljudi jedne države, uz to i članice Evropske Unije: „Sami se ne možemo izvući iz ovoga u čemu se nalazimo, jedino nas Božja snaga i pomoć mogu izvući i zato pozivam sve koji vjeruju u Boga da mole…“
Sa takvim odnosom snaga super je i nama koji ne vjerujemo i nećemo moliti. Ipak je božja providnost na našoj strani! Mi ništa ne moramo, lako će nas 14 posto sa sobom u raj povući onih 86 posto. Ta uvijek većina štiti manjinu, uz uvjet da je ova potonja nijema, gluha i slijepa, ili, još bolje, da i ne postoji u stvarnosti, nego sam na nekim spiskovima.
I eto moga drugog zajeba – ja neću i neću, glasam protiv, pišem protiv, pristajem biti i bez lika, naličja i obličja, svejedno me vuku u raj, na hrvatski način. Ako se kome čini da je ovaj naš raj dražesniji od njegovog, neka nam se slobodno pridruži. Tih blizu četiri milijuna katolika koje predstavnica Vlade javno poziva da se mole kako bi država bila bolja, lako će i vas koji to želite povući sa sobom, nije to zakon spojenih posuda, nego zakon zaglupljivanja i zatupljivanja.
Sigurna sam da sa zajebima nije gotovo, još se svi ministri nisu oglasili! Pripremaju strategiju!
e-novine