U našoj sveopćoj razmjeni uljudnih laži, njegov odlazak mislim je prilika da se podsjeti na izravnu vezu između "demokratskog centralizma" i činjenice da Hrvatska 1990. nije dobila svog Havela, već Tuđmana. Njegova smrt je prilika da se podsjeti da glasoviti hrvatski nacionalizam devedeseth nije nikao na Dinamovom stadionu - to su bile samo zgodne slike za strane dopisnike. Nikao je u funkcionarskim vilama i stanovima na Tuškancu, u Rockefellelerovoj i na Pantovčaku. Primopredaja "diktature proletarijata" i "samostalne i suverene" izvršena je preko živice, kad se nedjeljom kosi trava. U Zagrebu, uostalom, ništa manje nego u Beogradu na Dedinju, ništa manje nego u Sarajevu – tamo je to obavljeno u najskupljem mjesnom hotelu, Holliday Innu
Pred nekoliko dana u "e-novinama" književnica Jagoda Kljaić objavila je tekst "Srami li se Hrvatska Milutina Baltića?". Potreban tekst, kako zbog točnosti tako i zbog pitanja koje otvara.
Do skandala je točno, da se današnja Hrvatska ne zna nositi sa svojom antifašističkom borbom u Drugom svjetskom ratu, pa tako ni ne zna što bi počela s odlaskom Milutina Baltića, njenim narodnim herojem.
Točno je također, i porazno, što autorica upozorava da je tuđmanističko pranje mozga putem školstva već proizvelo generacije koje ne znaju da se Hrvatska na karti svijeta u 20. stoljeću legitimirala otporom nacističkoj i fašističkoj okupaciji i ustaškoj strahovladi. Ilustrira to s pričom jednog profesora da danas samo dio studenata zna što je bio Jasenovac, a misli da je značajna ličnost bio Maks Luburić: čovjek za kojeg sam primjerice ja prvi put svjesno doznao kad sam prešao tridesetu, jer sam iz generacije kojoj se fućkalo tko je bio glavni mesar u Auschwitzu ili glavni mitraljezac u Katinskoj šumi, misleći da je važno tko su bili Adolf Hitler i Josip Visarjonovič Staljin.
S ovom pričom autorica je otvorila Pandorinu kutiju. Jer, neizbježno je pitanje nije li tako da studenti, kad dođu na fakultet, radije slažu da ne znaju. Nije li u današnjoj Hrvatskoj pitanje o Jasenovcu kao onomad "Što misilte o Đilasu"? Odgovor je (i tada) bio: "Nemam pojma, ni čuo ni vidio". Moguće je, i logično, da i generacija naše djece "pazi što govori". Jer, orwellovski lažirani nisu samo povijesni udžbenici i čitanke. U Hrvatskoj se ne izgovara ni banalna riječ Jugoslavija. Ne čine to ni društveni autoriteti poput predsjednika države, premijera ili saborskih zastupnika, a o hrabrim velenovinarima da ne i govorim. A u Jasenovac "se ide" samo kad su obljetnice, da se tamo pred kamerom prave nepodnošljivo tronute grimase, šmirantski glumi Williya Brandta kako kleči u Varšavi.
Ja mislim da gimnazijalci i studenti to vide i sve skupa vrlo dobro dešifriraju. Dakako da znaju i tko je bio Ante Pavelić, i tko je bio J.B. Tito, i da je postojao Goli otok. Samo, bojim se, zaziru od svojih roditelja, predsjednika, stranačkih vođa, biskupa i generala - pa zašto onda ne i od sveučilišnih profesora.
Zašto generacija s interneta i facebooka ne bi prepoznavala preverziju javnog govora i prešućivanja, kad se ja sam, u međuvremenu, najlakše sporazumijevam s istinskim hrvatskim desničarima, onima daleko desno od Hadezea. Oni barem govore bez navodnih znakova, govore Jugoslavija, govore NDH, Tita preziru, vele jednostavno "udba je ubila Bušića". Pa su mi ostali jedini s kojima mogu razgovarati ekonomično, svađati se - a ne govoriti u navodnicima, razmijenjujući kurtoazne polulaži. Meni su ti razgovori praktički još jedini razgovori koji se vode u indikativu, jer ne biramo riječi, a još manje vlastite biografije.
