Radnički pokret je daleko od ugašenog – ako ništa, porast radničkih protesta i mobilizacije zasnovane na klasi od 2008. godine signalizira da se plima mijenja
Dominantan pristup u društvenim naukama od 1980-ih je pretpostavljao da su radna snaga i mobilizacija zasnovana na klasi relikvije prošlosti. “Globalizacija”, naširoko se raspravljalo, je pokrenula intenzivno nadmetanje među radnicima širom svijeta i rezultovala u nemilosrdnoj nazadujućoj spirali radničke moći i dobrobiti. Rečeno je da će restruktuisanje proizvodnje – zatvaranje fabrika, prebacivanje posla u inostranstvo, automatizovanje i uključivanje ogromnog broja jeftine radne snage – potkopati ustaljenu radnu snagu u masovnoj proizvodnji u ključnim zemljama i stvariti nepremostivu barijeru novom pokretanju radničke klase bilo gdje.
Ovaj argument je postao poznat kao izreka trka-do-dna. Bio je to argument koji je njegove zagovornike ostavio zatečenim kada je došlo vrijeme da se da smisao rastu radničkih protesta širom svijeta i klasno zasnovanoj mobilizaciji koja je počela 2008. godine. Pobuna je dobila nekoliko formi: niz štrajkova fabričkih radnika u Kini i drugim dijelovima Azije, militantnim i nasilnim štrajkovima u južnoafričkim rudnicima platine, okupacija javnih trgova nezaposlene i nedovoljno zaposlene omladine u Sjevernoj Africi i SAD-u, protesti protiv štednje u Evropi. Ovo je bilo tek nekoliko znakova da se plima mijenja. Zaista, čini se da smo tek na početku svjetskog pokretanja radničke i klasno zasnovane mobilizacije.
Svjetski porast klasno zasnovane mobilizacije
Da bismo objasnili smisao onoga što se odvija pred našim očima trebamo pristup koji je osjetljiv na načine na koje se ponavljaju revolucije u organizaciji proizvodnje koje su karakterisale historiju kapitalizma i rezultovale ne samo u nestajanju radničke klase nego i u pravljenju nove radničke klase na globalnom nivou.
Oni koji su tokom proteklih nekoliko decenija proglašavali smrt radničkoj klasi i radničkim pokretima bili su fokusirani samo na stranu nestajanja u procesu klasne izgradnje. Ali ako gledamo kroz premisu da su svjetske radničke klase i radnički pokreti ponovo izgrađeni, nestali i ponovo napravljeni, onda imamo moćan proivotrov protiv pokušaja da se prerano proglasi smrt radničke klase svaki put kada nestaje jedna specifična radnička klasa. Smrt radničkog pokreta je proglašena prerano početkom 20. stoljeća, tokom rasta masovne proizvodnje koja je potkopala snagu zanatskih radnika; i onda je ponovo prerano proglašena krajem 20. stoljeća.
Fokusiranjem na stvaranje, nestajanje i ponovno rađanje radničkih klasa, u privilegiji smo da vidimo rađanje novih borbi, kako stvaranje novih radničkih klasa tako i nestajanje starih radničkih klasa; odnosno, borbe onih koji osjećaju kreativnu i destruktivnu stranu procesa kapitalističke akumulacije, naizmjenično.
Nazvala sam ova dva tipa borbe marksistički tip i polanyijevski tip radničkih protesta. Marskistički tip radničkih nemira je sastavljen od borbe novostvorene radničke klase, koje ispituju svoj status jeftine i poslušne radne snage. Polanyijevski tip radničkih protesta je sastavljen od borbe postojeće radničke klase koja brani svoj način života i egzistenciju, uključujući i odbranu prava koje su obezbijedili kod kapitala i države u ranijim talasima borbe.
U trenutnim pokretima vidimo oba ova tipa borbe, sa talasom štrajkova nove kineske migrantske radničke klase koja je najbliža tipu radničke klase u nastajanju i protestima protiv mjera štednje u Evropi koja je najbliža sa postojećom radničkom klasom u nestajanju.
