Gubitak povjerenja zbog Agrokora mogao bi dovesti do znatnog smanjenja novčane mase u zemlji. Opasnost je u tome da poslovni ljudi počnu od svojih partnera tražiti plaćanje u kratkom roku, odmah ili čak unaprijed
Lekcija je potpuno jasna. Da bi prevladali krizu u koju su upali godine 2008., Amerikanci su masovno tiskali dolare. Pritom su neki poznati ekonomisti, na primjer nobelovac Pol Krugman, stalno prigovarali administraciji predsjednika Baraka Obame da to čini previše bojažljivo. Više, više! tražili su oni stalno. Amerika je nakon toga prva počela izlaziti iz recesije, dok je Europa kasnila godinama. A onda se i Stari kontinent odlučio na tiskanje novca i to tempom od 60 milijardi eura mjesečno. I u Europi se sada lakše diše.
Zašto je to danas posebno zanimljivo za Hrvatsku? Zato što će slučaj Agrokor neminovno dovesti do dubokih promjena u ekonomiji zemlje. Danas se naveliko govori i piše o nevoljama tvrtki koje su poslovno povezane s Agrokorom. Ali potres u tom velikom sustavu najvjerojatnije će izazvati cunami koji će zapljusnuti i one koji s njim nemaju nikakve veze. To bi moglo dovesti do promjena u poslovnoj klimi i ozbiljnog kočenja proizvodnje, s neželjenim posljedicama po bruto domaći proizvod. Jednostavno, Hrvatska bi se ponovno mogla naći u krizi ili recesiji, naziv nije važan, iz koje se tek počela izvlačiti. I to ne zaslugom vlastitih političara, već zahvaljujući oživljavanju europske ekonomije. Ovaj put, međutim, Europa nije imala svoje prste u stvaranju hrvatskih nevolja, niti se od nje može očekivati neki lahor koji bi napunio jedra poboljšanja.
Naime, slučaj Agrokor najvjerojatnije će bitno smanjiti povjerenje na kojem se zasnivaju poslovni odnosi i koje, kao i u svakoj zemlji, zamjenjuje dobar dio novca. Točnije onaj dio novca koji služi za međusobne transakcije, koji dakle puni krvotok nacionalne privrede i omogućava da kisik stiže i u najtanje kapilare. Riječ je, naravno, o odgodi plaćanja, koje je moguće samo zato što prodavatelj vjeruje da će dobiti svoj novac, makar i poslije nekoliko mjeseci. (Prema posljednjem podatku poznatom ovom autoru, u Italiji je na primjer uobičajeni rok plaćanja bio dva mjeseca.) Ispostavljena a nenaplaćena faktura smatra se sigurnim prihodom i ima ulogu novca. Onome tko je drži vjeruju njegovi dobavljači, koji mu ispostavljaju fakture što će ih on platiti kad njemu plate… I te fakture igraju ulogu novca. U slučaju potrebe, one i doslovno služe kao novac. Ne mogu ti platiti kako sam obećao, ali mogu ti prepustiti svoja potraživanja. U nevolji, mogu se i prodavati uz određeni špekulativni skonto. Sve to omogućava da funkcionira cijeli lanac međusobnog poslovanja. Ključna riječ je uvijek – povjerenje.
Koliko je tog povjerenja preostalo nakon slučaja Agrokor? Nešto se može zaključiti i po tome što Zagrebačka burza pada već pet uzastopnih tjedana. Upravo je ta tvrtka pretjerivala u odgodi plaćanja, ali dobavljači, pa ni oni najmanji, očito nisu bili nezadovoljni. Stizale su redovite uplate, makar i mjesecima starih računa, pa je zapravo trebalo izdržati samo dok ne stigne prva od njih. Taj je rok, navodno, u nekim slučajevima bio i godinu dana, ali krug bi na kraju ipak bio zatvoren i nakon toga bi se sve činilo normalnim. U cijeloj se nacionalnoj ekonomiji na taj način izvan bankarskog sustava emitirao dio novca potrebnog za redovito poslovanje. Agrokor je pretjerao, jer mu je trebao novac za vlastito nekontrolirano širenje. Time, a ne samo mjenicama sumnjivog pokrića, on je tiskao novac za svoje potrebe i počinio grijeh proboja u platni sustav zemlje. Grijeh koji je kod nas najprije postao poznat po Fikretu Abdiću i Agrokomercu iz Velike Kladuše, a poslije i po Slobodanu Miloševiću. Ali sve je to još bila dječja igra prema planetarnim pothvatima krupnih zapadnih banaka, koji su slijedili nakon što je nestalo socijalističke prijetnje, a kapitalizam ponovno pronašao svoju dušu (kako bi rekao Vinston Čerčil).
