Iako se približava razmeđa Godine Konja i Godine Ovce, protekla je za Srbe zapravo bila Godina Zmaja!
Počela je u znaku Njemačke, a zatim se dogodila čudna aberacija ulaskom u orbitu ruske politike. Tu današnju rusku politiku nitko ne razumije, iako mnogi Srbi s njom suosjećaju. Druge iracionalno plaši, te se opisuje kao “povratak u razdoblje hladnog rata”. Ali, brežnjevljevski Sovjetski Savez bio je u doba bipolarizma stvarna konkurencija slobodnom svijetu, što se više ne može ponoviti poslije Jeljcina i njegovih ekonomskih reformi. One su ”prvu zemlju socijalizma” pretvorili u današnju ”prvu zemlju kapitalizma”. Kapital je globalna pojava, iako s privatizacijskim oligarsima čvrsto upravlja Kremlj – ali to je bilo i u Jeljcinovo doba, samo što je on brzo izgubio staminu, a osim toga, upravljao je posredno, preko Čubaisa (ruskog Radomana Božovića) i njegove petersburške ekipe ”liberalnih ekonomista”. Stvar se u osnovi uvijek svodila samo na jedno – enormne ruske rezerve nafte i plina eksploatirat će se izgradnjom neobično skupe infrastrukture, novih arktičkih bušotina i sibirskih plinovoda, što se financira kreditima prikupljenim na euroameričkim financijskim tržištima. Kako se energent onamo i izvozi, koncepcija je bila prilično jednostavna, nešto poput hipotekarnog zajma…
Autoritarno rusko vodstvo kreirano u Jeljcinovom kabinetu prenošenjem vlasti na Vladimira Vladimiroviča Putina, pouzdanog pomoćnika petrogradskog gradonačelnika, koji je pripadao ”silovikima” (ljudima iz Službe), pritom je vodilo računa da većinsko vlasništvo, bez obzira na aranžmane, uvijek ostane u rukama ruskih partnera. Nije bilo drukčije ni u Jeljcinovo doba, iako je sve imalo izgled stihije, ali kad je, recimo, hrvatska INA kupila naftno polje ”Sibirske noći” pokazalo se da je kategorija ”vlasništva” u Rusiji fluidna kao i nafta – to što ti misliš da vadiš svoj ”siberian light”, svodi se na pravo da negdje na Crnom moru krcaš određenu količnu ”russian crudea”, što je naftna ”kupaža”, mješavina koja oscilira u kvalitetu, kao što se mijenja i kotacija tvog vlasništva u visokim sferama ruskih političko-ekonomskih krugova. Na kraju, kad je INA iz toga posla ispala, nije se objasnilo je li povratila nešto od investicije, ili je sve bila čista obmana. To se potom trebalo riješiti ulaskom u još veći zajednički biznis s jadranskim naftovodom ”Družba Adria”, a zatim je, s propašću tog projekta, deal oko ”Sibirskih noći” postao providan i nematerijalan kao polarna svjetlost petrogradskih ”bijelih noći”…
Dakle, manifestacija naftovoda ili plinovoda, koja naglo iščezne, nije u ruskom biznisu na Balkanu nikakva novost. Problem je što domaći ljudi u to učitavaju neke geostrateške kombinacije, a u Moskvi sve gledaju kroz novac. Njihova je osnovna ambicija da vertikalno konsolidiraju profite od eksploatacije do distribucije krajnjem korisniku i prestanu biti samo energetska baza, dok su politička pitanja, poput statusa Kosova, jako daleko od stvarnih preokupacija njihova vodstva, makar što govorili ruski diplomati koji imaju zadatak da šire ideju o političkoj misiji Kremlja. Kad govore o politici, Rusi misle na ekonomiju, ili je to tako zaista bilo sve do časa kad je Putin anektirao Krim i ušao u konflikt sa Zapadom. No, ni to nije bez presedana – on po tome jako nalikuje na Nikitu Sergejeviča Hruščova.