Iz tih iskustava prije pitanja Srami li se Hrvatska Milutina Baltića treba postaviti ono ima li službena, poluslužbena, javna hrvatska javnost uopće diskurs za njega.
Na razini uvjerljivih predstavnika institucija ili ličnosti-vodilja svakako ne. Sabor donosi groteskne dokumente poput Deklaracije o Domovinskom ratu, zeza se (da ne kažem nešto drugo) doslovno s genocidom, pa optužba da je netko na njenom teritoriju počinio može biti, ali i ne mora. O genocidu se može dogovoriti. I o ustavu, na kojem sve počiva. Upravo se nešto petlja s njim zbog jednog čovjeka, nekog Perkovića. O temeljnim načelima dogovara se na "dnevnoj bazi". I o onim nepisanim, kao što je načelo ločina i kazne: može ubojstvo, ne može ubojstvo; može kazna, ne mora kazna. Lijevi, desni - i počešljani – političari u saborskoj kantini dilaju predmet oko kojeg su se u zadnjih dvije tisuće godina nešto bili raspisali autori od Biblije do Fjodora Mihajloviča i Saula Bellowa (Hladnokrvno ubojstvo) – s rezultatom da su neki dan u novinama osvanule slike Ratimira Čačića kako u zatvoru igra golf. Još pred nekoliko godina, takve ilustracije Feral Tribune donosio je kao fotomontaže.
Tako pitanje koje postavlja Jagoda Kljaić ispada prekratko. Jer sugerira da u toj rečenici postoji subjekt. A njega nema. Za današnju Hrvatsku vrijedi ono što je Srđa Popović (laka mu zemljica) rekao o današnjoj Srbiji: je li ona nekakva grupa ljudi u slivu Save i Morave - ili društvo. U rečenicu Srđe Popovića treba umjesto sliv staviti granice od kralja Zvonimira do AVNOJ-a i dobije se isto. Sliv postoji, granice postoje - samo je pitanje što tamo stanuje. A za to bi se trebalo posegnuti za navodnim znakovima. Kao što se NDH pisala "NDH", kako bi se naglasilo kako je ono nezavisna laž, danas se u navodne znakove mirne duše može staviti „Hrvatska". 2013. godine to je zemlja u kojoj su demokratske institucije od najmanje općine do parlamenta privatni servisi kartela i opasnih ljudi, a "sedma sila" (koja se lažno gradi da je glas javnosti) služi za permanentno fotoshopiranje istih, prikrivajući i dizajnirajući faktičko dekonstruiranje republike i države.
Mediji u toj sprezi ne zaslužuju neki posebni ili dobronamjerniji tretman od sumračnih udžbeničkih komisija. Kao i državni i paradržavni laboratoriji za pranje mozga koji đacima javljaju da je Ante Pavelić bio državnik, i mediji su središnji akteri projekta lobotomiranja nacije. Nisu to bili samo u doba Tuđmana, ostali su to i poslije njega. Ni oni danas ne mogu reći Jugoslavija (država 1918 - 1991) a da ne vele "bivša" ili neku komediju od izraza kao Zapadni Balkan, regija, Jugosfera, sve do idiotizma "bivša Jugoslavija". A da ogavnu riječ uopće ne stave u usta, kažu "bivša država". Taj medijski žargon udvorništva je, dakako, samo groteskni vrh sante medijskog oportunizma. Jer, kako to da naši dnevni i tjedni mudroslovi ne pišu "bivši Treći Reich" i "bivše Otomansko carstvo "?
