Kada govorimo o završetku Drugog svjetskog rata na Dalekom istoku, uglavnom se pomisli kako je sve bilo gotovo bacanjem nuklearnih bombi od strane američke vojske na Hirošimu i Nagasaki. No, to je bio samo mali dio složene vojne operacije, velikog masakra usporedivog s genocidom.
U ljeto 1945. je američko ratno zrakoplovstvo u Japanu provelo je jednu od najvećih vojnih operacija uništavanja gradova. 68 gradova bilo je djelomično ili potpuno uništeno, najmanje je ubijeno 300 000 ljudi, a 750 tisuća ih je ranjeno. 1 700 000 ljudi su postali beskućnici.
66 gradova je napadnuto konvencionalnim oružjem, a na druga dva su na civile bačene nuklearne bombe.
Obično se za napade koristilo oko 500 bombardera, a japanski gradovi su trpjeli bombardiranja udare snage 4 do 5 kilotona. U Hirošimi je snaga atomske bombe iznosila oko 16,5 kilotona, dok je u Nagasakiju bila preko 20 kilotona.
Prvi je bombardiran Tokio. Napad je proveden noću s 9. na 10. ožujka 1945. godine. Tada je ubijeno 120 000 Japanaca, a zgrade su izgorjele na površini od 41 četvornog kilometra.
U usporedbi s razaranjem Hirošime Tokio je razoren četiri puta više.
Stručnjaci s pravom tvrde da bi operacija američkog ratnog zrakoplovstva protiv civilnog stanovništva Japana trebala biti razmatrana u kontekstu u kojem je “atomska karika” samo dio sveobuhvatnog programa planiranog masakra.
Ujutro 17. srpnja 1945. su zračnim udarima napadnuti Oita, Hiratsuka, Numazu i Kuwana. Prva dva grada su uništena za polovicu, treći je uništen 90%, a četvrti 75% .
Tri dana kasnije, bombardirali su još tri grada, među kojima Fukui, koji je uništen 80 posto. Tjedan dana kasnije, napadnuto je još šest japanskih gradova, a Ichinomiya je uništena 75%.
12. kolovoza 1945. su iz zraka bombardirana još četiri grada, a Toyama je gotovo zbrisana s lica zemlje i uništeno je uništena 99% ukupne civilne i sve druge infrastrukture. To se dogodilo unatoč činjenici da je 6. kolovoza, tijekom napada na Hirošimu, upotrijebljena “nova vrsta oružja”. Prije uporabe nuklearnog oružja, američko ratno zrakoplovstvo je napalo 26 gradova od kojih je, ako brojimo u postotku, njih 8 uništeno čak i više od Hirošime.
Potom je 9. kolovoza 1945. na Nagasaki pokrenut još jedan atomski udar. Nagasaki je drevni glavni grad, koji za Japance ima značajno vjersko i simbolično značenje.
Dakle, kao ratno sredstvo, američki vojni vrh je izabrao put masovnog istrebljenja civilnog stanovništva. Znakovito je da je to odlučeno u “puritanskoj zemlji”, koja se protiv japanskog militarizma navodno borila za “demokratske ideale”.
Unatoč svemu što su Japanci tada činili, ovakav pristup se ničim ne može opravdati. Kasnije je dokazano se igralo na strahove Japanaca.
Koristeći tehnološku prednost, američka vojska je uništavale sve one koji su mogli biti eliminirani, bez velikog rizika od odmazde. Povijest masakra civilnog stanovništva Japana pokazuje kako će, zbog zajamčene nekažnjivosti pred bilo kojim međunarodnim tijelom, američki politički i vojni vrh iskoristiti bilo koju metodu za postizanje željenih ciljeva.