Dok je vladao Staljin, sovjetska država nije ušla ni u jednu intervencionističku avanturu koja bi destabilizirala globalnu scenu. U Finsku, Poljsku i na Baltik ušli su poslije dogovora s Hitlerom. Zatim su konsolidirali svoj istočni blok u skladu sa sporazumom u Potsdamu. No, Hruščov, koji je bio avanturist i intervencionist, počeo je s neozbiljnim pothvatima na Kubi, u Africi, gdje god se pružila prilika za neki ispad… Pritom je sve to proizlazilo iz osjećaja slabosti – bio je to jedini način da nametne autoritet vodstva u društvu koje se liberaliziralo, i svoj autoritet svom vlastitom vodstvu. Nezaboravna je slika ozbiljnog, mudrog Andreja Andrejeviča Gromika, ministra vanjskih poslova, visokog džentlmena, kako s pritajenom grozom, kao žirant i talac stoji iza niskog, ćelavog, nemirnog generalnog sekretara, nalik na hopsicu-lopticu… Što neodoljivo podsjeća na Putina i Sergeja Viktoroviča Lavrova, koji izgleda kao član Traveller’s Cluba na Pall Mallu, iako je, zapravo, general-pukovnik GRU i direktor korporacije za nanotehnologiju, te govi tečno engleski, francuski i sinhaleški. On je osuđen da stoji iza ”malog Bude”, svoga šefa skamenjena lica i posve nejasnih inklinacija. U ruskoj i sovjetskoj nomenklaturi, liderstvo i pripadnost aparatu nisu nužno u svakom funkcioneru fuzionirani u podjednakoj mjeri, a iskustvo uči da uvijek prevlada aparat, dok su osobne idiosinkrazije, zapravo, efemerni politički otklon. Kubanska kriza? Ukrajinska kriza? Na kraju, bit će presudno ono što je temeljni interes ruske države. A nafta po 52 dolara barel (današnji NASDAQ) to sigurno nije.
Hruščov je idealnog partnera našao u drugu Titu. Bili su podjednako zainteresirani za utjecaj i ugled u Angoli. Vidjeli su u tome mogućnost za učvršćenje položaja na vlasti i u svjetskim poslovima.
Prije točno 53 godine održan je 1. summit nesvstanih zemalja u Beogradu, gdje je drug Tito pozvao bulumentu bizarnih likova sa svih strana svijeta. Neobične karaktere iznjedrila je ”antikolonijalna borba” i emancipacija njihovih novih država nesigurna identiteta. Osim blaženog Nehrua, nitko od tih ljudi nije dospio na vlast demokratskim procesom. Svima je parlamentarna vladavina bila odiozna, i to je bila poveznica između visokog malijskog demagoga Modiba Keitu (zvanog Brbljavi mrav), dobitnika Lenjinove nagrade i patuljastog ”kralja kraljeva, Lorda Lordova, pobjedonosnog Lava Judina plemena, božjeg odabranika Haile Selsja Prvog”, a njih dvojicu s predsjednikom Sukarnom (zvao se zapravo Kusno Sosrodihardjo), japanskog kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu, kojega je odlikova osobno Hirohito. I svi ostali likovi s beogradske konferencije bili bili su većinom krvavi diktatori, uključujući ”prvu damu” Sirimavo Rattwatte Dias Bandaranaike. Koncentrirali su vlast u svojim rukama, vladali neupitno po dva ili tri desetljeća razvijajući neku lokalnu verziju trećesvjetskog socijalizma, pa bi zemlja ekonomski propala i nakon njihove smrti raspala se u plamenu građanskog rata (detaljnija analiza može se naći u tekstu ”Moj Galebe” koji sam objavio na sajtu Žurnalisti http://www.zurnalisti.com/moj-galebe/). Zato je smiješno kad se nedavno održani beogradski ”kineski” summit predsjednika vlada šesnaest europskih demokracija u tamošnjim novinama prikazuje kao ”blijedi refleks” Titova ”sajma ideologija” – naime kao ”grebanje o Tita i Jugoslaviju”. U Titovoj nenadmašnoj PR-režiji, Jugoslaviji je to omogućilo da se pozicionira između dva svijeta, te pritom neizbježno privredno zaostane za svim normalnim europskim demokratkim zemljama. Beč i Istanbul bili su u to doba u odnosu na Beograd, ako je riječ o međunarodnoj politici, gluha provincija, ali Austrija i Turska postale su ekonomski snažne nacije, dok je Jugoslavija bankrotirala 1984. kad je kotacija njenog vanjskog duga pala na otprilike 20 posto nominale, te nastale čuvene nestašice, koje su signalizirale kraj cijelog neuspjelog socijalističkog projekta kojega je dizajnirao drug Kardelj, a njime upravljao kao CEO drug Tito.
