Ponavljači

Em državna blagajna jezivo zvoni prazninom, a za ozbiljnije promjene u školstvu treba znatno više novaca nego za Pelješki most. Em se struka sama sa sobom ne može dogovoriti o smislu, sadržaju i redosljedu reformiranja sustava, a separatno oktroirane promjene unaprijed su osuđene na propast. Em se političko-ideološke grupe nisu zrele dogovoriti ni o čemu važnijem, kamoli postići trajniji konsenzus, a bez tog uvjeta nema nikakve reforme. Em se megalomanski zamišljen projekt dubokog oranja na zapuštenoj njivi opet lakomisleno proklamira kao provedbena obveza armije potplaćenih, ljutitih i nepovjerljivih prosvjetara. Čije dostojanstvo i važnost za sudbinu zemlje znače političarima, pa i školarcima i roditeljima, kao lanjski snijeg. A bez konsenzualne zauzetosti za reformu i novčane logistike – Boris Jokić i strukovni mu entuzijasti, nesvjesni s kim imaju posla, rade uzaludan posao.

Kao i svaki put dosad - od državnog projekta Stipe Šuvara te neznatnih korekcija 1980-ih u sustavu šuvarica, preko kroatizacijskog radikalizma 1990-ih i tzv. Hrvatskog kvalifikacijskog okvira (HOK) reformski sasvim impotentnog "isušivača močvare" Željka Jovanovića do kurikularnog maga Borisa Jokića - zbog rečenih je razloga propala svaka školska reforma. Najprije zato što je bila falično projektirana, a nije imala financijsku i većinsku potporu učitelja i profesora. Ni ova neće biti bolje sreće. To se dalo naslutiti već smjenom tzv. lijevo-desne vlasti, a sve što je uslijedilo u međuvremenu svodi se na ambivalentna mudrovanja vladajućih rogova u vreći s naslutljivom porukom Jokiću/evima "uzalud vam trud, svirači".

Prije četrdesetak godina Partija je nosila na svojoj političko-ideološkoj krijesti i Šuvara i njegov reformski projekt, pa ni u struci nije moglo biti mile-lale, a glavni kurikularni reformator Jokić nema tu sreću. Počeo je reformski kuluk kod lijevih na vlasti, pa je oporbena desnica (osobito glasno Katolička crkva) zazirala od njega, a sad bi ga trebao finalizirati kod desnih, u okolnostima kada zakrvljeni političko-ideološki ovnovi HDZ i SDP intenziviraju međusobni sraz na kritično nasapunanom društvenom brvnu. Te će opcije sa svojim partnerima radije pustiti da cijela država ode u vražju mater ne bi li čim više napakostili jedna drugoj, no što će se dogovoriti o ključnom za interese građana, pa i za sudbinu cijele zemlje. I to je unaprijed ugrađena u školsku reformu tempirana bomba zbog koje Jokićev projekt nema izgleda nadživjeti aktualan politikantski larpurlartizam vladajućih.

Osim glavnog kurikularnog reformatora i njegovih navodno 500 predanih desnih i lijevih ruku u struci, nikom drugom zapravo ta reforma nije na srcu. Osobito ne kritičnoj masi dobronamjerne prosvjetne branše koju nitko i ne pita što je moguće i kako promijeniti u sustavu odgoja i obrazovanja. Stručno nedovoljno pripremljen i sramotno gurnut na sami rub ljudskog dostojanstva, prosvjetni djelatnik strahuje od reforme kao skupa mjera što mu donose ne samo više posla za manje novca nego i smanjena stečena zaposlenička prava. Smanjenje prosvjetno-znanstvene stavke državnog proračuna, stezanje remena na prijevozu učenika, financiranju asistenata u nastavi, restrikcije pomoći invalidnim učenicima i studentima, itsl. nedvosmislena su poruka vladajućih školstvu da jedno misle, drugo rade, a treće (ne) čine. Formalne potpore vladajućih, pa i samog resornog ministra Predraga Šustara, o tome da "reforma ide dalje" valja uzeti s velikom rezervom.