I u slučaju Agrokor vrč je išao na vodu dok se nije razbio, pri čemu je manje važno zašto se to dogodilo. Zbog prevelikih i preskupih bankarskih kredita ili zbog politike koja je ne misleći na vlastite ekonomske interese u novom hladnom ratu bila papskija od pape. Ima neke pravde u tome što je Andrej Plenković vezao svoju sudbinu uz tzv. leks Agrokor, iako ni Zoran Milanović prije njega nije postupao bitno drukčije. Posada SDP-ovog broda bez busole i kormila na to je, po običaju koji vrijedi za sve naše političare kad siđu s vlasti, potpuno zaboravila. Sada je, međutim, važno samo da se predvide opasnosti koje slijede i da se pripreme akcije kojima će se one izbjeći. A to sasvim sigurno nije leks Agrokor, kojim se sada svi bave. On se oslanja na svetog Antu, kako u šali (u kojoj je uvijek pola zbilje) kaže potpredsjednica Vlade Martina Dalić, ali za sprečavanje krize povjerenja morat će se naći utjecajniji svetac.
Gubitak povjerenja mogao bi dovesti do znatnog smanjenja novčane mase i to u zemlji koja je već godinama u deflaciji. Opasnost je u tome da, uplašeni zbivanjima oko Agrokora, poslovni ljudi počnu od svojih partnera tražiti plaćanje u kratkom roku, odmah ili čak unaprijed. Nakon svega što se dogodilo dobavljačima Agrokora, to nikoga ne bi smjelo iznenaditi. A i leks Agrokor je donesen samo za posebno velike tvrtke (zapravo samo za jednu, koliko god mi šutjeli o tome), dok su svi ostali prepušteni tržištu i vlastitoj pameti. Ta će im pamet sasvim sigurno govoriti da se mora smanjiti rizik, da se nikome ne smije vjerovati na lijepe oči, a ako se već daje na poček, da treba smanjiti količine. Svojevremeno, u doba velike nelikvidnosti, bio je popularan izraz ‘solarna klauzula’. To je značilo, ako hoćeš poslovati, lovu na sunce. Povratak solarne klauzule u poslovnu praksu značio bi obezvrjeđivanje nenaplaćenih faktura koje funkcioniraju kao novac. Dakle znatan dio novca bio bi povučen iz opticaja, pa bi bilo onemogućeno i poslovanje koje se njime financiralo. Pad BDP-a je neminovan.
Zato su Amerikanci nakon izbijanja krize tiskali dolare i davali ih svojim posrnulim bankama, bez obzira na krivnju pohlepnih i lakomislenih bankara. Tada je bilo bitno jedino da se sačuvaju normalni financijski tokovi i što prije ponovno uspostavi poljuljano povjerenje. Može li Hrvatska u slučaju potrebe napraviti to isto? Teoretski da, iako uvjeti za to nisu nimalo povoljni. U Hrvatskoj narodnoj banci, koja bi morala biti glavni instrument borbe protiv recesije, sjedi uskogrudna i dogmatična ekipa, koja se kao pijan plota drži pravila da je stabilnost cijena i bankarskog sustava njihov jedini zadatak. Taj je sustav, međutim, u stranom vlasništvu i jedini je interes banaka ostvarivanje što većeg profita za svoje gazde. Kako su one još i kartelirane (na što Hrvatska ne reagira), teško je vjerovati da bi jeftin novac lako našao put do krajnjeg korisnika. (Usput rečeno, nema kamata na fakturu s odgodom plaćanja.) A kad je riječ o vlasti, teško je ne sjetiti se jedne stare dosjetke Šarla de Gola. ‘Diplomati su korisni samo po lijepom vremenu’, rekao je on. ‘Čim padne kiša, utope se u svakoj njenoj kapljici.’