Nedavno održan ”Kineski summit” u Beogradu nije bio posvećen izvozu političkih ideja, nego uvozu investicija te razvojnim pothvatima u Istočnoj Europi zasnovanim na relativno jeftinom kineskom novcu. Riječ je, naravno, o kreditima – u kapitalizmu, pare se ne dijele potrebitima. Kad Kinezi govore o ekonomiji, oni misle na politiku, koja je beskompromisna, dengovska i s europskog stajališta malo konfucijski nečovječna – stupaj ili umri, što bi se reklo u francuskoj Legiji stranaca, a isto tako bilo je nesumnjivo i na Dugom maršu kad su Maovi komunisti prevalili devet tisuća kilometara za 370 dana. Dakle, ako te Kinezi pozovu na ”Changzeng”, bez obzira na viziju svijetle budućnosti, ne očekuj da je odredište odmah tu, iza ugla. S druge strane, gradnja mostova i pruga čini se ipak pametnijim poslom od izvoza komunizma s ljudskim likom u Centralnu Afriku…
zurnalisti
.
Počela je u znaku Njemačke, a zatim se dogodila čudna aberacija ulaskom u orbitu ruske politike. Tu današnju rusku politiku nitko ne razumije, iako mnogi Srbi s njom suosjećaju. Druge iracionalno plaši, te se opisuje kao “povratak u razdoblje hladnog rata”. Ali, brežnjevljevski Sovjetski Savez bio je u doba bipolarizma stvarna konkurencija slobodnom svijetu, što se više ne može ponoviti poslije Jeljcina i njegovih ekonomskih reformi. One su ”prvu zemlju socijalizma” pretvorili u današnju ”prvu zemlju kapitalizma”. Kapital je globalna pojava, iako s privatizacijskim oligarsima čvrsto upravlja Kremlj – ali to je bilo i u Jeljcinovo doba, samo što je on brzo izgubio staminu, a osim toga, upravljao je posredno, preko Čubaisa (ruskog Radomana Božovića) i njegove petersburške ekipe ”liberalnih ekonomista”. Stvar se u osnovi uvijek svodila samo na jedno – enormne ruske rezerve nafte i plina eksploatirat će se izgradnjom neobično skupe infrastrukture, novih arktičkih bušotina i sibirskih plinovoda, što se financira kreditima prikupljenim na euroameričkim financijskim tržištima. Kako se energent onamo i izvozi, koncepcija je bila prilično jednostavna, nešto poput hipotekarnog zajma…
Autoritarno rusko vodstvo kreirano u Jeljcinovom kabinetu prenošenjem vlasti na Vladimira Vladimiroviča Putina, pouzdanog pomoćnika petrogradskog gradonačelnika, koji je pripadao ”silovikima” (ljudima iz Službe), pritom je vodilo računa da većinsko vlasništvo, bez obzira na aranžmane, uvijek ostane u rukama ruskih partnera. Nije bilo drukčije ni u Jeljcinovo doba, iako je sve imalo izgled stihije, ali kad je, recimo, hrvatska INA kupila naftno polje ”Sibirske noći” pokazalo se da je kategorija ”vlasništva” u Rusiji fluidna kao i nafta – to što ti misliš da vadiš svoj ”siberian light”, svodi se na pravo da negdje na Crnom moru krcaš određenu količnu ”russian crudea”, što je naftna ”kupaža”, mješavina koja oscilira u kvalitetu, kao što se mijenja i kotacija tvog vlasništva