„Pesimizam nije glavni krivac za demoralizaciju. Može se samo pretpostaviti da oni koji iznose takve proklamacije nikada nisu iskusili krivnju koju tako mnogo aktivista potiho gaji jer ne vjeruje u tvrdnje da uspjeh čeka iza ugla – nešto što sami mogu žarko zahtijevati od drugih – na osjećaj iscrpljenosti, nemotivirani opetovanim ekspresijama kobne hitnosti, tjedan za tjednom, na burn-out uzrokovan nemilosrdnim zadacima i moralizmom koji uz njih dolazi.“
Je li pesimistično dijagnosticirati rak kao rak?
Thomas Merton
Ne dijagnosticiramo karcinom zato što smo pesimistični – pesimistični smo jer je naša dijagnoza karcinom. Ne nužno terminalan – ali niti jedan nije lako izlječiv, ako lijek i postoji, a šanse su nam nikakve tretiramo li ga kao običnu prehladu.
Kao što su mnogi komentatori istaknuli, nakon Jamesona, postalo je lijevi kliše poentirati da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. U svakom slučaju, ta tvrdnja stoji. Ipak, možda nećemo još dugo biti prepušteni isključivo našoj mašti. Izvještaj nazvan „Klimatsko stanje“, objavljen 16. srpnja 2015. godine, dio je studije koja je okupila 413 znanstvenika iz 58 zemalja, a u kojem se kategorički tvrdi da su klimatske promjene pogodovale podizanju razina vodenih površina te da će se, čak i kada bi hitno bile poduzete mjere za smanjenje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu, posljedice porasta temperature mora osjećati još stoljećima.
Riječima Grega Johnosna, oceanografa Američke državne agencije za oceane i atmosferu (NOAA),
Dvije su iteracije pesimizma uobičajeno dovedene u međuodnos. Jedno je pesimističko gledište koje čovjek ima prema svijetu; drugo je rezultat individualnog doživljaja. Ona nisu istovremena, iako mogu biti uzajamno konstituirajuća.
U prikladnom kontekstu, prvog možemo nazvati (kritičkim) realizmom. No kada je „ne demoralizirajte klasu!“ uobičajen prigovor u aktivističkim krugovima, nešto eksplicitnije zauzimanje stava postaje nužnost. Povratiti nešto što nazivamo „pesimizam“ protiv takve gluposti znači slijepo tvrditi da je vjerovanje kako je optimizam, suočen s uzastopnim porazom i opsegom zadatka koji je pred nama, na ijedan način motivirajući ili prikladan za one koji pokušavaju promijeniti svijet.
Refleksija vanjskog svijeta koju doživljava pojedinac, za analizu je sasvim druga tema. Pitanje jest: postoji li situacija koja ostavlja prostor za nadu? Ovo ne može biti a priori ni stav niti utjecaj, već rezultat procjene. Ne bismo smjeli brkati nečiji pojedinačni stav s analizom stanja stvari, iako jedno utječe na drugo.*
Aktivistički krugovi često su krivi po obje točke optužnice – oni su uvijek prvo optimistični, a tek tada analitični i uvijek dolaze do zaključka da postoje značajne prilike za ljevicu, neovisno o realnom stanju na terenu.
Za neke ne postoji razlika između optužbe upućene pesimistima za zanemarivanje jer je njihova analiza pogrešna, i one koja ih proziva za zanemarivanje jer „demoraliziraju“ klasu, neovisno na istinitost njihovih tvrdnji. Njima se optimizam uvijek već pretpostavlja, neovisno o situaciji, neovisno od ravnoteže snaga, neovisno o svijetu koji ih okružuje. Neophodno je uvijek pronaći pozitivan zaokret. Ovaj stav Eagleton prikladno opisuje u svojoj knjizi Nada bez optimizma: „Budući da je istina često neprijatna, ona mora biti nadjačana nepokolebljivom voljom.“
Ovo je zanemarivanje dužnosti.
Ne činimo i ne smijemo činiti stvari koje činimo jer smo uvjereni da ćemo pobijediti. Nikada u to ne možemo biti posve sigurni. Mi ih činimo – i trebamo činiti – jer je to jedino što nam preostaje.
Ne treba se bojati pesimizma koji ostaje odan emancipaciji. Pesimizam nije istovjetan cinizmu. † Pesimisti mogu, kao što to Salvage čini, jednostavno inzistirati da suborci u tom poduhvatu prepoznaju – i djeluju prema shvaćanju – koliko će ta borba zaista biti teška.
