Mladi migrant iz Trevisa na kraju je u Zagrebu diplomirao talijansku književnost, pa dobio posao na fakultetu i kolumnu u Večernjem listu, gdje će 25 godina kasnije napisati nadahnutu basnu o ‘maziteljima poskoka’ što ‘liju suze’ nad izbjegličkom djecom, koja bi ‘u svakoj uređenoj državi bila oduzeta roditeljima’. Da, Nino Raspudić
Strah od zmija jedan je od najstarijih čovjekovih strahova, naslijeđen u genu koji dijelimo s prvim pretkom, bez obzira na to smatramo li prvim pretkom onoga primata što je sišao sa stabla i na tlu se suočio s gmazom, ili pak nultog rođaka Adama: i starozavjetna je edenska zmija, uostalom, konstrukt iskonskog čovjekovog straha od zmije. Nesretni je gmaz tako od početaka civilizacije simbol podmuklog zla, a arhetipska ‘guja u njedrima’ opće mjesto baš svake narodne mudrosti, sve od klasične Ezopove basne o seljaku koji umire od ugriza spašene smrznute zmije, do američkog pjesnika Oscara Browna, autora Al Wilsonovog soul klasika iz šezdesetih, ‘The Snake’, u kojoj će, umjesto Ezopova seljaka, smrznuta nezahvalna zmija ugristi neku nesretnu djevojku meka srca.
Ta je Wilsonova Zmija – usprkos zgražanju djece i nasljednika Oscara Browna, koji je i sam bio istaknuti crnački aktivist i borac za ljudska prava – Donaldu Trumpu sišla s uma kao zgodna prispodoba o sirijskim migrantima, pa je YouTube prije nekoliko mjeseci poharao snimak američkog predsjednika kako na nekom konzervativnom forumu upozorava na opasnost od podmuklih migranata, i sugestivno poput Božidara Alića čita: ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin/ You knew damn well I was a snake before you took me in.’
Lijepo je, eto, znati da plitki Trumpov um tavori i u glavi prof. dr. sc. Nina Raspudića. Umjesto klasične deseteračke prispodobe o guji u njedrima, ili barem ‘Svetinje’ Miroslava Škore, hrvatskog soul klasika o čudnim ljudima čudnog imena – ‘Zlato daje, dušu krade, slatko progovara/ Guja iz njedara’ – Raspudiću je, međutim, poput dara s neba na um pala bizarna novinska vijest od prošle srijede: neka je nizozemska ljubiteljica prirode meka srca, baš kao u Wilsonovoj pjesmi, na Biokovu išla nježno pogladiti malog, mladog poskoka, pa završila, jasno – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – na Hitnoj pomoći i u Klinici za infektologiju KBC-a Split.
Ravno s Biokova na Raspudićev um naivna, ergo glupa Brownova ‘tender-hearted woman’ pala je kao arhetip ‘zapadnog derišta’ koje ‘škola ne priprema za život, opasnost, konflikt i suočavanje s realnošću’, pa ‘živi u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti’ i ‘sve je user-friendly’, u ‘svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo, i sve što trebaš je ljubav’. Tako viđeno, nizozemsko je ‘derište’ Raspudiću potom sišlo s uma kao slika ‘onih koji vabe ilegalne migrante u Europu’ i ‘koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti’.
O tome, draga djeco, govori ova priča: o afganistanskim i pakistanskim migrantima što su ovih dana ‘podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić’, i glupim i naivnim ‘maziteljima poskoka’, kako ih naziva Raspudić, što onda ‘liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom’, iako bi ‘u svakoj uređenoj državi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima’!
Da bi već sutra, čim se raskomote i raskote – dalje priču znate i sami – maženi poskoci iz izbjegličkih kampova napravili ono što guje u njedrima već rade, i što rade oduvijek, sve od Ezopove Grčke do Ezopske unije, a naivni ‘mazitelji poskoka’ završili plačući poput one Nizozemke s Biokova. ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin’, recitira Nino Raspudić sugestivno poput Donalda Trumpa, ‘You knew damn well I was a snake before you took me in.’
Evo, uostalom, jedne takve autentične i poučne izbjegličke priče iz prve ruke.
‘To je bilo kaotično vrijeme’, priča u novinama mladi jedan čovjek, koji je kao šesnaestogodišnjak započeo svoju dugu migrantsku avanturu preko Hrvatske i Italije. ‘Kada je čovjek mlad, nekako se s time nosi. Ljudi iz moje generacije, dakle one koju je na početku srednje škole zatekao rat, bili su se dosta rasuli po svijetu i postali prepušteni sami sebi. Otac je bio cijelo vrijeme kod kuće, a majka nije mogla u izbjeglištvu imati nikakvu kontrolu nada mnom. Bili smo prisiljeni vrlo rano sazrjeti. Ili propasti ili sazrjeti.’