No, ni njima nije lahko, kaj ne? A "kak im je", najbolje se vidi kad gazda naglo puhne u zviždaljku. Medijski obrat! Sanader božanstvo od kancelara, kad hopla, Sanader monstrum. Boljkovac božanstvo Domovinskog rata i sveopće policije, kad, hopla, uguravaju ga u kolicima u policijsko vozilo. Božanstvo ministra turizma Ostojića sjaji li sjaji, kad, na ekranu ga vidiš kako s torbom s milijunima hoda po pustarama i vara seljake... lista je beskonačna, a ovi primjeri su već zastarjeli, kako to brzo ide. Kao što udžbenička i saborska povjerenstva proždiru istinu, mediji proždiru sadašnjost. I -sami sebe ako treba. "Vjesnik", novina koja je predobro pisala o svakoj vlasti (pa tako i o Sanaderu), u jednom trenutku vlasti više nije trebala, i, hopla, otišla i ona, sa svime, novinarima, stolovima, kompjutorima. Usluge fotoshopiranja bile su preskupe.
Pod strojem „Hrvatska“ svakodenevno se melje svaki pojam o njenom stvarnom identitetu. Danas se više ne spominje ni Vlado Gotovac, nekom tamo Vlatko Maček koji je Hitleru rekao ne i potom otpravljen na oporavak u Jasenovac znaju još samo tri povjesničara. A kamo li Baltić!
No, prihvatimo da je on možda tek nekakva nevažna linčnost. Ali, što je s Ljubom Drndićem? I on je nedavno je umro, pa ništa. A Ljubo Drndić je čovjek koji je vlastoručno priključio Istru Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bio je mladi komunistički novinar. Jedne lijepe večeri 1943. u Pazinu je na koljenu sročio proglas o priključenju, sutradan tekst odvrtio na ciklostilu i polijepio po gradu. Nevažan čovjek za medije, Sabor. Samo, glupo je. Jer, kad gledate zemljovid Hrvatske, – a ako Vam je draže, kad se prisjećate "Titove" Jugoslavije, ono gore lijevo, onaj trokut nosi potpis Ljube Drndića.
Ništa više nije zgodno ovoj "Hrvatskoj", ni Baltić, ni Drndić, ni Gotovac. Taj je bio "nacionalist" (sedam godina zatvora zbog slobode riječi, opasačem po glavi od Tuđmanovog tjelohranitelja), Maček reakcionar (konclogor, emigracija) ... a ja dok ovo pišem pamfletist.
No, ako je Hrvatska danas bešćutna – a to je ono o čemu u stvari govori Jagoda Kljaić – onda moramo znati da je ona danas proizvod. Niti prepakirani, niti obnovljeni, već sasvim nov i pomno smišljen. Proizvele su ih tranzicijske "elite", čiji taj status nema veze s hrvatstvom, već sa stanjem na njihovom žiro računu. Okupirale su demokratske institucije, okupirale su javni govor i, na kraju, memoriju. Terorom prekrajanja svega i na dnevnoj bazi one su naciju učinile shizofrenom ličnošću. Uspio im je i spin svih spinova. Fragmentirali su stanovništvo na „radnike štrajkaše“, „hadezeovce“, „feministkinje“, „braniteljsku populaciju“, „Hercegovce“, "alternativce" i „aktiviste“, „Srbe“, „vjernike“, "radnice Kamenskog", "prave Hrvate" i one manje prave, "pripadnike manjine", "većinsko stanovništvo", "uspješne gospodarstvenike", "nezaposlene", "ljevičare"... lista tih namjernih je beskonačna. Ali nije smiješna. Jer, vrlo je vjerojatno da sami ljudi u Hrvatskoj u u međuvremenu i u to sami vjeruju. Počelo je s Tuđmanovim da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, a dva desteljeća kasnije svatko pojedini nosi barem sedam takvih etiketa, pa se u razgovoru s kompatriotima za svaku mora po pola sata posebno ispričavati - uključujući i za siromaštvo. Nije, eto, ni uspješni ulagač.
Pozadina nelagode u vezi s Baltićem je prosta. U društvu čija "elita" ne može otvoriti pitanje vlastitih biografija, kako bi mogla progovoriti o Milutinu Baltiću: tko bi od sadašnjih "gospodarstvenika", "političkih lidera" ili velenovinara želio da mu se pogleda u biografiju samo deset godina unatrag?
