Prisiljena procedurom smanjenja prekomjernog deficita koju nadzire Europska komisija, Vlada je predstavila svoje kratkoročne stabilizacijske mjere. To je za hrvatsku političku elitu potpuno novo iskustvo u vođenju proračunskih politika, pa tako niti ne iznenađuje posvemašnja zbunjenost vodećih ljudi u Vladi.
Naime, čini se da se Vlada "izgubila u prijevodu" te da vrlo slabo razumije ono što EK preporuča Hrvatskoj za zaustavljanje erozije javnih financija, ali i za pokretanje gospodarstva. Europski povjerenici tako savjetuju hrvatskoj vladi konačno pokretanje radikalnih reformi u javnom sektoru s ciljem oslobađanja fiskalnog kapaciteta za poticanje investicija i potrošnje u privatnom sektoru. Predstavljene mjere za smanjivanje deficita koje predviđaju manje promjene na prihodovnoj i rashodovnoj strani, ne samo da su vrlo niskog intenziteta već su i suprostavljene namjeri Vlade da se gospodarski rast pokrene uz pomoć novog investicijskog vala u javnim poduzećima.
Ako, naime, želite iz javnih poduzeća izvući njihovu, ionako skromnu akumuliranu dobit iz prošle i očekivanu dobit iz ove godine, ako dobiti uopće bude, tada je neprimjereno očekivati od tih poduzeća da se zadužuju na financijskom tržištu i investiraju dovoljno snažno kako bi se to moglo odraziti na rast nacionalnog dohotka i zapošljavanje. To je potpuna ekonomsko-politička besmislica!
AKO IZUZMEMO VRLO LOŠ GOVOR premijera, inače dobrog govornika koji je tom prilikom vrlo nespretno čitao prethodno pripremljene vladine prijetnje svojim poduzećima, nedavni sastanak s direktorima javnih poduzeća morao bi se što je moguće prije zaboraviti. Zoran Milanović je okupljenim menadžerima prenio poruku da se od njih očekuje restrukturiranje (potrebno je čitati: smanjivanje broja radnih mjesta), povećavanje profitabilnosti (jer će Vlada njihovu dobit trebati kao prihod državnog proračuna) i povećavanje investicija (jer su njihove investicije potrebne za ekonomski rast). Gotovo sva državna poduzeća, ovom jedinstvenom prilikom okupljena za javno čitanje lekcije o neuspješnosti, su u vrlo lošem stanju.
Ovim poduzećima, osim nekolicine rijetkih izuzetaka, nedostaju strateške vizije, kapital i ljudski potencijali koji bi omogućili budući razvoj. Radi se uglavnom o devastiranim poduzećima ili poduzećima u kojima caruju poslovni modeli koji više nigdje u Europi ne postoje. Neka od njih se već danas suočavaju s vrlo snažnom konkurencijom privatnih domaćih i europskih poduzeća, poput Hrvatske poštanske banke.
Jadroliniju, ostarjelog i neučinkovitog državnog linijskog brodara koji je do sada uživao praktični monopol na tržištu prijevoza putnika uzduž jadranske obale, ne samo da očekuje liberalizacija tržišta i ulazak stranih brodara, već i neočekivana konkurencija od strane europskih zračnih prijevoznika koji malim zrakoplovima upravo ovih dana počinju nuditi usluge "obalnih servisa".
Paradoks ove situacije tim je veći ako znamo da je upravo iz Splita prije 80-ak godina započeo prvi "obalni servis" koji je malim avionima povezivao kopno i otoke. Sličan
razvoj događaja mogu očekivati sva druga "javna" poduzeća, bolje rečeno, poduzeća u državnom vlasništvu.
AKO BISMO SUDILI po ovom sastanku, a nadamo se da se ipak radi o dnevnopolitičkoj reakciji, a ne o stvarnom smjeru vladinih politika, Vlada oživljava koncepciju državnog kapitalizma, dakle ekonomskog modela koji je davno napušten u razvijenim zemljama. Iako u modi u drugoj polovici prošlog stoljeća, koncepcije ekonomskog rasta koje se temelje na "organiziranom kapitalizmu" kakav smo mogli vidjeti u zemljama - tigrovima Dalekog Istoka, potpuno su se potrošile. Usporavanje rasta u BRIC zemljama, posebno Rusiji i Kini, pokazuje da su promašene prognoze o dugoročno održivom rastu ovih zemalja, uglavnom utemeljenog na iscrpljivanju prirodnih i ljudskih resursa u okviru politički kontroliranih poduzeća.
Ekonomisti govore o tome da je "snovima došao kraj" te da državna poduzeća u tim zemljama, koja su u međuvremenu prihvatila metode upravljanja zapadnih korporacija, jednostavno gube bitku s daleko inovativnijim zapadnim privatnim konkurentima. Samo 5 posto od 2000 kineskih poduzeća izlistanih na kineskoj burzi su privatna poduzeća, ostalo su državna poduzeća koja se nastoje ponašati kao privatna.
Državnim korporacijama upravljaju političari ili politički klijenti, a ne profesionalni menadžeri (toliko o tlapnjama da bi se u hrvatska državna poduzeća trebali uvesti profesionalni menadžeri i da bi ona postala konkurentnija).
S druge strane poduzeća iz Silikonske doline u SAD-u, ali i mnogih malih "silikonskih dolina" u Europi, ne prestaju s rastom. Privatno poduzetništvo i privatna poduzeća iz
razvijenih zemalja su se u ovoj velikoj krizi pokazala neusporedivo prilagodljivija i vitalnija od poduzeća iz zemalja s "organiziranim" ili "socijalističkim kapitalizmom".
TEMELJITI RAST HRVATSKE EKONOMIJE na državnim poduzećima je, dakle, u kontekstu globalnih i europskih trendova, potpuni promašaj. Upravo suprotno, hrvatska vlada bi morala učiniti ono što im kolege iz EU sugeriraju: provedite reforme, smanjite neproduktivnu javnu potrošnju i povećajte fiskalne poticaje privatnim poduzećima i kućanstvima – stvorite u kratkom roku dugoročno održive pretpostavke rasta i ekonomske stabilnosti. Predstavljene mjere fiskalne konsolidacije i oživljavanje ideja "državnog kapitalizma" nas nažalost ne mogu uvjeriti da Vlada ima dovoljno kompetencija i snage za bilo kakav radikalniji zaokret. A bez promjena u smjeru ekonomske politike čekaju nas godine stagnacije.
Izvor: business