Iako je, tako ‘rasut po svijetu’, na koncu završio u izbjeglištvu u Trevisu, u Italiji, dakle u razmjerno uređenoj zemlji, iako su i tamo kojekakvi trumpovi tvrdili kako su izbjeglice i migranti ‘zmije u njedrima’, mladić ipak – ‘prepušten sam sebi’, da ‘propadne ili sazrije’ – niti je oduzet majci, niti je zajedno s njom vraćen odakle je došao. Naprotiv, talijanski su ‘mazitelji poskoka’ dječaka primili, dali mu krov nad glavom i čak ga upisali u školu, zajedno sa svojom djecom.
Zanimat će vas možda što je kasnije bilo s njim: mladi migrant iz Trevisa na kraju je završio u Zagrebu i diplomirao talijansku književnost, pa dobio posao na fakultetu i kolumnu u Večernjem listu, gdje će dvadeset pet godina kasnije napisati nadahnutu basnu o ‘maziteljima poskoka’ što ‘liju suze’ nad izbjegličkom djecom, koja bi ‘u svakoj uređenoj državi bila oduzeta roditeljima’.
Da, Nino Raspudić. Nino zna sve o tome: i on je jednom davno bio mali, mladi poskok.
Kako je, naime – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – migrant i izbjeglica Nino zahvalio Italiji na tome što mu je devedeset treće dala sklonište i školu? Tako što je doktorirao na temu ‘Prekojadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti’, dekonstruirajući stereotipne rasističke modele u kolonijalnoj talijanskoj kulturi, koja je Hrvate vazda vidjela kao nižu rasu, čak i onda kad ih nije smatrala opasnim divljacima.
Poželjno je, jasno, i društveno korisno demontirati takve konstrukte, i sam se pomalo amaterski time bavim već tridesetak godina, legitimno je to čak i u poziciji – ili upravo iz nje – ‘žrtve’ pomoći takve jedne superiorne i patronizirajuće kulture. Ili je barem legitimno sve dok se, dvadeset pet godina kasnije, ne zatekneš kako i sam ustrajno gradiš rasističke konstrukte i stereotipne modele nižih rasa, marljivo prikupljajući građu za nekog sirijskog ili afganistanskog klinca iz Velike Kladuše, da sutra – o da, i migranti, kako vidimo, ponekad na kraju završe fakultete – doktorira na temu ‘Prekogranični (polu)orijentalizam: prikazi izbjeglica u hrvatskom novinarstvu’.
Odvratna bi, rasistička i fašistoidna Raspudićeva teza o izbjeglicama kao otrovnim zmijama, ‘guji u njedrima’, bila opasna sve i da nije autobiografska: tako je samo još i otužno glupa. Jer uvaženi mladi profesor precizno slijedi patronizirajući kolonijalni konstrukcijski model, pa jednako kako u priči s Biokova brani i razumije poskoka – ‘mlada se Nizozemka na Biokovo uspentrala na njegov teritorij’ – tako u nastavku opasnost od migranata i izbjeglica ne vidi u njihovoj nasilnoj prirodi, već u narastajućem rasizmu koji izazivaju. U fantastično, poput čarape izokrenutoj tezi zdvaja tako Nino nad sudbinom Europe, u kojoj je, zahvaljujući ‘mazohizmu’ Angele Merkel, ‘AfD u tri godine postao druga najjača stranka u Njemačkoj, jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati i Liga u Italiji’.
‘Hoće li mazitelji poskoka nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi, i ne započnu s nasilnim progonima?’ pita se zabrinuti Nino Raspudić, desničarskom protumigrantskom retorikom precizno dekonstruirajući desničarsku protumigrantsku retoriku, sve vapijući da se migranti i izbjeglice nasilno prognaju iz Europe, kako ne bi postali žrtvama nasilnih progona.
Zato, eto – ako ni za što drugo – ne dao Bog da fašisti svojom ‘protumigrantskom retorikom’ ‘zavladaju u cijeloj Europi’. Strah me i pomisliti kako bi u tom užasu najebao Nino Raspudić.
U posljednjem, 984. broju Novosti, na ovom je mjestu, u članku ,"Offshore za ubojica", nespretnom tehničkom intervencijom u tekstu ispalo kako je ‘Zlatan Mijo Jelić optužen za ubojstvo generala Vlade Šantića’. Navod je, naravno, u potpunosti neistinit: Zlatan Jelić nije optužen za ubojstvo generala Šantića, već za ratne zločine, progone i ubojstva bošnjačkih zarobljenika i civila na području Mostara. Ispričavam se gospodinu Jeliću, tako nešto neće se više nikad ponoviti.