Teškoće u mjestu proizvodnje
Trenutni talas štrajkova u Kini je posljednja manifestacija dinamike koja se može sažeti u frazu: gdje ide kapital, konflikt kapitala i radne snage slijedi uskoro. Drugačije rečeno, uzastopno geografsko širenje masovne proizvodnje širom planete od sredine 20. stoljeća do danas je rezultiralo uzastopnim talasima stvaranja nove radničke klase i marksističkim tipom radničkih nemira. Možemo vidjeti déjà vu obrazac bilo da se proizvodni kapital pomjera na nove geografske lokacije u potrazi za jeftinijom/neslobodnijom radnom snagom, čak i kada je radna snaga oslabljena na ovim mjestima sa kojih je kapital pobjegao, radije nego stvaranje brze trke prema dnu, rezultat je bio stvaranje nove radničke klase i jakih radničkih pokreta u svakom novom poželjnom mjestu proizvodnje.
Ova dinamika je bila vidljiva kada su slijeđena “proizvodna čuda” u Brazilu i Južnoj Africi tokom 1960-ih i Južnoj Koreji tokom 1970-ih i tokom jedne generacije, izranjanjem “čuda radničkih pokreta” koja su demontirali radničko-represivne režime koji su garantovali jeftinu i poslušnu radnu snagu. Vidljivo je i u Kini danas.
Jedan odgovor kapitalista na ovaj talas radničkih nemira u Kini je bio napor da se proizvodnja premjesti na mjesta sa još jeftinijom radnom snagom. Fabrike su se premiještale iz obalnih područja u unutrašnje provincije unutar Kine i u siromašnije zemlje u Aziji poput Vijetnama, Kambodže i Bangladeša. Ali gotovo istovremeno, teza da gdje ide kapital slijede i konflikti, je dobila potvrdu u izvještajima o štrajkovima u novim omiljenim mjestima za investiranje. Sve se više čini da kapitalu nije ostalo nigdje da pobjegne.
Još jedan odgovor kapitalista je bio da ubrzaju dugoročni trend automatizacije proizvodnje – odnosno, rješavanje problema kontrolisanja radne snage uklanjanjem radnika iz procesa proizvodnje. Ipak, radnički nemiri na mjestima proizvodnje nastavljaju da budu važan dio ukupnog radničkog protesta. Cjelovito uklanjanje ljudske radne snage iz procesa proizvodnje ostaje nedostižno. Štaviše, post-fordovska reorganizacija proizvodnje je zapravo povećala remetilačku moć radnika na mjestima proizvodnje u nekim sektorima – uprkos raširenoj namjeri u literaturi da se fokusira na načine na koji su ove promjene oslabile snagu radnika.
Naprimjer, proizvodnja sa kratkim rokovima, eliminišući sve međukorake i viškove iz procesa proizvodnje, zapravo je ojačala remetilačku moć radnika na mjestima proizvodnje. U automobilskoj industriji, dijelovi se dostavljaju “na vrijeme”, od dobavljača do fabrike za sklapanje. Sa eliminacijom svih međukoraka u dostavi dijelova, štrajk koji zaustavi proizvodnju u jednoj fabrici važnih dijelova može dovesti cijelu operaciju korporacije do zaustavljanja u roku od nekoliko dana ili manje. Upravo se to desilo u Kini 2010. godine sa štrajkom u fabrici autodijelova dovodeći ubrzo do zaustavljanja svih hondinih operacija u Kini.
Na isti način je globalizacija trgovine i proizvodnje povećala pregovaračku moć radnika u transportu i komunikacijama dok štrajkovi u ovim sektorima povećavaju spektar ometanja regionalnih i državnih ekonomija kao i cjelokupnog svjetskog dostavljačkog lanca. Tako, u vrijeme dok je najčešća priča februarskih egipatskih nemira 2011. godine bila fokusirana na proteste na ulicama i okupaciju trga Tahrir, radnici u Suezskom kanalu su stupili u štrajk – sa svim pratećim implikacijama na državnu i međunarodnu trgovinu – i tada je Mubarak odstupio sa dužnosti.
Borba na ulicama
Dok bi bilo greška potcijeniti sadašnju i buduću ulogu radničkih borbi na mjestima proizvodnje, bila bi greška i potcijeniti ulogu borbe na ulicama. Zaista, isprepletena narav ova dva mjesta borbe može se izvesti iz prvog toma Kapitala.