u visokim sferama ruskih političko-ekonomskih krugova. Na kraju, kad je INA iz toga posla ispala, nije se objasnilo je li povratila nešto od investicije, ili je sve bila čista obmana. To se potom trebalo riješiti ulaskom u još veći zajednički biznis s jadranskim naftovodom ”Družba Adria”, a zatim je, s propašću tog projekta, deal oko ”Sibirskih noći” postao providan i nematerijalan kao polarna svjetlost petrogradskih ”bijelih noći”…
Dakle, manifestacija naftovoda ili plinovoda, koja naglo iščezne, nije u ruskom biznisu na Balkanu nikakva novost. Problem je što domaći ljudi u to učitavaju neke geostrateške kombinacije, a u Moskvi sve gledaju kroz novac. Njihova je osnovna ambicija da vertikalno konsolidiraju profite od eksploatacije do distribucije krajnjem korisniku i prestanu biti samo energetska baza, dok su politička pitanja, poput statusa Kosova, jako daleko od stvarnih preokupacija njihova vodstva, makar što govorili ruski diplomati koji imaju zadatak da šire ideju o političkoj misiji Kremlja. Kad govore o politici, Rusi misle na ekonomiju, ili je to tako zaista bilo sve do časa kad je Putin anektirao Krim i ušao u konflikt sa Zapadom. No, ni to nije bez presedana – on po tome jako nalikuje na Nikitu Sergejeviča Hruščova.
Dok je vladao Staljin, sovjetska država nije ušla ni u jednu intervencionističku avanturu koja bi destabilizirala globalnu scenu. U Finsku, Poljsku i na Baltik ušli su poslije dogovora s Hitlerom. Zatim su konsolidirali svoj istočni blok u skladu sa sporazumom u Potsdamu. No, Hruščov, koji je bio avanturist i intervencionist, počeo je s neozbiljnim pothvatima na Kubi, u Africi, gdje god se pružila prilika za neki ispad… Pritom je sve to proizlazilo iz osjećaja slabosti – bio je to jedini način da nametne autoritet vodstva u društvu koje se liberaliziralo, i svoj autoritet svom vlastitom vodstvu. Nezaboravna je slika ozbiljnog, mudrog Andreja Andrejeviča Gromika, ministra vanjskih poslova, visokog džentlmena, kako s pritajenom grozom, kao žirant i talac stoji iza niskog, ćelavog, nemirnog generalnog sekretara, nalik na hopsicu-lopticu… Što neodoljivo podsjeća na Putina i Sergeja Viktoroviča Lavrova, koji izgleda kao član Traveller’s Cluba na Pall Mallu, iako je, zapravo, general-pukovnik GRU i direktor korporacije za nanotehnologiju, te govi tečno engleski, francuski i sinhaleški. On je osuđen da stoji iza ”malog Bude”, svoga šefa skamenjena lica i posve nejasnih inklinacija. U ruskoj i sovjetskoj nomenklaturi, liderstvo i pripadnost aparatu nisu nužno u svakom funkcioneru fuzionirani u podjednakoj mjeri, a iskustvo uči da uvijek prevlada aparat, dok su osobne idiosinkrazije, zapravo, efemerni politički otklon. Kubanska kriza? Ukrajinska kriza? Na kraju, bit će presudno ono što je temeljni interes ruske države. A nafta po 52 dolara barel (današnji NASDAQ) to sigurno nije.