Boris Dežulović
portalnovosti
Strah od zmija jedan je od najstarijih čovjekovih strahova, naslijeđen u genu koji dijelimo s prvim pretkom, bez obzira na to smatramo li prvim pretkom onoga primata što je sišao sa stabla i na tlu se suočio s gmazom, ili pak nultog rođaka Adama: i starozavjetna je edenska zmija, uostalom, konstrukt iskonskog čovjekovog straha od zmije. Nesretni je gmaz tako od početaka civilizacije simbol podmuklog zla, a arhetipska ‘guja u njedrima’ opće mjesto baš svake narodne mudrosti, sve od klasične Ezopove basne o seljaku koji umire od ugriza spašene smrznute zmije, do američkog pjesnika Oscara Browna, autora Al Wilsonovog soul klasika iz šezdesetih, ‘The Snake’, u kojoj će, umjesto Ezopova seljaka, smrznuta nezahvalna zmija ugristi neku nesretnu djevojku meka srca.
Ta je Wilsonova Zmija – usprkos zgražanju djece i nasljednika Oscara Browna, koji je i sam bio istaknuti crnački aktivist i borac za ljudska prava – Donaldu Trumpu sišla s uma kao zgodna prispodoba o sirijskim migrantima, pa je YouTube prije nekoliko mjeseci poharao snimak američkog predsjednika kako na nekom konzervativnom forumu upozorava na opasnost od podmuklih migranata, i sugestivno poput Božidara Alića čita: ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin/ You knew damn well I was a snake before you took me in.’
Lijepo je, eto, znati da plitki Trumpov um tavori i u glavi prof. dr. sc. Nina Raspudića. Umjesto klasične deseteračke prispodobe o guji u njedrima, ili barem ‘Svetinje’ Miroslava Škore, hrvatskog soul klasika o čudnim ljudima čudnog imena – ‘Zlato daje, dušu krade, slatko progovara/ Guja iz njedara’ – Raspudiću je, međutim, poput dara s neba na um pala bizarna novinska vijest od prošle srijede: neka je nizozemska ljubiteljica prirode meka srca, baš kao u Wilsonovoj pjesmi, na Biokovu išla nježno pogladiti malog, mladog poskoka, pa završila, jasno – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – na Hitnoj pomoći i u Klinici za infektologiju KBC-a Split.
Ravno s Biokova na Raspudićev um naivna, ergo glupa Brownova ‘tender-hearted woman’ pala je kao arhetip ‘zapadnog derišta’ koje ‘škola ne priprema za život, opasnost, konflikt i suočavanje s realnošću’, pa ‘živi u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti’ i ‘sve je user-friendly’, u ‘svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo, i sve što trebaš je ljubav’. Tako viđeno, nizozemsko je ‘derište’ Raspudiću potom sišlo s uma kao slika ‘onih koji vabe ilegalne migrante u Europu’ i ‘koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti’.
O tome, draga djeco, govori ova priča: o afganistanskim i pakistanskim migrantima što su ovih dana ‘podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić’, i glupim i naivnim ‘maziteljima poskoka’, kako ih naziva Raspudić, što onda ‘liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom’, iako bi ‘u svakoj uređenoj državi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima’!
Da bi već sutra, čim se raskomote i raskote – dalje priču znate i sami – maženi poskoci iz izbjegličkih kampova napravili ono što guje u njedrima već rade, i što rade oduvijek, sve od Ezopove Grčke do Ezopske unije, a naivni ‘mazitelji poskoka’ završili plačući poput one Nizozemke s Biokova. ‘Oh shut up, silly woman, said the reptile with a grin’, recitira Nino Raspudić sugestivno poput Donalda Trumpa, ‘You knew damn well I was a snake before you took me in.’
Evo, uostalom, jedne takve autentične i poučne izbjegličke priče iz prve ruke.
‘To je bilo kaotično vrijeme’, priča u novinama mladi jedan čovjek, koji je kao šesnaestogodišnjak započeo svoju dugu migrantsku avanturu preko Hrvatske i Italije. ‘Kada je čovjek mlad, nekako se s time nosi. Ljudi iz moje generacije, dakle one koju je na početku srednje škole zatekao rat, bili su se dosta rasuli po svijetu i postali prepušteni sami sebi. Otac je bio cijelo vrijeme kod kuće, a majka nije mogla u izbjeglištvu imati nikakvu kontrolu nada mnom. Bili smo prisiljeni vrlo rano sazrjeti. Ili propasti ili sazrjeti.’