Pesimistična analiza zasigurno ne znači misliti da se dobre stvari nikada ne događaju.
No ne brkajte radost s optimizmom.
Neki gledaju na nevjerojatan uspjeh Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu i Bernieja Sandersa u SAD-u, kao na iznenadnu pojavu lijevih parlamentarnih formacija diljem europske periferije – Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, Lijevi blok u Portugalu – i zaključuju da je pesimizam neutemeljen. No čak i takav uspjeh pojavljuje se kao kuriozitet historijske slabosti radničkog pokreta, u vremenu kada je broj sindikata sve rijeđa pojava, u vremenu kada je radikalna ljevica fragmentirana na više grupa s manje članova nego ikada prije. Ovo nije vrijeme naše snage. Nikada nismo bili slabiji, stoga je gorespomenuti uspjeh konstantno kritiziran, kao što smo imali prilike svjedočiti na primjeru Syrize.
Pesimisti ne bi trebali biti odani pesimizmu. Naprotiv, trebalo bi im uvijek biti drago ugodno se iznenaditi kada se dogode dobre stvari protivno svim izgledima. Tada to može biti pesimizam koji dozvoljava radost. Pesimizam nije investirani nihilizam. Rezultat analize koji možemo uzeti u razmatranje sugerira da izgledi nisu dobri. Ono s čime smo suočeni figurira kao besprimjerna teškoća, i ako joj ne pristupimo sa znanjem o tome do koje je mjere trijumf beznadan, šanse će biti jednake nuli.
Pesimizam nije glavni krivac za demoralizaciju. Može se samo pretpostaviti da oni koji iznose takve proklamacije nikada nisu iskusili krivnju koju tako mnogo aktivista potiho gaji jer ne vjeruje u tvrdnje da uspjeh čeka iza ugla – nešto što sami mogu žarko zahtijevati od drugih – na osjećaj iscrpljenosti, nemotivirani opetovanim ekspresijama kobne hitnosti, tjedan za tjednom, na burn-out uzrokovan nemilosrdnim zadacima i moralizmom koji uz njih dolazi.
Može se samo pretpostaviti da se takvi ljudi nikada nisu udaljili, ili bili u iskušenju, jer njihovo srce, slomljeno danas kao što je bilo slomljeno nekada, pod jarmom svijeta, nije kucalo za ideju, više nisu bili uvjereni u efikasnost svog tog nepromišljenog aktivizma.
Loša nada osnažuje loš očaj.
Dužnost ljevičara nije da budu utjeha u bezdanu.
Pesimizam ne znači ljevičarsko zapostavljanje dužnosti, niti je neodgovorno imati takav pogled na svijet. Neodgovorno je pokušati uvjeriti ljude da je sve u redu, da ide nabolje, da skupljamo snagu, brojke, utjecaj, zauzimamo stav, kada to jednostavno ne činimo. Kao što Terry Eagleton kaže,
Neodgovorno je postaviti se kao da imamo odgovore kada je jasno da ih nemamo. Obvežimo se da ćemo postavljati pitanja.
Ako ljevičari imaju ikakvu dužnost, ne odnosi li se ona na iskrenost njihove procjene situacije, počevši od iskrene analize, konstruirajući strategiju u svjetlu iste? Pogledajte devastaciju i neuspjeh revolucije u Siriji, ubojstva koja Izrael čini s izuzećem od kazne godinu za godinom, pogledajte vodene topove korištene protiv migranata na mađarskoj granici dok lešvi oplahuju plaže, pa onda uvjereno konstatirajte da se stvari poboljšavaju.
Euforija ljevice koja se razvila oko Corbyna (i prije njega, oko SNP-a) jasan je primjer pogrešne zamjene radosti s optimizmom. Svi su ostali iznenađeni, i presretni, njegovim uspjehom. No ako ne priznamo li koliko je stanje zapravo loše, Corbynmaniju možemo pojmiti kao zoru nove ere koja može iznjedriti pokret koji će srušiti vlast. Točno je da je ovo fantastičan napredak, s obzirom na situaciju u posljednjih nekoliko godina. Međutim, usporedimo li situaciju s postratnim razdobljem i vladom iz 1945. godine, koju ljevica nije idealizirala, većina programa kojega su ponudili Corbyn i njegov tim ne odmiče daleko od tradicionalne lijeve socijal-demokracije. Izgledi da Corbyn dobije priliku implementirati takve ideje malo su vjerojatni.