Hruščov je idealnog partnera našao u drugu Titu. Bili su podjednako zainteresirani za utjecaj i ugled u Angoli. Vidjeli su u tome mogućnost za učvršćenje položaja na vlasti i u svjetskim poslovima.
Prije točno 53 godine održan je 1. summit nesvstanih zemalja u Beogradu, gdje je drug Tito pozvao bulumentu bizarnih likova sa svih strana svijeta. Neobične karaktere iznjedrila je ”antikolonijalna borba” i emancipacija njihovih novih država nesigurna identiteta. Osim blaženog Nehrua, nitko od tih ljudi nije dospio na vlast demokratskim procesom. Svima je parlamentarna vladavina bila odiozna, i to je bila poveznica između visokog malijskog demagoga Modiba Keitu (zvanog Brbljavi mrav), dobitnika Lenjinove nagrade i patuljastog ”kralja kraljeva, Lorda Lordova, pobjedonosnog Lava Judina plemena, božjeg odabranika Haile Selsja Prvog”, a njih dvojicu s predsjednikom Sukarnom (zvao se zapravo Kusno Sosrodihardjo), japanskog kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu, kojega je odlikova osobno Hirohito. I svi ostali likovi s beogradske konferencije bili bili su većinom krvavi diktatori, uključujući ”prvu damu” Sirimavo Rattwatte Dias Bandaranaike. Koncentrirali su vlast u svojim rukama, vladali neupitno po dva ili tri desetljeća razvijajući neku lokalnu verziju trećesvjetskog socijalizma, pa bi zemlja ekonomski propala i nakon njihove smrti raspala se u plamenu građanskog rata (detaljnija analiza može se naći u tekstu ”Moj Galebe” koji sam objavio na sajtu Žurnalisti http://www.zurnalisti.com/moj-galebe/). Zato je smiješno kad se nedavno održani beogradski ”kineski” summit predsjednika vlada šesnaest europskih demokracija u tamošnjim novinama prikazuje kao ”blijedi refleks” Titova ”sajma ideologija” – naime kao ”grebanje o Tita i Jugoslaviju”. U Titovoj nenadmašnoj PR-režiji, Jugoslaviji je to omogućilo da se pozicionira između dva svijeta, te pritom neizbježno privredno zaostane za svim normalnim europskim demokratkim zemljama. Beč i Istanbul bili su u to doba u odnosu na Beograd, ako je riječ o međunarodnoj politici, gluha provincija, ali Austrija i Turska postale su ekonomski snažne nacije, dok je Jugoslavija bankrotirala 1984. kad je kotacija njenog vanjskog duga pala na otprilike 20 posto nominale, te nastale čuvene nestašice, koje su signalizirale kraj cijelog neuspjelog socijalističkog projekta kojega je dizajnirao drug Kardelj, a njime upravljao kao CEO drug Tito.
Nedavno održan ”Kineski summit” u Beogradu nije bio posvećen izvozu političkih ideja, nego uvozu investicija te razvojnim pothvatima u Istočnoj Europi zasnovanim na relativno jeftinom kineskom novcu. Riječ je, naravno, o kreditima – u kapitalizmu, pare se ne dijele potrebitima. Kad Kinezi govore o ekonomiji, oni misle na politiku, koja je beskompromisna, dengovska i s europskog stajališta malo konfucijski nečovječna – stupaj ili umri, što bi se reklo u francuskoj Legiji stranaca, a isto tako bilo je nesumnjivo i na Dugom maršu kad su Maovi komunisti prevalili devet tisuća kilometara za 370 dana. Dakle, ako te Kinezi pozovu na ”Changzeng”, bez obzira na viziju svijetle budućnosti, ne očekuj da je odredište odmah tu, iza ugla. S druge strane, gradnja mostova i pruga čini se ipak pametnijim poslom od izvoza komunizma s ljudskim likom u Centralnu Afriku…
zurnalisti
.
