U stoljećima prethodećim onome istovremeno dotada neviđeno nježnom i nepojmljivo brutalnom dvadesetom, pošta je bila luksuz. Mjerilo napretka. U dvadesetom je postala jednom od temeljnih infrastruktura naših društava: XX. vijek bio je umnogome epoha pošte. U dvadeset prvom, uslijed konvergencije tehnološkog napretka i trenutnog stanja ekonomskog poretka čiji nam je krah, tvrde, teže zamisliti od same propasti svijeta, kooptirao ju je, gotovo u potpunosti potrebama profita podredio i sasvim je pouzdano iznutra uništava kapitalizam.
Poštom su, uz račune i službene akte, dosad putovale ljudske intime: u papir utisnute čestitke pri rođenjima, najintimnije ispovijesti, pozdravi s ljetovanja, obiteljski i drugarski detalji i posljednji pozdravi, ukratko – život; sve ono što je presudno oblikovalo one koji su si poštu mogli priuštiti. A za te je živote "kod nas" umnogome jamčila država: pouzdanost željeznice i pošte bila su neka vrsta njezinog narodskog, i ne samo narodskog testa.
Danas intimni životi putuju uglavnom atmosferom i optičkim kabelima, a onaj njihov opipljivi, pa stoga i do krajnjih granica komodificirani dio, ostao je uz uplatnice i sudske pozive manje-više jedinom domenom raznoraznim autsorsinzima skučene pošte.
O njoj su lijepo pisali mnogi. Najčešće, naravno, sredovječni bijeli muškarci, poput Pynchona ili Bukowskog. O njoj sam, priznajem, na više načina i često između redaka, s velikom strašću pisao i ja. Jer, pošta je moje djetinjstvo: miris konopa, pečata, majke. Radila je za tim šalterima, u različitim košuljama, u sjeni nekoliko zastava i amblema, čitav svoj od moga ukupnog života dulji radni vijek. Dvaput je zurila u tamno oko pištolja. A ja sam na studij otišao s rashodovanom poštanskom pisaćom mašinom pod miškom.
Otkaz je dobila nakon više od 40 godina, nekih devet mjeseci pred penziju. Osvrnem li se, dakle, na dvije instance koje su me od najranijeg djetinjstva presudno oblikovale, kojima sam kao dječak roditeljima slijepo vjerovao – Jugoslavenskoj narodnoj armiji i PTT-u – lako je uvidjeti da su me obje, svaka u svojem času, suštinski i temeljito izdale. S armijom pala je krv, s poštom konačno otišlo jedno društvo.
Zašto o ovom pišem sada, kad poštom, nauštrb kineskih gadgeta, u sweatshopovima šivane markirane odjeće i općenito zapadnog grijeha, još uopće jedva da putuju tiskanice, a poštanska se književna republika svela na rasprave o etičnosti naručivanja knjiga s Amazona (višestruko problematično)? Bacite oko na novine. Pune su priča o pošti, pravedničkog bijesa zato što ne stiže ili, naprotiv, jer ljudi bivaju zatrpani tuđom. A krivac se, opet, autsorsa, rasistički: žrtveni jarac je zbunjeni, neimenovani nepalski poštar. Jer se, mjesto o uzrocima, kao i obično, neoprostivo površno piše o simptomu.