Sa jedne strane, ono što se desi u “skrivenim mjestima [fabričke] proizvodnje” bilo je Marksov fokus u središnjim dijelovima prvog toma Kapitala, gdje je on katalogizirao endemični radničko-kapitalni sukob po trajanju, intenzitetu i tempu rada. Endemična narav radničko-kapitalističkih sukoba na mjestima proizvodnje ostaje važna i danas. Sa druge strane, do poglavlja 25, Marks daje do znanja da je logika kapitalističkog razvoja ne samo da vodi do endemičnih borbi na radnom mjestu nego i da proširi društveni nivo sukoba, dok akumulacija kapitala ide ruku pod ruku sa “akumulacijom nesreće”, najprepoznatljivije u formi širenja rezervne armije nezaposlenih, nedovoljno zaposlenih i radnika sa nesigurnim zaposlenjem.
Gledajući iz ove perspektive, kapitalizam u prošlosti je opisivan ne samo kroz ciklične procese kreativnog uništenja, nego i kao dugoročna namjera da se uništi postojeća egzistencija brže nego što se stvara novo blagostanje. Ovo ukazuje na potrebu da se osmisli treći tip radničkih pokreta kao dodatak protestima radničkih klasa koje se stvaraju (marskistički tip) ili nestaju (polanyijevski tip). Ovaj treći način (za koji nemam ime) je protest onih radnika koje je kapital obišao ili isključio; tačnije, onih članova radničke klase koji nemaju ništa za prodati osim svoje radne snage ali imaju malo mogućnosti da je prodaju tokom svog životnog vijeka.
Sva tri tipa radničkih pokreta su rezultat različitih pojava istog procesa kapitalističkog razvoja. Sva tri su vidljiva u današnjem globalnom rastu radničkih i klasno zasnovanih nemira, sa protestima velikog broja nezaposlenih mladih ljudi širom svijeta kao paradigmatičan primjer našeg trećeg tipa. Konačno, sudbina sva tri tipa borbe je duboko isprepletena jedna sa drugom.
Ujedinjenje radničke klase
Marksov optimizam o radničkoj internacionali i preobražajnoj moći proleterske borbe bio je dijelom utemeljen na njegovoj pretpostavci da sva tri tipa radnika – oni koji su uključeni kao radnici za platu u posljednju fazu materijalnog širenja, oni koji su isključeni kao rezultat posljednje rudne restruktuiranja i oni koji su bili višak za potrebe kapitala – mogu se pronaći u istim radničkim domaćinstvima i zajednicama. Oni su živjeli zajedno i borili se zajedno.
Drugačije rečeno, Marks je držao da se razlike u radničkim klasama – između zaposlnih i nezaposlenih, aktivne i rezervne armije, onih u prilici da izazovu prekide koji koštaju kapital na mjestu proizvodnje i onih koji imaju samo moć da poremete red na ulici – nisu preklapale sa razlikama državljanstva, rase, etničke pripadnosti niti spola. Kao takvi, radnici koji su utjelovljivali tri različita tipa radničkih nemira su bili jedna radnička klasa sa podijeljenim mogućnostima i podijeljenim nedaćama i sa kapacitetom da proizvedu post-kapitalističku viziju koja je obećavala emancipaciju svjetske radničke klase u potpunosti.
Historijski gledano, međutim, kapitalizam se razvio ruku pod ruku sa kolonijalizmom, rasizmom i patrijarhatom, razjedinjujući radničku klasu po liniji statusa (poput državljanstva, rase/etničke pripadnosti i spola), i otupljujući njen kapacitet da proizvede ujedinjujuću viziju za klasu kao cjelinu.
Danas postoje neki znakovi da ove podjele jačaju – rast antiimigrantskih i ksenofobičnih osjećaja, napori da se ograniči migracija i ojačaju privilegije zasnovane na državljanstvu. Ali tu su također i znakovi, prema drugim kriterijima, da ove podjele blijede ako ne i nestaju, stvarajući izglede na lokalno, državnom i međunarodnom nivou za mobilizaciju koja donosi ujedinjenje solidarnosti protagonista sve tri vrste radničkih pokreta i koji imaju kapacitet da stvore prenoseće emancipatorske projekte za 21. stoljeće.
magazinplus