portalnovosti
Lekcija je potpuno jasna. Da bi prevladali krizu u koju su upali godine 2008., Amerikanci su masovno tiskali dolare. Pritom su neki poznati ekonomisti, na primjer nobelovac Pol Krugman, stalno prigovarali administraciji predsjednika Baraka Obame da to čini previše bojažljivo. Više, više! tražili su oni stalno. Amerika je nakon toga prva počela izlaziti iz recesije, dok je Europa kasnila godinama. A onda se i Stari kontinent odlučio na tiskanje novca i to tempom od 60 milijardi eura mjesečno. I u Europi se sada lakše diše.
Zašto je to danas posebno zanimljivo za Hrvatsku? Zato što će slučaj Agrokor neminovno dovesti do dubokih promjena u ekonomiji zemlje. Danas se naveliko govori i piše o nevoljama tvrtki koje su poslovno povezane s Agrokorom. Ali potres u tom velikom sustavu najvjerojatnije će izazvati cunami koji će zapljusnuti i one koji s njim nemaju nikakve veze. To bi moglo dovesti do promjena u poslovnoj klimi i ozbiljnog kočenja proizvodnje, s neželjenim posljedicama po bruto domaći proizvod. Jednostavno, Hrvatska bi se ponovno mogla naći u krizi ili recesiji, naziv nije važan, iz koje se tek počela izvlačiti. I to ne zaslugom vlastitih političara, već zahvaljujući oživljavanju europske ekonomije. Ovaj put, međutim, Europa nije imala svoje prste u stvaranju hrvatskih nevolja, niti se od nje može očekivati neki lahor koji bi napunio jedra poboljšanja.
Naime, slučaj Agrokor najvjerojatnije će bitno smanjiti povjerenje na kojem se zasnivaju poslovni odnosi i koje, kao i u svakoj zemlji, zamjenjuje dobar dio novca. Točnije onaj dio novca koji služi za međusobne transakcije, koji dakle puni krvotok nacionalne privrede i omogućava da kisik stiže i u najtanje kapilare. Riječ je, naravno, o odgodi plaćanja, koje je moguće samo zato što prodavatelj vjeruje da će dobiti svoj novac, makar i poslije nekoliko mjeseci. (Prema posljednjem podatku poznatom ovom autoru, u Italiji je na primjer uobičajeni rok plaćanja bio dva mjeseca.) Ispostavljena a nenaplaćena faktura smatra se sigurnim prihodom i ima ulogu novca. Onome tko je drži vjeruju njegovi dobavljači, koji mu ispostavljaju fakture što će ih on platiti kad njemu plate… I te fakture igraju ulogu novca. U slučaju potrebe, one i doslovno služe kao novac. Ne mogu ti platiti kako sam obećao, ali mogu ti prepustiti svoja potraživanja. U nevolji, mogu se i prodavati uz određeni špekulativni skonto. Sve to omogućava da funkcionira cijeli lanac međusobnog poslovanja. Ključna riječ je uvijek – povjerenje.
Koliko je tog povjerenja preostalo nakon slučaja Agrokor? Nešto se može zaključiti i po tome što Zagrebačka burza pada već pet uzastopnih tjedana. Upravo je ta tvrtka pretjerivala u odgodi plaćanja, ali dobavljači, pa ni oni najmanji, očito nisu bili nezadovoljni. Stizale su redovite uplate, makar i mjesecima starih računa, pa je zapravo trebalo izdržati samo dok ne stigne prva od njih. Taj je rok, navodno, u nekim slučajevima bio i godinu dana, ali krug bi na kraju ipak bio zatvoren i nakon toga bi se sve činilo normalnim. U cijeloj se nacionalnoj ekonomiji na taj način izvan bankarskog sustava emitirao dio novca potrebnog za redovito poslovanje. Agrokor je pretjerao, jer mu je trebao novac za vlastito nekontrolirano širenje. Time, a ne samo mjenicama sumnjivog pokrića, on je tiskao novac za svoje potrebe i počinio grijeh proboja u platni sustav zemlje. Grijeh koji je kod nas najprije postao poznat po Fikretu Abdiću i Agrokomercu iz Velike Kladuše, a poslije i po Slobodanu Miloševiću. Ali sve je to još bila dječja igra prema planetarnim pothvatima krupnih zapadnih banaka, koji su slijedili nakon što je nestalo socijalističke prijetnje, a kapitalizam ponovno pronašao svoju dušu (kako bi rekao Vinston Čerčil).