Sjetimo se samo “velikog vojnog uspjeha” američkih generala u Drugoj bitci za Faludžu u Iraku 2004. godine. U njoj je sudjelovao aktualni čelnik Pentagona, general James Mattis. U operaciji odmazde “Phantom Fury” je grad pretrpio velike štete, a broj iračkih žrtava je nepoznat, jer se ne zna koliko je stanovnika uspjelo pobjeći iz grada prije napada. Na okruženi grad su provođeni zračni udari, granatiranja teškim topništvom, najviše omiljenim haubicama M-198 155mm, a koristio se i ubojiti bijeli fosfor.
Isto se dogodilo u iračkom gradu Mosulu i sirijskoj Raqqi, gdje se general James Mattis sjetio svog “uspjeha” iz Faludže i masovno koristio haubice M777 155mm.
Lista sličnih akcija američkih vojnih genija je predugačka da bi naveli sve podatke, ali je primjetna ista matrica. Okružiti, razoriti i pobiti sve što se može, bez rizika od mogućeg odgovora i odmazde.
Međutim, ovaj put je plan masovnog istrebljenja civilnog neprijateljskog stanovništva, kao što se dogodilo u Japanu, Njemačkoj, Vijetnamu i drugim ratištima, naišao na iznenađenje i nije ostvarena željena vojna pobjeda. Ipak se i dalje sustavno razvijaju planovi za eskalaciju vojne i političke krize u Sjevernoj Koreji, Ukrajini i Siriji.
Nakon prevrata u Ukrajini je ukrajinska vojska, neslužbeno na čelu s američkim savjetnicima, opsežnu upotrebljavala topništvo protiv civilnog stanovništva Donbasa. Unatoč razaranjima, napadi do sada nisu dali rezultate.
Vrijeme je drugačije, drugačije su okolnosti, ali pristupi ostaju isti. Politička demagogija podupire nekažnjavanje ovakvih vojnih aktivnosti, koje su službeno “humanitarne vojne operacije” ili “borba protiv terorizma”.
Sustav “proturaketne obrane” na granicama Rusije i Kine, koji se uz minimalne preinake pretvara u moćno ofenzivno oružje, samo su dio ovog mozaika i jedne ideje u istom kontekstu.
logično
U ljeto 1945. je američko ratno zrakoplovstvo u Japanu provelo je jednu od najvećih vojnih operacija uništavanja gradova. 68 gradova bilo je djelomično ili potpuno uništeno, najmanje je ubijeno 300 000 ljudi, a 750 tisuća ih je ranjeno. 1 700 000 ljudi su postali beskućnici.
66 gradova je napadnuto konvencionalnim oružjem, a na druga dva su na civile bačene nuklearne bombe.
Obično se za napade koristilo oko 500 bombardera, a japanski gradovi su trpjeli bombardiranja udare snage 4 do 5 kilotona. U Hirošimi je snaga atomske bombe iznosila oko 16,5 kilotona, dok je u Nagasakiju bila preko 20 kilotona.
Prvi je bombardiran Tokio. Napad je proveden noću s 9. na 10. ožujka 1945. godine. Tada je ubijeno 120 000 Japanaca, a zgrade su izgorjele na površini od 41 četvornog kilometra.
U usporedbi s razaranjem Hirošime Tokio je razoren četiri puta više.
FOTO: Bombarder USAF
Stručnjaci s pravom tvrde da bi operacija američkog ratnog zrakoplovstva protiv civilnog stanovništva Japana trebala biti razmatrana u kontekstu u kojem je “atomska karika” samo dio sveobuhvatnog programa planiranog masakra.
Ujutro 17. srpnja 1945. su zračnim udarima napadnuti Oita, Hiratsuka, Numazu i Kuwana. Prva dva grada su uništena za polovicu, treći je uništen 90%, a četvrti 75% .
Tri dana kasnije, bombardirali su još tri grada, među kojima Fukui, koji je uništen 80 posto. Tjedan dana kasnije, napadnuto je još šest japanskih gradova, a Ichinomiya je uništena 75%.