Bilo bi im lako da je umro neki zaboravljeni heroj. No, Milutin Baltić je sam bio "kompleksna materija", koja neposredno seže u njihove današnje "rasporede snaga". Kvaka 22 je što je Milutin Baltić veći dio života proveo kao partijski aparačik. Bio je "politički radnik" u zemlji u kojoj politike nije bilo, "sindikalist" u zemlji gdje radnički sindikati nisu postojali i bio jedno od oličenja bakarićevske Hrvatske imobilizma, fraziranja i cekaovske operative. Ne manje važno, bio je iz sastava cekaovskih "dežurnih Srba", od onih kvotnih članova Centralnog komiteta, čija je dvostruka legitimiranost – enobeovska i ona pripadnika jedne teško stradale grupe – bila ne samo cinično funkcionalizirana, već je i poništavala oba moralna kapitala. Kao mnogi boljševici u Rusiji, a kod nas partizani, nakon pobjede pretvorio se u utjecajnog protagonista funkcionerske Hrvatske, cekaovskih "obračuna", lažne kritike i još lažnije samokritike, sveopćeg teatra "samouprave javnosti" u sjeni policijskog pendreka. A nakon partijskog obračuna s nacionalistima (Savka Dabčević-Kučar, Srečko Bijelić – e, i ta im je bila dobra!) bio je jedan od hrvatskih Husaka, uza sve one Biliće, Dragosavce, Vrhovce i Šuvare i kako su sve zvali ti podkapacitirani ljudi. Podkapacitirani, jer su sedamdestih i osamdesetih pripremili tlo na kojem je 1990. uopće mogla nastati još jedna Hrvatska podjednako otuđene upravljačke i vlasničke kaste.
Naravno, pakirati Baltiću, i to još u ovom času, ne pada mi na pamet. No, u našoj sveopćoj razmjeni uljudnih laži, njegov odlazak mislim je prilika da se podsjeti na izravnu vezu između "demokratskog centralizma" i činjenice da Hrvatska 1990. nije dobila svog Havela, već Tuđmana. Njegova smrt je prilika da se podsjeti da glasoviti hrvatski nacionalizam devedeseth nije nikao na Dinamovom stadionu - to su bile samo zgodne slike za strane dopisnike. Nikao je u funkcionarskim vilama i stanovima na Tuškancu, u Rockefellelerovoj i na Pantovčaku. Primopredaja "diktature proletarijata" i "samostalne i suverene" izvršena je preko živice, kad se nedjeljom kosi trava. U Zagrebu, uostalom, ništa manje nego u Beogradu na Dedinju, ništa manje nego u Sarajevu – tamo je to obavljeno u najskupljem mjesnom hotelu, Holliday Innu.
Ipak, postoje dobri razlozi da se s pijetetom komemorira smrt Milutina Blatića. Barem ih ja imam. Nije mi priredio sramotni teatar velikog preoblačenja 1990/91, nisam ga morao gledati kako se kune da je cijelo vrijeme radio za nacionalnu stvar (hrvatsku, srpsku, svejedno), nije me nervirao bljutavim paketom funkcionerskog "E, da ste nas slušali". Povukao se diskretno, u privatni život i tu zaslužuje respekt kao i za ono što je radio u 2. svjetskom ratu.
Možda literariziram, ali nije isključeno da taj njegov posljednji gest ima veze s njegovim iskonom, rodnim krajem ubavih skromnih mjesta poput Selišta i Baltić Brda nadomak Gline - a gdje ubilački uragani u zadnja dva rata bili takvi da je to danas krajolik govotovo prazan od ljudi. Možda je Milutin Baltić, kad je po drugi put začuo trublje iz Beograda i Zagreba, shvatio da se ovaj put ne može biti heroj, već da se herojstvo iskazuje šutnjom, obranom privatnog dostojanstva. Nije stavio bubanj svoju biografiju; rijedak, dragocjen čovjek.
Izvor: e-novine