Ako pokuša, mi smo uz njega. Mi smo oduševljeni – i iznenađeni – ako uspije, i spremni ako doživi neuspjeh.
Dakako, postoji opasnost od pretjerivanja, postajanja rigidno pesimističnima, ukratko, fetišizirajući pesimizam s jednako sigurne pozicije kao što je pozicija onih koji tako strastveno ističu pozitivno. Salvage nije zainteresiran za pesimizam kao pesimizam, ne želimo otegnuti naš pesimizam imalo dulje no što je opravdano našom analizom, već žudimo za vremenima kada pesimizam više neće biti neophodan.
U znak priznanja poriva koji nas vuku prema glumljenom, defenzivnom, prepotentnom pesimizmu, ovo će biti posljednji puta da je uredništvo Salvagea prožvakalo tu temu.
Mnogo smo više zainteresirani za djelovanje i tvrdimo da je važnije nešto poduzeti, više od analize koja nas je dovela do našeg trenutnog pesimizma – i koja bi nas iz njega mogla i izvući – umjesto da trošimo ijednu stranicu više raspravljajući o njegovim nijansama.
Pesimistično je samo još jedna riječ u nizu koja opisuje one koji se boje da bismo mogli biti osuđeni na propast, ali se ipak borimo, one koji se nemaju mnogočemu nadati, ali koji imaju mržnje i srcobolje napretek, pregršt žudnje za nečim većim, one koji nemaju nikakvu sigurnost u ono što predstoji, osim što ne može biti ovo što je sada.
*Mnogi od onih koji javno osuđuju pesimizam, iza zatvorenih vrata priznaju da se bore sagledati situaciju s pozitivne strane. Takav infantilan stav neće nas dovesti nigdje i mora biti iskorijenjen.
† Mnogo je cinika na staroj i novoj ljevici. Ne treba nam ih još.
slobodnifilozofski
Je li pesimistično dijagnosticirati rak kao rak?
Thomas Merton
Ne dijagnosticiramo karcinom zato što smo pesimistični – pesimistični smo jer je naša dijagnoza karcinom. Ne nužno terminalan – ali niti jedan nije lako izlječiv, ako lijek i postoji, a šanse su nam nikakve tretiramo li ga kao običnu prehladu.
Kao što su mnogi komentatori istaknuli, nakon Jamesona, postalo je lijevi kliše poentirati da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. U svakom slučaju, ta tvrdnja stoji. Ipak, možda nećemo još dugo biti prepušteni isključivo našoj mašti. Izvještaj nazvan „Klimatsko stanje“, objavljen 16. srpnja 2015. godine, dio je studije koja je okupila 413 znanstvenika iz 58 zemalja, a u kojem se kategorički tvrdi da su klimatske promjene pogodovale podizanju razina vodenih površina te da će se, čak i kada bi hitno bile poduzete mjere za smanjenje emisije ugljičnog dioksida u atmosferu, posljedice porasta temperature mora osjećati još stoljećima.
Riječima Grega Johnosna, oceanografa Američke državne agencije za oceane i atmosferu (NOAA),
Kada bismo mogli zaustaviti efekt staklenika na ovome stupnju, nekoliko bi sljedećih stoljeća i milenija morima sustavno rasla temperatura; zagrijavanje mora uzrokovat će njihovu ekspanziju i, posljedično, elevaciju. I neovisno o shemama koje su usustavili geo-inženjeri koji, kao što je Andreas Malm istaknuo, shvaćaju da je realnije pokušati promijeniti sastav Zemlje i atmosfere nego promijeniti našu ekonomiju i svu emisiju ugljičnog dioksida koju izaziva, klimatske promjene više ne predstavljaju zastrašujuć ishod koji treba izbjeći pod svaku cijenu, već figuriraju kao nešto oprirodnjeno.
Dvije su iteracije pesimizma uobičajeno dovedene u međuodnos. Jedno je pesimističko gledište koje čovjek ima prema svijetu; drugo je rezultat individualnog doživljaja. Ona nisu istovremena, iako mogu biti uzajamno konstituirajuća.