Iako je, tako ‘rasut po svijetu’, na koncu završio u izbjeglištvu u Trevisu, u Italiji, dakle u razmjerno uređenoj zemlji, iako su i tamo kojekakvi trumpovi tvrdili kako su izbjeglice i migranti ‘zmije u njedrima’, mladić ipak – ‘prepušten sam sebi’, da ‘propadne ili sazrije’ – niti je oduzet majci, niti je zajedno s njom vraćen odakle je došao. Naprotiv, talijanski su ‘mazitelji poskoka’ dječaka primili, dali mu krov nad glavom i čak ga upisali u školu, zajedno sa svojom djecom.
Zanimat će vas možda što je kasnije bilo s njim: mladi migrant iz Trevisa na kraju je završio u Zagrebu i diplomirao talijansku književnost, pa dobio posao na fakultetu i kolumnu u Večernjem listu, gdje će dvadeset pet godina kasnije napisati nadahnutu basnu o ‘maziteljima poskoka’ što ‘liju suze’ nad izbjegličkom djecom, koja bi ‘u svakoj uređenoj državi bila oduzeta roditeljima’.
Da, Nino Raspudić. Nino zna sve o tome: i on je jednom davno bio mali, mladi poskok.
Kako je, naime – i to bi, draga djeco, bila pouka ove priče – migrant i izbjeglica Nino zahvalio Italiji na tome što mu je devedeset treće dala sklonište i školu? Tako što je doktorirao na temu ‘Prekojadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti’, dekonstruirajući stereotipne rasističke modele u kolonijalnoj talijanskoj kulturi, koja je Hrvate vazda vidjela kao nižu rasu, čak i onda kad ih nije smatrala opasnim divljacima.
Poželjno je, jasno, i društveno korisno demontirati takve konstrukte, i sam se pomalo amaterski time bavim već tridesetak godina, legitimno je to čak i u poziciji – ili upravo iz nje – ‘žrtve’ pomoći takve jedne superiorne i patronizirajuće kulture. Ili je barem legitimno sve dok se, dvadeset pet godina kasnije, ne zatekneš kako i sam ustrajno gradiš rasističke konstrukte i stereotipne modele nižih rasa, marljivo prikupljajući građu za nekog sirijskog ili afganistanskog klinca iz Velike Kladuše, da sutra – o da, i migranti, kako vidimo, ponekad na kraju završe fakultete – doktorira na temu ‘Prekogranični (polu)orijentalizam: prikazi izbjeglica u hrvatskom novinarstvu’.
Odvratna bi, rasistička i fašistoidna Raspudićeva teza o izbjeglicama kao otrovnim zmijama, ‘guji u njedrima’, bila opasna sve i da nije autobiografska: tako je samo još i otužno glupa. Jer uvaženi mladi profesor precizno slijedi patronizirajući kolonijalni konstrukcijski model, pa jednako kako u priči s Biokova brani i razumije poskoka – ‘mlada se Nizozemka na Biokovo uspentrala na njegov teritorij’ – tako u nastavku opasnost od migranata i izbjeglica ne vidi u njihovoj nasilnoj prirodi, već u narastajućem rasizmu koji izazivaju. U fantastično, poput čarape izokrenutoj tezi zdvaja tako Nino nad sudbinom Europe, u kojoj je, zahvaljujući ‘mazohizmu’ Angele Merkel, ‘AfD u tri godine postao druga najjača stranka u Njemačkoj, jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati i Liga u Italiji’.
‘Hoće li mazitelji poskoka nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi, i ne započnu s nasilnim progonima?’ pita se zabrinuti Nino Raspudić, desničarskom protumigrantskom retorikom precizno dekonstruirajući desničarsku protumigrantsku retoriku, sve vapijući da se migranti i izbjeglice nasilno prognaju iz Europe, kako ne bi postali žrtvama nasilnih progona.
Zato, eto – ako ni za što drugo – ne dao Bog da fašisti svojom ‘protumigrantskom retorikom’ ‘zavladaju u cijeloj Europi’. Strah me i pomisliti kako bi u tom užasu najebao Nino Raspudić.
Isprika Jeliću
U posljednjem, 984. broju Novosti, na ovom je mjestu, u članku ,"Offshore za ubojica", nespretnom tehničkom intervencijom u tekstu ispalo kako je ‘Zlatan Mijo Jelić optužen za ubojstvo generala Vlade Šantića’. Navod je, naravno, u potpunosti neistinit: Zlatan Jelić nije optužen za ubojstvo generala Šantića, već za ratne zločine, progone i ubojstva bošnjačkih zarobljenika i civila na području Mostara. Ispričavam se gospodinu Jeliću, tako nešto neće se više nikad ponoviti.
Boris Dežulović
portalnovosti