I u slučaju Agrokor vrč je išao na vodu dok se nije razbio, pri čemu je manje važno zašto se to dogodilo. Zbog prevelikih i preskupih bankarskih kredita ili zbog politike koja je ne misleći na vlastite ekonomske interese u novom hladnom ratu bila papskija od pape. Ima neke pravde u tome što je Andrej Plenković vezao svoju sudbinu uz tzv. leks Agrokor, iako ni Zoran Milanović prije njega nije postupao bitno drukčije. Posada SDP-ovog broda bez busole i kormila na to je, po običaju koji vrijedi za sve naše političare kad siđu s vlasti, potpuno zaboravila. Sada je, međutim, važno samo da se predvide opasnosti koje slijede i da se pripreme akcije kojima će se one izbjeći. A to sasvim sigurno nije leks Agrokor, kojim se sada svi bave. On se oslanja na svetog Antu, kako u šali (u kojoj je uvijek pola zbilje) kaže potpredsjednica Vlade Martina Dalić, ali za sprečavanje krize povjerenja morat će se naći utjecajniji svetac.
Gubitak povjerenja mogao bi dovesti do znatnog smanjenja novčane mase i to u zemlji koja je već godinama u deflaciji. Opasnost je u tome da, uplašeni zbivanjima oko Agrokora, poslovni ljudi počnu od svojih partnera tražiti plaćanje u kratkom roku, odmah ili čak unaprijed. Nakon svega što se dogodilo dobavljačima Agrokora, to nikoga ne bi smjelo iznenaditi. A i leks Agrokor je donesen samo za posebno velike tvrtke (zapravo samo za jednu, koliko god mi šutjeli o tome), dok su svi ostali prepušteni tržištu i vlastitoj pameti. Ta će im pamet sasvim sigurno govoriti da se mora smanjiti rizik, da se nikome ne smije vjerovati na lijepe oči, a ako se već daje na poček, da treba smanjiti količine. Svojevremeno, u doba velike nelikvidnosti, bio je popularan izraz ‘solarna klauzula’. To je značilo, ako hoćeš poslovati, lovu na sunce. Povratak solarne klauzule u poslovnu praksu značio bi obezvrjeđivanje nenaplaćenih faktura koje funkcioniraju kao novac. Dakle znatan dio novca bio bi povučen iz opticaja, pa bi bilo onemogućeno i poslovanje koje se njime financiralo. Pad BDP-a je neminovan.
Zato su Amerikanci nakon izbijanja krize tiskali dolare i davali ih svojim posrnulim bankama, bez obzira na krivnju pohlepnih i lakomislenih bankara. Tada je bilo bitno jedino da se sačuvaju normalni financijski tokovi i što prije ponovno uspostavi poljuljano povjerenje. Može li Hrvatska u slučaju potrebe napraviti to isto? Teoretski da, iako uvjeti za to nisu nimalo povoljni. U Hrvatskoj narodnoj banci, koja bi morala biti glavni instrument borbe protiv recesije, sjedi uskogrudna i dogmatična ekipa, koja se kao pijan plota drži pravila da je stabilnost cijena i bankarskog sustava njihov jedini zadatak. Taj je sustav, međutim, u stranom vlasništvu i jedini je interes banaka ostvarivanje što većeg profita za svoje gazde. Kako su one još i kartelirane (na što Hrvatska ne reagira), teško je vjerovati da bi jeftin novac lako našao put do krajnjeg korisnika. (Usput rečeno, nema kamata na fakturu s odgodom plaćanja.) A kad je riječ o vlasti, teško je ne sjetiti se jedne stare dosjetke Šarla de Gola. ‘Diplomati su korisni samo po lijepom vremenu’, rekao je on. ‘Čim padne kiša, utope se u svakoj njenoj kapljici.’
portalnovosti