U prikladnom kontekstu, prvog možemo nazvati (kritičkim) realizmom. No kada je „ne demoralizirajte klasu!“ uobičajen prigovor u aktivističkim krugovima, nešto eksplicitnije zauzimanje stava postaje nužnost. Povratiti nešto što nazivamo „pesimizam“ protiv takve gluposti znači slijepo tvrditi da je vjerovanje kako je optimizam, suočen s uzastopnim porazom i opsegom zadatka koji je pred nama, na ijedan način motivirajući ili prikladan za one koji pokušavaju promijeniti svijet.
Refleksija vanjskog svijeta koju doživljava pojedinac, za analizu je sasvim druga tema. Pitanje jest: postoji li situacija koja ostavlja prostor za nadu? Ovo ne može biti a priori ni stav niti utjecaj, već rezultat procjene. Ne bismo smjeli brkati nečiji pojedinačni stav s analizom stanja stvari, iako jedno utječe na drugo.*
Aktivistički krugovi često su krivi po obje točke optužnice – oni su uvijek prvo optimistični, a tek tada analitični i uvijek dolaze do zaključka da postoje značajne prilike za ljevicu, neovisno o realnom stanju na terenu.
Za neke ne postoji razlika između optužbe upućene pesimistima za zanemarivanje jer je njihova analiza pogrešna, i one koja ih proziva za zanemarivanje jer „demoraliziraju“ klasu, neovisno na istinitost njihovih tvrdnji. Njima se optimizam uvijek već pretpostavlja, neovisno o situaciji, neovisno od ravnoteže snaga, neovisno o svijetu koji ih okružuje. Neophodno je uvijek pronaći pozitivan zaokret. Ovaj stav Eagleton prikladno opisuje u svojoj knjizi Nada bez optimizma: „Budući da je istina često neprijatna, ona mora biti nadjačana nepokolebljivom voljom.“
Ovo je zanemarivanje dužnosti.
Ne činimo i ne smijemo činiti stvari koje činimo jer smo uvjereni da ćemo pobijediti. Nikada u to ne možemo biti posve sigurni. Mi ih činimo – i trebamo činiti – jer je to jedino što nam preostaje.
Ne treba se bojati pesimizma koji ostaje odan emancipaciji. Pesimizam nije istovjetan cinizmu. † Pesimisti mogu, kao što to Salvage čini, jednostavno inzistirati da suborci u tom poduhvatu prepoznaju – i djeluju prema shvaćanju – koliko će ta borba zaista biti teška.
Pesimistična analiza zasigurno ne znači misliti da se dobre stvari nikada ne događaju.
No ne brkajte radost s optimizmom.
Neki gledaju na nevjerojatan uspjeh Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu i Bernieja Sandersa u SAD-u, kao na iznenadnu pojavu lijevih parlamentarnih formacija diljem europske periferije – Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj, Lijevi blok u Portugalu – i zaključuju da je pesimizam neutemeljen. No čak i takav uspjeh pojavljuje se kao kuriozitet historijske slabosti radničkog pokreta, u vremenu kada je broj sindikata sve rijeđa pojava, u vremenu kada je radikalna ljevica fragmentirana na više grupa s manje članova nego ikada prije. Ovo nije vrijeme naše snage. Nikada nismo bili slabiji, stoga je gorespomenuti uspjeh konstantno kritiziran, kao što smo imali prilike svjedočiti na primjeru Syrize.
Pesimisti ne bi trebali biti odani pesimizmu. Naprotiv, trebalo bi im uvijek biti drago ugodno se iznenaditi kada se dogode dobre stvari protivno svim izgledima. Tada to može biti pesimizam koji dozvoljava radost. Pesimizam nije investirani nihilizam. Rezultat analize koji možemo uzeti u razmatranje sugerira da izgledi nisu dobri. Ono s čime smo suočeni figurira kao besprimjerna teškoća, i ako joj ne pristupimo sa znanjem o tome do koje je mjere trijumf beznadan, šanse će biti jednake nuli.
Pesimizam nije glavni krivac za demoralizaciju. Može se samo pretpostaviti da oni koji iznose takve proklamacije nikada nisu iskusili krivnju koju tako mnogo aktivista potiho gaji jer ne vjeruje u tvrdnje da uspjeh čeka iza ugla – nešto što sami mogu žarko zahtijevati od drugih – na osjećaj iscrpljenosti, nemotivirani opetovanim ekspresijama kobne hitnosti, tjedan za tjednom, na burn-out uzrokovan nemilosrdnim zadacima i moralizmom koji uz njih dolazi.