12. kolovoza 1945. su iz zraka bombardirana još četiri grada, a Toyama je gotovo zbrisana s lica zemlje i uništeno je uništena 99% ukupne civilne i sve druge infrastrukture. To se dogodilo unatoč činjenici da je 6. kolovoza, tijekom napada na Hirošimu, upotrijebljena “nova vrsta oružja”. Prije uporabe nuklearnog oružja, američko ratno zrakoplovstvo je napalo 26 gradova od kojih je, ako brojimo u postotku, njih 8 uništeno čak i više od Hirošime.
Potom je 9. kolovoza 1945. na Nagasaki pokrenut još jedan atomski udar. Nagasaki je drevni glavni grad, koji za Japance ima značajno vjersko i simbolično značenje.
Dakle, kao ratno sredstvo, američki vojni vrh je izabrao put masovnog istrebljenja civilnog stanovništva. Znakovito je da je to odlučeno u “puritanskoj zemlji”, koja se protiv japanskog militarizma navodno borila za “demokratske ideale”.
Unatoč svemu što su Japanci tada činili, ovakav pristup se ničim ne može opravdati. Kasnije je dokazano se igralo na strahove Japanaca.
Koristeći tehnološku prednost, američka vojska je uništavale sve one koji su mogli biti eliminirani, bez velikog rizika od odmazde. Povijest masakra civilnog stanovništva Japana pokazuje kako će, zbog zajamčene nekažnjivosti pred bilo kojim međunarodnim tijelom, američki politički i vojni vrh iskoristiti bilo koju metodu za postizanje željenih ciljeva.
Sjetimo se samo “velikog vojnog uspjeha” američkih generala u Drugoj bitci za Faludžu u Iraku 2004. godine. U njoj je sudjelovao aktualni čelnik Pentagona, general James Mattis. U operaciji odmazde “Phantom Fury” je grad pretrpio velike štete, a broj iračkih žrtava je nepoznat, jer se ne zna koliko je stanovnika uspjelo pobjeći iz grada prije napada. Na okruženi grad su provođeni zračni udari, granatiranja teškim topništvom, najviše omiljenim haubicama M-198 155mm, a koristio se i ubojiti bijeli fosfor.
Isto se dogodilo u iračkom gradu Mosulu i sirijskoj Raqqi, gdje se general James Mattis sjetio svog “uspjeha” iz Faludže i masovno koristio haubice M777 155mm.
Lista sličnih akcija američkih vojnih genija je predugačka da bi naveli sve podatke, ali je primjetna ista matrica. Okružiti, razoriti i pobiti sve što se može, bez rizika od mogućeg odgovora i odmazde.
FOTO: Stradali u američkim udarima konvencionalnim oružjem na japanske gradove krajem Drugog svjetskog rata
Međutim, ovaj put je plan masovnog istrebljenja civilnog neprijateljskog stanovništva, kao što se dogodilo u Japanu, Njemačkoj, Vijetnamu i drugim ratištima, naišao na iznenađenje i nije ostvarena željena vojna pobjeda. Ipak se i dalje sustavno razvijaju planovi za eskalaciju vojne i političke krize u Sjevernoj Koreji, Ukrajini i Siriji.
Nakon prevrata u Ukrajini je ukrajinska vojska, neslužbeno na čelu s američkim savjetnicima, opsežnu upotrebljavala topništvo protiv civilnog stanovništva Donbasa. Unatoč razaranjima, napadi do sada nisu dali rezultate.
Vrijeme je drugačije, drugačije su okolnosti, ali pristupi ostaju isti. Politička demagogija podupire nekažnjavanje ovakvih vojnih aktivnosti, koje su službeno “humanitarne vojne operacije” ili “borba protiv terorizma”.
Sustav “proturaketne obrane” na granicama Rusije i Kine, koji se uz minimalne preinake pretvara u moćno ofenzivno oružje, samo su dio ovog mozaika i jedne ideje u istom kontekstu.
FOTO: Stradali u američkim udarima konvencionalnim oružjem na japanske gradove krajem Drugog svjetskog rata
logično