"Nema šanse da kurikularna reforma propadne", pokušao je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Šustar demantirati nevjerne tome, nakon zadnje sjednice saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. "Provedena javna rasprava je preduvjet da se prijavimo za novac iz Europskog socijalnog fonda za provedbu reforme. Konačno smo ušli u operativnu provedbu reforme. Trebalo nam je neko vrijeme da se zalaufamo, ali je ključno da sada idemo dalje." Zalaufavanje je tek populističko ime za izostanak čvrstog, zajedničkog stajališta vladajućih rogova u vreći o reformi školstva. Liberalniji dio koalicije HDZ&"domoljubi"&Most je za to da se pusti Jokićevu momčad nastaviti posao, a rigidno desni - Hrast Ladislava Ilčića, kojekakve "obiteljske" udruge i inicijative, Željka Markić, dio Mosta…, gdje Crkva ima dominantan utjecaj/interes - žele radikalno svjetonazorski i ideološki kroatizirati školski sustav. Kao da već nije i previše deformiran u tom smislu. Ne samo vjeronaukom, koji spada u crkve i župe, a ne u javnu školu.

Toj će svrsi poslužiti, potvrdio je Šustar, preinake kurikularnog projekta na osnovi "primjedaba i prijedloga iz jednomjesečne javne rasprave". Nakon takve dorade dokumenata, procjena je da će pokusna primjena Jokićeve (?) reforme početi u rujnu, od školske 2016./17. godine. Objektivno, to je na vrbi svirala. Hrvatska ne raspolaže potrebnim novcem, nego se apstraktno sanja o EU-eurima. Šustarova reformska blagajna raspolaže sa samo šest milijuna kuna, što je sića da ne može biti smješnija za megalomanski zamišljen posao. Čak i na papiru; čak i za samo pokusne potrebe. Ekspertna radna skupina za provedbu reformu navodno je već potrošila tri milijuna od predviđenih 12 milijuna kuna.

Ministar je morao priznati novinarima da ipak "nije dovoljno" to što RH može dati za reformu, čak i na pokusnoj razini, a upravo "dobar dio kolača mora osigurati nacionalna komponenta". I što sada? Nacionalna komponenta je na strogoj dijeti, prosvjetari su već psihički mobilizirani, javnost u napetom iščekivanju daljnjeg razvoja događaja - radi se o njihovoj djeci kao (zaboga, ne opet!) laboratorijskim miševima - a Jokićevi kurikularni odredi u niskom su startu. Znači li ministrov loš verbalizam to da neće biti reforme školstva, ako iz Bruxellesa ne kapnu eurići? I što onda znači retorika nove vlasti: "reforma ide dalje"? Jokiću stop. Samo to, jer ni školski euri ne rastu po bruxelleskim kandelabrima kako se to u RH misli. Na neki to način sugerira i sam ministar: "Europa ima svoje kriterije. U planu razvoja strukovnog obrazovanja triput se vraćao dokument upravo zato što se preskočila javna rasprava. Ako je to obvezno, i javna rasprava o kurikularnoj reformi mora se provesti kako treba." Ni to, sudeći po Unijinoj praksi, nije nikakvo jamstvo RH.

"Osluškujući raspravu i općenito konsenzus politike oko reforme obrazovanja", kaže voditelj Eksperne radne skupine za provedbu Cjelovite kurikularne reforme Boris Jokić, "očekujemo da se u sljedećih tjedan-dva raspiše javni natječaj za eksperimentalne škole, bez obzira na to hoće li se u eksperimentalnu provedbu ići ove ili iduće jeseni, što nije ključno." Ispravno drži ključnim opremanje škola i osposobljavanje nastavnika za ostvariti reformske obveze: "Glavni preduvjet nije novac, nego entuzijazam nastavnika i ljudi u školama. Bez toga neće biti ništa od reforme". No, novca u Šustarovoj blagajni nema, euri iz Bruxellesa nisu još ni mislena imenica, škole prosječno nisu opremljene za provođenje reforme niti su nastavnici osposobljeni, političari su u non-stop svađi o svemu i svačemu, a nova školska godina počinje za - četiri mjeseca i koji dan. Bye-bye, reforma!

Tresu se politikantska i kojekakva još brda, a reformski Jerry grozničavo traži bilo kakvu rupu u kojoj bi se, u općoj gunguli, skrio od bijesnog Toma. Kad ono, nema Toma, samo privid. Sjena nesretnih ponavljača Stipe Šuvara i Borisa Jokića.

h-alter