Može se samo pretpostaviti da se takvi ljudi nikada nisu udaljili, ili bili u iskušenju, jer njihovo srce, slomljeno danas kao što je bilo slomljeno nekada, pod jarmom svijeta, nije kucalo za ideju, više nisu bili uvjereni u efikasnost svog tog nepromišljenog aktivizma.
Loša nada osnažuje loš očaj.
Dužnost ljevičara nije da budu utjeha u bezdanu.
Pesimizam ne znači ljevičarsko zapostavljanje dužnosti, niti je neodgovorno imati takav pogled na svijet. Neodgovorno je pokušati uvjeriti ljude da je sve u redu, da ide nabolje, da skupljamo snagu, brojke, utjecaj, zauzimamo stav, kada to jednostavno ne činimo. Kao što Terry Eagleton kaže,
Nedvojbeni optimist odgovara na sve na jednak, rigidan i programiran način i tako smanjuje izglede i mogućnosti.
Neodgovorno je postaviti se kao da imamo odgovore kada je jasno da ih nemamo. Obvežimo se da ćemo postavljati pitanja.
Ako ljevičari imaju ikakvu dužnost, ne odnosi li se ona na iskrenost njihove procjene situacije, počevši od iskrene analize, konstruirajući strategiju u svjetlu iste? Pogledajte devastaciju i neuspjeh revolucije u Siriji, ubojstva koja Izrael čini s izuzećem od kazne godinu za godinom, pogledajte vodene topove korištene protiv migranata na mađarskoj granici dok lešvi oplahuju plaže, pa onda uvjereno konstatirajte da se stvari poboljšavaju.
Euforija ljevice koja se razvila oko Corbyna (i prije njega, oko SNP-a) jasan je primjer pogrešne zamjene radosti s optimizmom. Svi su ostali iznenađeni, i presretni, njegovim uspjehom. No ako ne priznamo li koliko je stanje zapravo loše, Corbynmaniju možemo pojmiti kao zoru nove ere koja može iznjedriti pokret koji će srušiti vlast. Točno je da je ovo fantastičan napredak, s obzirom na situaciju u posljednjih nekoliko godina. Međutim, usporedimo li situaciju s postratnim razdobljem i vladom iz 1945. godine, koju ljevica nije idealizirala, većina programa kojega su ponudili Corbyn i njegov tim ne odmiče daleko od tradicionalne lijeve socijal-demokracije. Izgledi da Corbyn dobije priliku implementirati takve ideje malo su vjerojatni.
Ako pokuša, mi smo uz njega. Mi smo oduševljeni – i iznenađeni – ako uspije, i spremni ako doživi neuspjeh.
Dakako, postoji opasnost od pretjerivanja, postajanja rigidno pesimističnima, ukratko, fetišizirajući pesimizam s jednako sigurne pozicije kao što je pozicija onih koji tako strastveno ističu pozitivno. Salvage nije zainteresiran za pesimizam kao pesimizam, ne želimo otegnuti naš pesimizam imalo dulje no što je opravdano našom analizom, već žudimo za vremenima kada pesimizam više neće biti neophodan.
U znak priznanja poriva koji nas vuku prema glumljenom, defenzivnom, prepotentnom pesimizmu, ovo će biti posljednji puta da je uredništvo Salvagea prožvakalo tu temu.
Mnogo smo više zainteresirani za djelovanje i tvrdimo da je važnije nešto poduzeti, više od analize koja nas je dovela do našeg trenutnog pesimizma – i koja bi nas iz njega mogla i izvući – umjesto da trošimo ijednu stranicu više raspravljajući o njegovim nijansama.
Pesimistično je samo još jedna riječ u nizu koja opisuje one koji se boje da bismo mogli biti osuđeni na propast, ali se ipak borimo, one koji se nemaju mnogočemu nadati, ali koji imaju mržnje i srcobolje napretek, pregršt žudnje za nečim većim, one koji nemaju nikakvu sigurnost u ono što predstoji, osim što ne može biti ovo što je sada.
*Mnogi od onih koji javno osuđuju pesimizam, iza zatvorenih vrata priznaju da se bore sagledati situaciju s pozitivne strane. Takav infantilan stav neće nas dovesti nigdje i mora biti iskorijenjen.
† Mnogo je cinika na staroj i novoj ljevici. Ne treba nam ih još.
slobodnifilozofski
